Uvod

Na samom početku Biblije nalaze se dva izvještaja o stvaranju (Post 1,1 – 2,4a i Post 2,4b–25). Nismo ni počeli, a već problemi i kontroverze! Kako se ovi izvještaju uklapaju u ono što znanost govori? Jesu li oni neka vrsta analogije ili ćemo se jednostavno praviti da sukob između ovoga dvoga ne postoji? Da bismo odgovorili na ova pitanja, najprije moramo utvrditi određene pretpostavke za čitanje Svetog pisma. Biblija je više knjižnica nego knjiga, ona je zbirka raznih vrsta tekstova: povijesnih izvještaja, poezije, mudrosnih izreka, zakonskih propisa i drugih. Ako želimo razumjeti neki tekst, moramo znati kako mu pristupiti. Ne možemo libreto za operu čitati kao novinski članak, pa tako ni prve stranice Biblije ne možemo čitati kao znanstveni izvještaj. Tu se ne nudi pogled na svijet kroz leću teleskopa ili mikroskopa, već pogled na svijet iz Božje perspektive. Puno nerazumijevanja nastaje zato što se neki ljudi ponašaju kao da postoje samo dvije vrste tekstova – znanstveni govor i fikcija – pa onda sve što ne pripada prvoj skupini, treba smatrati izmišljenom pričom. No to je ne samo veoma daleko od istine nego je i odraz potpunog nepoznavanja ljudske prirode te načina na koji čovjek shvaća svijet i sebe izražava. Naime, znanstveni je govor relativno novijeg datuma, a ljudi su ipak tijekom cijele povijesti uspijevali kroz razne druge književne oblike pretočiti u riječi svoje životne vrijednosti i razmišljanja o najvažnijim pitanjima. Ovaj je način izražavanja čovjeku prirodniji: da bismo razumjeli znanstveni govor, moramo se dobro educirati, dok priču može shvatiti i malo dijete, pa makar na neki svoj, ograničen način.

Da bismo mogli shvatiti prve stranice Biblije, možda je najjednostavnije odabrati sljedeći pristup: stavimo se u položaj djeteta kome je svijet još uvijek velik i neistražen. Zamislimo da su nas roditelji poslali kod djeda na čuvanje, da sad zajedno sjedimo uz kamin i slušamo pucketanje drva… Polako se stvara atmosfera za postavljanje važnih pitanja: „Djede, kako je nastao svijet?” Djed je stariji i od mame i od tate, upoznao je mnogo ljudi i čuo mnogo priča; on će znati dati pravi odgovor. U tom odgovoru preskače podatke koje ćemo poslije učiti u školi: on govori jezikom mudrosti, a izražava se kroz slike koje kao dijete možemo shvatiti, ali na koje ćemo se također cijeli život vraćati i uvijek u njima otkrivati nešto novo o Bogu, o svijetu i sebi samima.

Svijet je uređen

Čitajući prvu stranicu Biblije, teško je ne primijetiti koliko je taj tekst strogo matematički posložen, uređen i dorađen. Svijet je stvoren u sedam dana, što je brojka koja označava puninu, zadovoljavajuću mjeru. Posebni izrazi, koji se ponavljaju, cijelom tekstu daju određen ritam: „I reče Bog… I bi tako… I vidje Bog da je dobro… Tako bude večer, pa jutro…” Uočljiva je i vrlo stroga shema stvaranja s obzirom na sadržaj teksta, a ne samo njegovu strukturu: zemlja je na početku „pusta i prazna” (Post 1,2). U prva tri dana razdiobom se stvara prostor koji uklanja početnu pustoš, a praznina nestaje u naredna tri dana ukrašavanjem stvorenog prostora, sve po strogo simetričnom rasporedu. Primjerice, prvi dan Bog stvara dan i noć (usp. Post 1,3–5), a četvrti ih dan ukrašava nebeskim tijelima (usp. Post 1,14–19). Takve paralele vrijede i za ostale dane. Sve nam to govori da u stvaranju postoji savršen red.

Zašto je ovo bitno istaknuti? Ako želimo shvatiti glavne naglaske ovoga biblijskog teksta, moramo zaviriti u slične književne vrste naroda u Izraelovoj okolini kako bismo uočili da između Biblije i tih zapisa postoje neke bitne razlike, koje su novina i važna poruka koju nam Biblija donosi. Kada vidimo da razni mitovi okolnih naroda govore da je svijet kaotičan, da je nastao slučajno ili pak zaslugom bogova koji su oblikovali neku kaotičnu masu, tada shvatimo: ono što biblijski tekst izdvaja i po čemu se razlikuje od drugih sličnih tekstova jest tvrdnja da je Bog svijet stvorio ni iz čega, da ga je stvorio tako da bude uređen i dobar, da su sva nebeska tijela, planine, drveće i životinje – koje neki drugi narodi štuju kao božanstva – ovdje prikazani kao obična stvorenja. Dakle, ovaj je izvještaj ujedno obračun s pogrešnim postavkama mitova okolnih naroda. No on progovara i o tome kako shvatiti danas aktualnu temu brige za okoliš. Čovjek je središte stvaranja, a cijela je priroda stvorena da mu služi. Bez čovjeka ostatak stvorenog svijeta gubi svoju svrhu. Ne postoji nekakva „majka priroda” za koju se trebamo brinuti, nego postoji čovječanstvo za čije se dobro trebamo brinuti za okoliš, a planeti i zvijezde nemaju samosvijest ni razum da bi se mogli žalostiti ili radovati zbog ljudskog gospodarenja.

Primijetimo još jedan važan detalj: Bog ne stvara čarobnim štapićem, ili kidanjem komada tijela, ili spolnim odnosom s drugim bićima, nego riječju. Što Bog izgovori, to postaje stvarnost. Po tom je principu Božja stvaralačka riječ i dalje prisutna u Crkvi: riječi „Ovo je tijelo moje…” stvaraju Tijelo Kristovo, riječi „Ja te odrješujem…” stvaraju oproštenje grijeha, a riječi „Ja te krstim…” stvaraju novoga čovjeka, rođena iz vode i Duha.

Stvaranje čovjeka

Sadržajni vrhunac izvještaja o stvaranju jest stvaranje čovjeka, što primjećujemo po nekoliko detalja. Prvo, uočimo da su prijašnja stvaranja imala istu strukturu, dok stvaranje čovjeka započinje riječima u množini: „I reče Bog: »Načinimo…«” (Post 1,26). Riječ je o tzv. egzortativnoj ili svečanoj množini, stilu kojim se u množini govori o nečemu što je jednina kako bi se tom govoru dalo na važnosti. Tako su u prošlosti i pape o sebi uvijek govorili u množini. Dakle, stvaranje čovjeka posjeduje posebno dostojanstvo i važnije je od stvaranja ostalih stvorenja. Valja napomenuti i to da su crkveni oci u ovom retku vidjeli svojevrsnu objavu da je Bog u sebi množina, odnosno naznaku otajstva Božje trojstvenosti. Bog čovjeka stvara na „svoju sliku, sebi slična” (r. 26): čovjek u sebi ima nešto božansko što ga razlikuje od svih ostalih stvorenja. Puno bismo toga mogli izdvojiti po čemu je čovjek sličan Bogu, odnosno različit od svih ostalih stvorenja: razum, samosvijest, sloboda odlučivanja, moralnost čina… No ljudska osobina koja će se kroz biblijsku radnju najviše isticati, koja će biti njezin pokretač, jest čovjekova sposobnost da uđe s Bogom u partnerski odnos. Čovjek je jedino biće koje je sposobno hoditi s Bogom (usp. Post 3,8; 5,22).

Bog ljudima daje zapovijed: „Plodite se, i množite…” (r. 28). Isto to zapovijeda i životinjama (usp. r. 22), no čovjeku dodaje još jednu zapovijed: da bude gospodar svemu stvorenom i čitavoj zemlji (usp. r. 28). Tako čovjek postaje Božji predstavnik i upravitelj na zemlji. Osim toga, ostatak je stvaranja opisan riječju „dobro”, a stvaranje čovjeka „bijaše veoma dobro” (r. 31). Ovakav opis stvaranja čovjeka i njegova položaja u svijetu u suprotnosti je s mitovima okolnih naroda, gdje su bogovi izrazito neprijateljski raspoloženi prema ljudima: stvaraju ljude zato da im budu robovi, na zemlju šalju razne bolesti kako bi im smanjili populaciju, skrivaju znanje od njih i sl. U Bibliji je Bog ljudima naklon, stvara ih iz ljubavi, a ne sebičnosti; daje im sve što im je potrebno, želi im dobro, ulazi s njima u partnerski odnos. Vrhunac njegove naklonosti vidimo u Novom zavjetu, u osobi Isusa Krista.

Subota i savez

Vrhunac izvještaja o stvaranju nalazimo u sedmom danu, suboti, kada je Bog počinuo. Iako toga dana više ne stvara, on ipak nešto radi: blagoslivlja i posvećuje sve stvoreno (usp. Post 2,3). Bog se nije umorio niti mu je ostao dan viška, nego ovaj odmor i blagoslov trebamo gledati kao prvi u nizu saveza koje ćemo pratiti kroz Bibliju. Uspostavljajući dan počinka – šabat, Bog sklapa savez sa svim stvorenjima, a posebice s čovjekom. Za razliku od ostalih dana, za ovaj je čak tri puta naglašeno da je riječ o sedmom danu. Hebrejska riječ za zakletvu (šaba) ima korijen u hebrejskoj riječi za broj sedam (šeba), odakle potječe riječ šabat – naziv za subotu. U hebrejskom su jeziku suglasnici nositelji značenja riječi. Zato, kada promatramo sličnosti među riječima, trebamo zanemariti samoglasnike i gledati suglasnike. Pratit ćemo kako se ova poveznica između broja sedam i sklapanja saveza ponavlja kroz cijelu Bibliju: Noa prilikom sklapanja saveza žrtvuje sedam parova obredno čistih životinja (usp. Post 7,2s; 8,20), a Abraham sedam janjaca, kao znak sklapanja saveza s Abimelekom (usp. Post 21,31). Hebrejsko zakleti se doslovno možemo prevesti kao ‘sedmati se’. Iako se riječ savez ovdje ne spominje, kasniji biblijski tekstovi jasno potvrđuju da se zaista radi o činu sklapanju saveza: subota je znak toga saveza koji je sklopljen prilikom stvaranja (usp. Izl 31,16s), a i prorok Hošea u svojoj knjizi za Adama kaže da je prekršio savez (usp. Hoš 6,7).

Dakle, sedmi dan shvaćamo kao dan sklapanja saveza po kojem Bog ulazi u vječni odnos sa svime stvorenim, kao dan koji se razlikuje od ostalih dana u tjednu, koji stoji kao znak zajedništva Boga i ljudi. Naš Bog nije samo stvoritelj, već nakon čina stvaranja ostaje živjeti u bliskom odnosu sa svojim stvorenjima. Kao što Isus poslije stalno naglašava, on je Otac. Po tome se kršćanstvo razlikuje od svih ostalih religija i ideologija ovoga svijeta.

Primijetimo također da Bog čovjeku i životinjama za hranu daje isključivo bilje (Post 1,29s). Ovo je opis stanja svijeta prije grijeha, kada je onako kako je Bog sve zamislio: smrt i patnja tu nisu prisutne. A o tome kako smo došli u sadašnje stanje, saznat ćemo više u idućoj lekciji.

Samostalan rad

Sažetak

Bog je suveren vladar nad svime stvorenim, a čovjek je središte stvaranja: on je Božji zastupnik na zemlji i sve je stvoreno radi njega. Subota (ili šabat) znak je saveza – prisnog obiteljskog odnosa što ga Bog ostvaruje s čovjekom, kojemu daje da živi u izobilju.

Naučene riječi

šeba – sedam

Pitanja

Sporni biblijski odlomci^*: Jesu li znanstveni i biblijski izvještaji o stvaranju u suprotnosti te može li osoba istodobno prihvaćati i znanost i Bibliju?
Koji je položaj čovjeka u stvorenom svijetu?
Što znači da je čovjek stvoren na sliku Božju?
Po čemu možemo zaključiti da je Bog sedmi dan sklopio savez s ljudima?

Dodatno istraživanje

1. Upoznaj se sa sadržajem mitova naroda u Izraelovu okruženju, kao što su Enuma eliš, Atrahasis ili Ep o Gilgamešu. Usporedi ih s biblijskim izvještajima o stvaranju svijeta i čovjeka. Što misliš, kako je bilo živjeti u svijetu u kojem su božanska bića bila toliko neprijateljski nastrojena prema čovjeku?

2. Na temelju Post 1,26–31 dopuni tablicu ostalim djelima stvaranja.

Za one koji žele znati više

Je li stvaranje svijeta, kako je to opisano u Bibliji, doslovan opis stvaranja u šest dana ili nekakva alegorija? Što Crkva kaže o tome? Mnogi su crkveni oci i srednjovjekovni pisci prvo poglavlje Knjige Postanka tumačili kao doslovnih šest dana, a među njima se ističu Bazilije Veliki, Ambrozije Milanski, Ivan Zlatousti, Lav Veliki i Toma Akvinski. S druge strane, Origen i Augustin, kao i Toma Akvinski u ranijim spisima, govore o alegorijskom tumačenju. Iako je to većim dijelom crkvene povijesti bio manjinski stav, on je uvijek bio prisutan i nipošto nije rezultat nekakvog modernističkog pokušaja usklađivanja biblijskog izvještaja sa suvremenim znanstvenim spoznajama, nego je to tumačenje koje izvire iz samoga teksta. Rastući u spoznaji i razumijevanju pologa koji nosi, Crkva danas jasno naučava da je stvaranje svijeta na početku Knjige Postanka prikazano na „simboličan način” (KKC 337).

Meditacija

Sve stvoreno u sebi sadrži trag svoga stvoritelja. Dok promatraš sklad, ljepotu i veličanstvenost prirode, razmišljaš li ikad o tome koliko je tek predivan Bog koji je sve to stvorio? Ne moraš ići daleko da bi se divio Božjim djelima: čovjek je Božje remek-djelo! Ti si Božje remek-djelo! Jesi li ikada promatrao sebe i razmišljao s koliko je ljubavi i pažnje Bog oblikovao tvoje tijelo, svaki njegov dio? A tek tvoju osobnost, tvoj smisao za humor, osjećaj za lijepo i korisno, tvoje talente, tvoju marljivost, zaigranost, maštovitost… Znaš li da po svojoj složenosti i ljepoti daleko nadmašuješ sva ljudska djela? Zastani malo i divi se Božjoj stvaralačkoj veličini koja je prisutna u tebi.