Uvod

U ostatku Knjige Postanka pratimo Izakovu i Jakovljevu povijest te povijest Jakovljevih sinova, odnosno obiteljsku sagu Abrahamovih potomaka. Tu nalazimo razne spletke i osvete, prijevare i bludništva. Abrahamovi potomci griješe poput njega, no Bog ne povlači obećanja koja je dao Abrahamu. U neizvjesnim životnim dramama Bog se pojavljuje kao konstanta: ostaje vjeran sklopljenom savezu. Ovo je jasno već iz kratkog izvještaju o Izakovu životu, gdje čitamo da se on ponaša poput Abrahama: laže da mu je žena sestra (usp. Post 26,3–11) i sklapa savez s Abimelekom (usp. Post 26,26–31). Ipak, Bog usprkos svemu ostaje vjeran, što vidimo po ponavljanju obećanja danih njegovu ocu Abrahamu (usp. Post 26,2–5.24). Uočavamo kontinuitet dosadašnje radnje: ljudi ponavljaju već poznate obrasce ponašanja, dok Bog ostaje postojan i dosljedan, odlučan u provedbi plana spasenja.

Jakovljeva povijest

Izakova je žena Rebeka nerotkinja, kao što je bila i Abrahamova Sara, Izakova majka (usp. Post 16,1; 25,21), no nakon što Izak uputi molitvu Gospodinu, Rebeka začne blizance. Već u utrobi dolazi do suparništva između braće, koje Bog razrješuje riječima „stariji će služiti mlađemu” (Post 25,23). Ovdje primjećujemo obrazac koji se proteže kroz cijelu Knjigu Postanka: u bratskim suparništvima Bog redovito odabire mlađeg sina. Prema ljudskim shvaćanjima, povlastice i nasljedstvo uvijek pripadaju starijem sinu, no kod Boga nije tako: Abelov je prinos Bogu draži od Kajinova (usp. Post 4,4), Izak biva odabran umjesto Jišmaela, Jakov umjesto Ezava, a Josip, jedan od najmlađih Jakovljevih sinova, postaje onaj kojemu će se ostala braća pokloniti. Izdaja Božjeg prvorođenca Adama poremetila je sklad u svijetu, ali Bog ne dopušta da se njegov plan spasenja poremeti: on odabire mlađeg (ponekad i nesposobnijeg i grešnijeg) sina kako bi nam pokazao da je povijest spasenja vođena njegovom ljubavlju i milošću, a ne ljudskom logikom i silom. Bog odabire pojedince koje on želi, a ne bira ih prema njihovim zaslugama, kao što kaže sv. Pavao tumačeći zašto je Bog odabrao Jakova umjesto Ezava, „da bi trajnom ostala odluka Božja o izabranju: ne po djelima, nego po onome tko poziva“ (Rim 9,11s).

Jakov je u porodu držao Ezava za petu (usp. Post 25,26). U hrvatskom jeziku, kada netko nekoga vara, kaže se da ga „vuče za nos”. Židovi su za to imali izraz „drži za petu”. Stoga Jakovljevo ime znači „onaj koji drži za petu” – prevarant. Uskoro doznajemo i zašto je dobio to ime: zato što je na prijevaru iznudio očev blagoslov. Dogovorivši se s majkom, pred ostarjelim je ocem glumio svoga starijeg brata kako bi ga otac blagoslovio, tj. ostavio mu duhovnu baštinu nositelja Božjih obećanja (usp. Post 27). Ipak, nemojmo dopustiti da nam ova odbojna Jakovljeva prijevara zamagli oči: vidimo da je Ezav malo „cijenio pravo prvorodstva” (Post 25,34) i da je sebi uzeo više žena (usp. Post 26,34s), što je uvijek loš znak. No Jakov svejedno griješi jer, poput Adama, nasilno uzima ono što mu Bog ionako želi dati. Bog je već odabrao Jakova prije negoli je rođen (usp. Post 25,23), ali to ne znači da se njime može manipulirati. Stoga Jakov zbog svoje prijevare mora bježati iz obećane zemlje te, poput Kajina, odlazi na istok (usp. Post 27,43). Istok je u Bibliji mjesto progonstva. Premda Jakov nije vjeran, Bog njemu ostaje vjeran: javlja mu se u snu i ponavlja obećanja koja je dao Abrahamu (obećanja zemlje, potomstva i blagoslova). Jakov je sada nositelj tih obećanja, ali ne zato što je ukrao blagoslov od brata, nego zato što je Bog tako već odavno slobodno odlučio (usp. Post 28,13–15; Mal 1,2s).

U svome snu Jakov vidi ljestve koje povezuju nebo i zemlju, u čemu otkrivamo svrhu danih obećanja: na taj će se način premostiti jaz između Boga i čovjeka koji je nastao grijehom. Čitamo da su ljestve dopirale „vrhom do neba” (Post 28,12), što je isti izraz kojim su opisane namjere graditelja Babilonskog tornja (usp. Post 11,4). Bog ljudima zapravo daruje ono što oni žele nasilno ugrabiti. Jakov u snu vidi anđele kako po tim ljestvama silaze s neba i opet uzlaze. Zajedništvo Boga i čovjeka neće se ostvariti ljudskim uspinjanjem na nebo, kao što su to zamislili graditelji Babilonskog tornja, nego silaskom stanovnika neba na Zemlju, što će se ostvariti u osobi Isusa Krista (usp. Iv 1,51).

Jakov dolazi u istočni kraj i svoju buduću ženu Rahelu upoznaje pored studenca, slično načinu na koji je njegov otac Izak upoznao Rebeku (usp. Post 24). Upoznavanje žene na zdencu postaje čest biblijski motiv (usp. Izl 2,16–21; Iv 4,1–42). Budući da je Jakov varao, sada i on biva prevaren: iako je sedam godina radio da bi dobio Rahelu, Laban mu za ženu daje njezinu sestru Leu (usp. Post 29,23–26). Primijetimo ironiju: kao što je Jakov prevario oca koji nije dobro vidio, tako je sada i on prevaren, jer po noći nije dobro vidio pa je uzeo Leu za ženu umjesto Rahele. Zato je morao raditi još sedam godina kako bi se mogao oženiti Rahelom. Jakovljevo se prethodno loše ponašanje preslikava na njegovu obitelj: dvije sestre kojima se oženio sukobljavaju se kao što se on sukobljavao sa svojim bratom. Kao što je Ezav prodao prvorodstvo za leću – plod polja, tako Rahela prodaje pravo na supruga za cvijeće – također plod polja (usp. Post 30,1–24).

Iako tast pokušava prevariti i osiromašiti Jakova, Božji je blagoslov na njemu, Gospodin to ne dopušta (usp. Post 31,5–13). No s vremenom se unutar Labanove šire obitelji javlja ljubomora prema Jakovu. On primjećuje da mu okolina više nije blagonaklona i odlučuje pobjeći sa svime što ima. Rahela pritom krade obiteljske kumire (usp. Post 31,34). Pogani su vjerovali da će onaj tko posjeduje obiteljske kumire imati i obiteljski blagoslov pa je tako i ona, kao nekoć Jakov, prijevarom i lukavstvom htjela preoteti Božji blagoslov očinskog doma, ne shvaćajući da Božji blagoslov već prati njezinu obitelj. Naposljetku se Jakov i Laban ipak rastaju u miru. Jakov se vraća u svoj kraj, no sada strahuje da će ga brat Ezav ubiti.

U svojim se lutanjima Jakov dva puta izravno obraća Bogu, dvjema molitvama na koje trebamo obratiti pažnju. Prvi put moli nakon što je napustio očev dom: tada se Bogu zaklinje na vjernost ako ga očuva na njegovu putu (usp. Post 28,20–22). Ovo je proračunata molitva u kojoj Jakov Bogu postavlja uvjete – čak mu se ni ne obraća izravno. Očito je za Jakova Bog nekakav strašan tiranin s kojim se treba dobro pogoditi kako bi mu u životu bilo dobro. Pred Boga odvažno stavlja poslovnu računicu: vratit će mu deset posto od svega što mu Bog dadne. Ponaša se kao da je Bog menadžer nekog investicijskog fonda! Njegova je vjera ovdje još uvijek daleko od zrelosti, kao što je bila i Abrahamova vjera kada je napuštao dom svoga oca.

No svoju drugu molitvu Jakov izgovara sada, vraćajući se u obećanu zemlju: u strahu za život upućuje vapaj Bogu. Ovoga puta ne postavlja uvjete, nego se prisjeća Božjih obećanja, svjestan činjenice da ono što ga je cijelo vrijeme držalo na životu nije bila njegova sposobnost, nego Božja milost (usp. Post 32,10–13). Sve su ove životne peripetije i drame napokon slomile Jakova i on se obratio, baš kao i njegov djed Abraham prije njega. Bog ga je odgajao i napokon postigao što je htio: da Jakovljevo srce prione uz njega. To je vrhunac njegove životne drame, njegova osobnog hrvanja s Bogom, čiji slikoviti opis slijedi odmah poslije toga. Neka nitko ne pomisli da se Jakov ovdje pokazao jačim od Boga, da ga je „nadvladao” (r. 29). Želi se reći da je Jakov iz svih svojih kušnji na kraju ipak izašao kao pobjednik – kao nova, obraćena osoba – baš kao i njegov djed Abraham.

U tom sukobu Jakov dobiva novo ime – Izrael, ali i blagoslov koji nije morao ukrasti, već samo zatražiti (usp. r. 25–30). Kada Bog mijenja nečije ime u Bibliji, to označava promjenu odnosa: Jakov je toliko sazreo u vjeri, postao je toliko blizak s Bogom da ga je mogao vidjeti „licem u lice” (r. 31). Obraćenje mijenja i njegove odnose s ljudima, jer više ne gleda samo na sebe, nego uspijeva u drugima, a najprije u svome bratu, prepoznati „lice Božje” (Post 33,10).

Josip i njegova braća

Jakovu su njegove žene rodile dvanaest sinova koji će postati oci dvanaest izraelskih plemena (usp. Post 47,27; Pnz 1,1). U nastavku Knjige Postanka pratimo što se zbiva s Jakovljevom obitelji i njegovom sada već odraslom djecom. Prvo što vidimo da čine njegova djeca jest prijevara. Želeći osvetiti svoju osramoćenu sestru Dinu, njezina braća varaju Šekema i Hamora kako bi ih iz zasjede pobili (usp. Post 34,13). Tu osvetu izvršuju Šimun i Levi, i to bez znanja svoga oca, čime sebi prisvajaju pravo da donose odluke u ime cijele obitelji, tj. uzurpiraju očevu vlast (usp. Post 34,25).

U središtu je radnje sada, dakako, Jakovljev sin Josip, kojega je Izrael volio više od sve ostale djece, što je među njima stvorilo ljubomoru. Opet vidimo motiv bratskog suparništva. I Josipu, kao nekad njegovu ocu, Bog u snovima objavljuje svoj plan spasenja. Zbog tih su ga snova njegova braća odlučila ubiti. Primijetimo jedan detalj: Ruben je bio najstariji sin, njegova je dužnost bila da u očevoj odsutnosti održava red među braćom i pazi na njih. Zato se trudio spasiti Josipa, mada otkrivamo da je imao i sebične motive: nije mu bilo toliko stalo do Josipa koliko do obrane svog ugleda (usp. Post 37,21.30). Poslije mu Jakov oduzima prvenstvo jer je također nasilno pokušao preuzeti vlast u obitelji tako što je legao s priležnicom svoga oca (usp. Post 35,22; 49,4). Takav smo grijeh već vidjeli kod Hama i Noine žene (usp. Post 9,22). Poput Adama, i ovaj je prvorođenac silom pokušao ugrabiti ono što mu je ionako pripadalo.

Jakovljeva su djeca prevarila oca umočivši Josipovu haljinu u kozju krv, što neodoljivo podsjeća na prvotnu Jakovljevu varku: on je na sebe stavio kozju kožu kako bi prevario svog oca (usp. Post 27,16). Vidimo kako se teme prijevare, bratskog suparništva i odbacivanja prvorođenca ponavljaju. No najvažnija je tema ovog posljednjeg dijela Knjige Postanka ipak Božja vjernost sklopljenom savezu i njegova ustrajnost u namjeri da ostvari zacrtani plan spasenja.

Primijetimo da se cijelim izvještajem provlače određena ponavljanja, za koja sâm Josip objašnjava da označavaju Božju čvrstu odluku i skorašnje ostvarenje onoga što se njima najavljuje (usp. Post 41, 32): Josipu se ponavlja isti san o tome da će ga Bog uzvisiti (usp. Post 37,5–11), ponavlja mu se nepravedan progon, izbavljenje od smrti i uzvišenje (usp. Post 37,20; 39,20). Bog je čvrsto naumio, usprkos ljudskoj zloći, provesti svoj plan spasenja, ostvariti obećanja koja je dao Abrahamu, Izaku i Jakovu. Ljudi se ne drže saveza s Bogom, ali ne drže se čak ni međusobnog dogovora: peharnik kojemu je Josip tumačio san nije se sjetio (hebr. zakar) Josipa (usp. Post 40,23), no Bog ga se sjetio, kao što se sjetio Noe (usp. Post 8,1), pa ga je izbavio. O tome nam govori i epizoda s Judom i Tamarom (usp. Post 38), koja djeluje kao nešto sporedno, no iz nje saznajemo kako je rođen Peres iz čije će loze doći kralj David, a poslije i Isus (usp. Lk 3,33; Mt 1,3). Iako ljudi stalno odbijaju slijediti Božje zakone, Bog se strpljivo i ustrajno brine da se njegov plan spasenja nastavi ostvarivati, počesto i daleko od svjetla pozornice, u zbivanjima koja bismo mogli nazvati sporednom radnjom ili običnom svakodnevicom.

Osim opisa Božje neprestane brige za dobrobit njegova odabranika Josipa, važan je i detaljan opis drame Josipova ponovnog susreta s braćom (usp. Post 42–45). Čini se kao da se Josip poigrava s ostatkom obitelji i isprva nam nije jasno zašto skriva svoj identitet. Želi li ostati skriven pred njima, muči li ih kako bi im se osvetio ili mu je na umu nešto treće? Polako uviđamo da tim igrokazom zapravo podsjeća braću na njihov grijeh: oni se opet, kao nekoć, vraćaju kući s novcem, ali bez jednoga brata (usp. Post 42,21). Josip se konačno otkriva tek kada Juda ponudi svoj život u zamjenu za Benjaminov (usp. Post 44,33), kada od ljubomornog urotnika postaje onaj koji daruje svoj život za drugoga. Tada se Juda obratio – to je bio trenutak koji je Josip čekao. U tom svjetlu možemo shvatiti i već spomenutu epizodu s Judom i Tamarom, u kojoj Bog po jednoj mudroj ženi sebičnog Judu uči pravednosti (usp. Post 38).

Josip je, poput Boga dok je kušao Abrahama, strpljivo odgajao svoju braću kako bi ih doveo do obraćenja. U Judi prepoznajemo pralik Krista, njegova potomka koji će također dati život kako bi svoju braću, odnosno cijelo čovječanstvo – najmlađe od Božjih stvorenja, kao što je Benjamin bio najmlađi – spasio od smrti. Primijetimo također da Juda polako preuzima vodstvo nad braćom: on u ime obitelji nastupa pred Josipom, a ne Ruben, dok se cijela družinu opisuje riječima „Juda i njegova braća” (usp. Post 44,14). Juda je tek četvrti u liniji, no već smo vidjeli da su njegova starija braća Ruben, Šimun i Levi (usp. Post 34,35; 35,22) iznevjerila svoje prvorodstvo pokušavajući mimo Jakova sebi prigrabiti vlast. Ovo novo stanje potvrđuje i Jakov, koji proriče da će iz Judine loze izići kraljevska dinastija (usp. Post 49,10). To se poslije ostvaruje u Davidu (usp. 2 Sam 8,1–14) te konačno u Isusu, koji dolazi kao kraljevski Davidov sin (usp. Mt 1,1–16) i lav iz plemena Judina (usp. Otk 5,5).

Ipak, lik Isusa patnika najjasnije se očituje u Josipu, koji je najava muke i spasenja što ga je Krist za nas stekao: on je žrtva ljubomore i odbacivanja svoje braće, djece Izraelove; predan je u ruke pogana za šaku srebrnjaka (usp. Post 37,28; Mt 26,15); osuđen je s dvojicom, a jedan od te dvojice na kraju biva spašen (usp. Post 40,1–23; Lk 23, 39–43). No Bog ga izbavlja od smrti i uzvisuje ga da mu sjedi s desna, da bude vladar svojoj braći, da im oprašta i spasi ih od smrti darujući im euharistijski kruh – hranu za vječni život (usp. Post 41,55; Iv 6,51). Isus je, dakle, konačno ispunjenje i ostvarenje Božjeg plana za spasenje čovječanstva, koje je u slici najavljeno u Josipu.

Na kraju ove biblijske knjige Josip tumači protekle događaje, čime ujedno nama daje ključ tumačenja cijele Knjige Postanka i svih obiteljskih drama i peripetija koje u njoj nalazimo: „[I]ako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu.” (Post 50,19s). Ovdje dobivamo odgovor na pitanje zašto Bog ne izbriše s lica zemlje sve zlikovce: on dopušta ljudsku zloću zato što zna da je može okrenuti na dobro surađujući s malobrojnim pravednicima koji su spremni slijediti njegovu volju. Zbog Josipove ustrajnosti i praštanja cijeli je narod spašen od gladi, ali su se, što je još važnije, obratila i njegova braća. Možda se pitamo zašto Biblija sadrži ovakve ružne priče i odbojne likove ili zašto biblijski autori nisu barem prešutjeli tamnu stranu svoje povijesti? Nisu to učinili zato što Biblija donosi istinu o ljudskom rodu, istinu o nama: mi smo ti koji smo u zavadi sa svojom braćom, mi smo ti koji varamo druge kako bismo si prigrabili nešto, mi smo ti koji na razne načine griješimo. No Bog sve to iskorištava i okreće na dobro kako bismo se obratili i kako bi se njegov plan spasenja nastavio.

Iako je Abrahamovo potomstvo sada brojno, ono se ne nalazi u obećanoj zemlji. Božja je obitelj odlutala u Egipat, gdje čeka trenutak kada će se Bog sjetiti Izraela i ispuniti obećanje da će zaposjesti svoju zemlju (usp. Post 50,25), o čemu govori iduća biblijska knjiga.

Samostalan rad

Sažetak

Prateći Abrahamovo potomstvo, otkrivamo kako Bog postepeno ostvaruje obećanja koja je dao Abrahamu. Usprkos stalnoj ljudskoj nevjeri, Bog ostaje vjeran! On se sjeća svoga saveza i brine se za Abrahamove potomke, usmjerava njihove živote. Od jedne obitelji uskoro nastaje pleme i narod, no taj narod odlazi iz obećane zemlje u Egipat. U Josipu Egipatskom, nedaćama koje je pretrpio i njegovu uzvišenju na kraju, možemo prepoznati pralik Krista.

Pitanja

Opiši Jakovljeve dvije molitve Bogu. U čemu se razlikuju?
Zašto faraon dva puta sanja isti san?
Objasni temu odbacivanja prvorođenaca u Knjizi Postanka.
Po čemu je Juda pralik Krista, a po čemu Josip?

Za one koji žele znati više

Razdoblje patrijarha možemo smatrati povijesno pouzdanim prvenstveno zbog opisa brojnih običaja koji su, kako dokazuju novija arheološka istraživanja, autentični za to razdoblje. Da je o njemu pisao netko iz novijeg doba (kako tvrde neke teorije), sigurno ne bi mogao s tolikom točnošću opisati to drevno povijesno razdoblje. Pločice iz Nuzija, na primjer, opisuju sljedeće (u kasnijim razdobljima nepoznate) običaje: posvojeni sluga može postati baštinik doma (usp. Post 15,2); u slučaju neplodnosti žena može osigurati surogat-majku (usp. Post 16,2); zakonski je zabranjeno otpuštanje druge žene nakon što je rodila dijete prvoj ženi (usp. Post 21,11); moguće je prvorodstvo prodati bratu (usp. Post 25,29–34); žena može biti posvojena kao sestra, čime stječe bolju zakonsku zaštitu (usp. Post 12,12; 20,2; 26,7); očev blagoslov na samrtnoj postelji ima zakonsku težinu (usp. Post 27,33); sluškinja može biti svadbeni dar kćeri (usp. Post 29,24.29); budući zet može radom platiti mladenku njezinu ocu (usp. Post 29,18); posjedovanje obiteljskih kumira bilo je osnova za pravo prvenstva u nasljedstvu (usp. Post 31,30).

Nadalje, zidne slike iz egipatske grobnice u Beni Hasanu, nastale oko 1900. godine pr. Kr., prikazuju dolazak nomadskih plemena iz Kanaana u Egipat. Sredinom drugog tisućljeća odnosi s Egiptom su se pogoršali pa je slobodno kretanje, kakvo ove slike prikazuju, postalo nemoguće, a upravo takvu lakoću kretanja opisuje Knjiga Postanka.

Također, gradovi Sodoma i Gomora naglo su uništeni sredinom drugog tisućljeća, pa je vrlo upitno kako bi netko iz kasnijeg razdoblja znao za njihovu nekadašnju slavu i moć. Cijena koja je plaćena za Josipa odgovara stvarnoj vrijednosti roba u ono vrijeme.

Postoje i neki anakroni elementi, poput upotreba deva, koje tada još nisu bile pripitomljene (usp. Post 24,11), ili nekih imena koja su tek poslije nastala (usp. Post 37,36), no to se može pripisati laganoj kasnijoj redakciji. Gledajući cjelinu, možemo zaključiti da se životi patrijarha, kako su opisani u Knjizi Postanka, savršeno uklapaju u kulturni kontekst Palestine u razdoblju između 1800. i 1600. god. pr. Kr. To je gotovo nemoguće objasniti ako ne prihvaćamo kao činjenicu da su ovi tekstovi zaista nastali u navedenom razdoblju.

Meditacija

Zamoli Duha Svetoga da ti pomogne zamisliti kako se Josip osjećao kada je dva puta bio izdan od onih koje je smatrao najbližima: nevin je prodan u roblje, nevin je završio u tamnici. Što se događa u njegovu srcu? Osjeća li ljutnju, strah i tugu ili se pouzdaje u Boga, kojemu je sve moguće, pa i izbaviti ga od sigurne smrti? Kakva je tvoja reakcija na nepravdu i izdaju? Na koji se način obračunavaš s onima koji ti žele zlo? Smišljaš li osvetu ili poput Josipa činiš sve kako bi se oni obratili Gospodinu?