Uvod

Dok Mojsije na brdu prima odredbe Saveza i upute za izgradnju svetišta, stvari podno brda kreću vrlo loše. Izraelci, poput Adama i Noe, krše Savez neposredno nakon njegova sklapanja, i to najgorim mogućim grijehom – idolopoklonstvom. Iako se na prvi pogled čini da je Savez nepovratno raskinut, a Božji plan s Izraelom zauvijek propao, tračak nade ipak ostaje, utemeljen na vjernosti Levijeva plemena i Božjoj vjernosti usprkos stalnoj ljudskoj nevjeri.

Zlatno tele

Spomenuli smo da je Bog izričito zabranio izradu bilo kakvih idola. Zato se ni u njegovu svetištu neće nalaziti lik koji bi ga predstavljao, jer Gospodin ne prebiva u rukotvorenu liku. No egipatska kultura i bogoštovlje očito su snažno proželi mentalitet izraelskog naroda: čim je Mojsije neko vrijeme izbivao, zatražili su od Arona da im napravi boga kome će služiti. Aron, začuđujuće pasivan, pristaje i pravi im saliveno zlatno tele, proglašavajući ga bogom koji je narod izveo iz Egipta, a zatim priređuje svečanost u njegovu čast (usp. Izl 32,1–6). Vjerujem da svima nama, ljudima dvadeset i prvog stoljeća, ovaj izvještaj i ponašanje Izraelaca djeluju pomalo infantilno i neshvatljivo. Zašto bi netko napravio zlatno tele i klanjao mu se, pogotovo nakon svih čuda kojima je nedavno svjedočio? Kada nam se pri čitanju Biblije pojave takve sumnje i pitanja, budimo sigurni da smo nešto važno preskočili ili krivo shvatili. Ako želimo razumjeti ovaj potez Izraelaca i vidjeti kako se sve to na nas odnosi, moramo poznavati bliskoistočni mentalitet, ali i sagledati dosadašnju biblijsku radnju. U ovom izvještaju valja nam zamijetiti nekoliko stvari.

Prvo, Izraelci su se ovim činom izravno suprotstavili Božjoj zapovijedi. Isti izraz – Bog koji te izveo iz zemlje egipatske – upotrijebljen je i prije, u izricanju zabrane, i sada, u prekršaju (usp. Izl 20,2; 32,4). Dakle, ovdje je prvenstveno riječ o pobuni protiv izravne Božje zapovijedi, jer narod traži od Arona da mu „napravi boga” (Izl 32,1). Kao i u primjeru gradnje Babilonskog tornja (usp. Post 11,1–9), ljudi svojim radom žele ostvarivati svoje ciljeve; ne žele se klanjati Onome koji jest (usp. Izl 3,14), nego onome što su sami stvorili; žele služiti sebi, odnosno pribaviti ime sebi (usp. Post 11,4), a ne zazivati ime Gospodnje (usp. Post 4,26).

Nadalje, važno je shvatiti da su se ljudi starine vrlo rijetko izražavali filozofskim govorom: radije su se služili pričama, gestama i arhetipskim likovima kako bi izrazili svoje viđenje temeljnih životnih problema. Današnji bi čovjek rekao da mu je u životu važno zdravlje, novac i uživanje, a u antici bi taj stav izrazili kultom nekog od bogova plodnosti, koje se najčešće prikazivalo u obliku teleta ili bika – simbola zdravlja, plodnosti i blagostanja. Nije slučajnost da je glavno svetište Atene, grada poznatog po filozofiji, bio Atenin hram – hram božice mudrosti. Dakle, ovdje nije riječ o pukoj izradi zlatnoga kipa, nego o unutarnjoj promjeni, mijenjanju životnog opredjeljenja. Kako je do toga došlo?

Gospodin je bio Bog koji je izveo narod iz ropstva, Bog koji oslobađa i onaj koji vodi kroz pustinju na sigurno. Činilo se kao da je on božanstvo nomada i pustinjaka, a Izraelci su htjeli skrasiti se, postati zemljoradnici i uživati u plodovima zemlje. Bilo je kasno proljeće, nisu imali nikakve zalihe hrane i bojali su se kako će preživjeti u budućnosti. Zaboravili su na Božja čuda u Egiptu i u pustinji, a mana im je dojadila. Stoga su odlučili da im u novoj zemlji ne treba bog pustinje, nego bog plodnosti i poljodjelstva. Drugim riječima, oni su odbacili Savez koji su sklopili s Gospodinom i sve odredbe koje sadrži jer su željeli da im u središtu života budu moć, novac i seks, a ne Bog. Zato su napravili tele, koje je vjerojatno bilo simbol egipatskog boga Apisa – božanstva što ga je Gospodin, sjetimo se, porazio! Bog je bio prisutan na Sinajskom brdu, ali oni nisu dizali pogled prema nebu kako bi ga vidjeli. Ipak, u njihovu obranu moramo napomenuti da se ovaj incident dogodio prije negoli su saznali što im Bog priprema za budućnost: pravo bogoštovlje i Šator sastanka, kao odgovor na pitanje hoće li biti s njima u novoj zemlji ili će ostati na Sinajskom brdu.

Bog je oslobodio izraelski narod od služenja (hebr. avad) faraonu da bi služio njemu, no Izraelci su odlučili služiti bogu kojega su si sami napravili pa su mu priredili svečanost – tipičan kult u čast bogu plodnosti kakvih su se vjerojatno nagledali u Egiptu. Imamo brojne zapise iz toga doba koji otkrivaju kako su se ovi kultovi slavili: naglašavala se plodnost zemlje i plodnost tijela, što znači da su se sudionici prejedali i napijali, a zatim upuštali u razne seksualne aktivnosti. Biblijski autor ovdje samo pristojno navodi da su se zabavljali (usp. Izl 32,6). Poslije ćemo svjedočiti jednom sličnom idolopoklonstvu, gdje će grijeh bludnosti biti jasnije naveden (usp. Br 25,1–3). U prilog ovoj teoriji ide i već poznati obrazac ponašanja koji se u Bibliji ponavlja: Adam i Noa nakon sklapanja saveza ubiru plod, a zatim se pokazuje njihova golotinja (usp. Post 2,25; 9,21). Istu sliku sada vidimo podno Sinaja, iako se golotinja izravno ne spominje.

Božji odgovor

Mojsije se za to vrijeme nalazi u Božjoj blizini. Gospodin ga obavještava što se događa podno brda, govori da je narod pošao „naopako” (Izl 32,7). Ista je hebrejska riječ prethodno upotrijebljena za opis ljudskog roda neposredno prije potopa (usp. Post 6,12). Faraon je bio tvrda srca i zato je propao, a sada je Izrael „tvrde šije” (Izl 32, 9). Primijetimo također sljedeći pomak u izražavanju: Bog Mojsiju više ne govori o svome narodu (usp. Izl 3,7), nego sada kaže: „Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske…” (Izl 32,7). Prekršivši Savez i odbacivši Boga, Izraelci su prestali biti Božji narod. Kršenje saveza kažnjava se smrću – zato ih Bog sada kani istrijebiti (usp. r. 10). Čini se da bi Izrael mogao završiti poput faraona i Egipćana, no tada Mojsije počinje zagovarati svoj narod. Ne pokušava umanjiti njegovu krivnju, nego se uzda u Božju veličinu i dobrotu, pozivajući ga da se sjeti (hebr. zakar) saveza sklopljenog s Abrahamom, Izakom i Jakovom (usp. r. 13). Bog ne spašava Izraela zbog njegove pravednosti ili zasluga, nego zato što je vjeran svome savezu usprkos stalnoj Izraelovoj nevjeri. Štoviše, tvrdoglava nevjernost Izraelaca nasuprot Božjoj ustrajnoj vjernosti i držanju saveza postaje lajtmotiv ostatka biblijske radnje.

Mojsijev zagovor

Sišavši i vidjevši pogansko slavlje, Mojsije razbija ploče svjedočanstva, poručujući tako narodu da je Savez raskinut. Zatim uništava zlatno tele i napada Arona, a ovaj (poput Adama) svaljuje krivnju na druge. Mojsije potom poziva one koji žele služiti Gospodinu da stanu na njegovu stranu. Samo se Levijevo pleme odazvalo (usp. Izl 32,26). Mojsije im naređuje da prekršitelje Saveza kazne smrću. Tako je ubijeno otprilike tri tisuće ljudi, a poslije je i sâm Gospodin udario dodatnim pomorom na narod (usp. r. 35). Pošasti koje su Egipćani trpjeli zbog idolopoklonstva sada su pogodile i Izraelce. Koliko god to izgledalo okrutno, Bog je ovdje izrazito milosrdan. Cijeli je narod zaslužio nestati, no umjesto toga Bog traži način kako da spasi svoj narod: čisti ga i odgaja kako bi ga pripremio za ono što treba postati. Usprkos njegovim stalnim padovima, Bog ne odustaje od svog plana spasenja.

Ubrzo nakon tih događaja Bog Mojsiju otkriva svoju osobnost (usp. Izl 34,6s): on je milosrdan i spor na srdžbu, ali krivca mora kazniti. Srdžba je reakcija na nepravdu, no Bog je spor na srdžbu, što znači da njegov cilj nije osveta, nego obraćenje i spasenje. Bog ne želi smrt onima koji su se o njega ogriješili, nego život, ali ako krivce ne stigne kazna, zlo će se namnožiti i iskvariti cijelu zemlju (usp. Post 6,12). Bog kažnjava vremenitom kaznom da ljudi izbjegnu vječnu smrt. Zašto roditelj kažnjava svoje dijete? Zbog povrede časti ili nekog unutarnjeg hira ili pak zato što ga odgaja za život? Važno je uočiti vrijeme i kontekst u kojem je ovo izrečeno: nakon Izlaska i incidenta sa zlatnim teletom. Sve pošasti i pomori koji su zadesili ili će tek zadesiti Izraelce dio su Božjeg milosrđa i plana spasenja, da ih ne bi zadesilo nešto još gore. Isto vrijedi i za egipatske pošasti: one su izraz milosrđa ne samo prema Izraelcima nego i prema Egipćanima, da bi se i oni obratili.

No nije li nedolično Bogu pripisati emociju ljutnje, kao da je riječ o čovjeku s manjkom strpljenja? Ljutnja je reakcija na nepravdu. Definicija je pravde dati svakome ono što mu pripada. Tako je jedan banalan primjer pravednosti, recimo, plaćanje robe u dućanu. No kako pravedno uzvratiti roditeljima za odgoj koji su nam pružili? Odgovor glasi: poštujući ih (usp. Izl 20,12). A kako se pak odužiti Bogu koji nas je stvorio i dao nam sve što imamo? Odgovor je – hvalom. Zato u misi govorimo: „Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu! – Dostojno je i pravedno.” Hvaleći Boga, vršimo pravdu uzvraćajući mu na taj način za primljena dobra. Kada u Bibliji piše da se Bog ljuti, to nije neka nekontrolirana emocija, nego reakcija na poremećaj pravednosti u svijetu i nastojanje da se postojeća nepravda ispravi. Zbog pogrešnog tumačenja Svetog pisma javlja se lažna dihotomija i govor o „Bogu Staroga zavjeta” i „Bogu Novoga zavjeta”. Istina je, međutim, da isti milosrdni Bog djeluje u oba povijesna razdoblja, ali je problem u tome što mi biblijske događaje promatramo iz svjetovne perspektive – tražeći što manje patnje – a ne iz perspektive vječnosti.

Unatoč Božjem milosrđu stvari se ipak nepovratno mijenjaju, kako za narod tako i za Mojsija. U tekstu nailazimo na nekoliko scena gdje Mojsije zagovara i posreduje pred Bogom (usp. Izl 32,11–14; 32,30–35; 33,12–17; 34,9). U središtu prvog zagovora nalazi se već spomenuto podsjećanje na saveze s praocima (usp. Izl 32,13). U drugom i trećem zagovoru Mojsije se poistovjećuje sa svojim grešnim narodom (usp. Izl 32,32; 33,15) i odbija mogućnost da Bog njega blagoslovi, a da istodobno njegov narod umre. Na Sinaju su Izraelci slobodno „Boga motrili i jeli i pili” (Izl 24,11), a sada jedino Mojsije smije doći i Boga gledati „licem u lice” (Izl 33,11). No, budući da ustraje u želji da dijeli sudbinu svoga naroda, nadajući se kako će narod zato bolje proći, Mojsije i sam postaje nečist. Jasno je naglašeno da više ne smije vidjeti Božje lice (usp. Izl 33,20). Bog odbija uništiti cijeli izraelski narod zato što je dio tog naroda Mojsije (za razliku od Sodome i Gomore – usp. Post 18,32), ali Mojsije ipak gubi prisnost kakvu je nekoć imao s Bogom. Izrael će još dugo čekati dok ne dođe jedan drugi posrednik, koji će slobodno gledati Božje lice (usp. Iv 14,9).

Obnova saveza

Bog ponovno zove Mojsija na brdo kako bi s njime sklopio savez, no ovaj će savez biti drukčiji jer su se uvjeti za Izraelce zauvijek promijenili. Incident sa zlatnim teletom nije samo još jedan u nizu nevjerničkih incidenata (kojima ćemo i poslije svjedočiti), nego incident koji stubokom mijenja odnos Boga i Izraela, kao i samu srž tog odnosa – bogoštovlje. Zbog ove drske pobune i otpada Bog i Izrael više ne mogu imati tako blizak odnos, pa će odsad u njihovu odnosu naglašenu ulogu imati posredništvo. Dok su prije svi prvorođenci naroda mogli vršiti svećeničku službu (usp. Izl 13,2.15; 24,5), sada to mogu isključivo pripadnici Levijeva plemena jer su se jedini odazvali na Mojsijev poziv i tako se „posvetili Jahvi za službu” (Izl 32,29). Svatko tko nije iz Levijeva plemena bit će pogubljen ako pokuša vršiti svećeničku službu (usp. Br 3,10). Ovime je utemeljeno levitsko svećenstvo: prvi se put pravi razlika između svećenika i „svjetovnjaka”, odnosno laika. U Pismu se više neće spominjati izraz „kraljevstvo svećenikâ“ (Izl 19,6) sve do uspostave Crkve, u kojoj će se Stari zavjet i levitsko svećeništvo ispuniti te će svi kršteni na sebe preuzeti svećeničku službu (usp. 1 Pt 2,9). Ovoga se spominjemo i u liturgiji kada u prvom predslovlju za nedjelje kroz godinu molimo: „[R]od smo izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod tebi stečen, da posvuda naviještamo tvoja silna djela jer si nas iz tame pozvao u svoje divno svjetlo.” U ovim riječima i pažljivo odabranim starozavjetnim izrazima vidimo kako se iskustvo Izlaska i poslanje izraelskog naroda sada preslikavaju na narod okupljen na euharistiju.

Dok prethodni savez možemo zvati sinajskim, ovaj slobodno možemo nazvati levitskim, zbog nove uloge koju u njemu ima posredništvo. Dok je prijašnji sklopljen između Boga i naroda (usp. Izl 24,8), potonji je sklopljen između Gospodina, Mojsija i naroda (usp. Izl 34,27). Prve je ploče saveza sâm Bog ispisao (usp. Izl 31,18), a nove ploče ispisuje Mojsije svojom rukom (usp. Izl 34,28). Ti zapisi prestaju biti Božje „riječi” (Izl 20,1) i postaju „Deset zapovijedi” (Izl 34,28). Osim obnove saveza, ukratko su izrečene i dodatne odredbe, u kojima je posebno naglašena zabrana idolopoklonstva (usp. r. 14), kao što je nakon potopa posebno naglašena zabrana ubojstva (usp. Post 9,6).

Podizanje svetišta

Primijetimo da nakon sklapanja levitskog saveza nema prinosa žrtve, škropljenja krvlju i ostalih gesta koje su pratile sklapanje onoga sinajskog. Ovaj će savez službeno biti sklopljen u Prebivalištu prinosom prve žrtve. Do kraja Knjige Izlaska imamo šest poglavlja u kojima slušamo kako Mojsije izdaje naredbe o izgradnji svetišta – naredbe koje je prethodno primio od Gospodina. U stilu pisanja možemo primijetiti sličnosti s izvještajem o stvaranju svijeta: Bog sedmoga dana „dovrši” (Post 2,2) svoje djelo i „blagoslovi” (r. 3) taj dan, a Mojsije je vidio da su radnici „dovršili” radove pa ih „blagoslovi” (Izl 39,43). Ovi su izrazi namjerno odabrani kako bi se ukazalo na povezanost o kojoj smo već govorili: gradnja Šatora predstavlja stvaranje novog Edena, u kojemu će Bog i ljudi ostvariti obiteljsko zajedništvo.

Na kraju Mojsije zapali tamjan, prinese žrtvu, a „oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni Prebivalište” (Izl 40,34). Unatoč Izraelovoj nevjeri i otpadu, Gospodin je i dalje prisutan, prebiva sa svojim narodom, nije ga uništio niti ostavio. Ipak, nastaje problem: „Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka” (Izl 40,35) jer je, svrstavši se među svoje grešne sunarodnjake, i sâm postao nečist. Ovaj novonastali problem nečistoće i grijeha valja riješiti, a odgovor na njega nalazimo u knjizi Levitskog zakonika, koja sadrži odredbe upravo sklopljenog saveza.

Samostalan rad

Sažetak

Odmah nakon sklapanja Saveza Izraelci ga krše odabirući drugoga boga kojemu će služiti – zlatno tele. Čini se da je narod tvrde šije, baš kao što je faraon bio tvrda srca. Mojsije pred Bogom zagovara za narod i Bog odlučuje obnoviti prekršeni Savez, ali pritom dolazi do određenih promjena: Izrael više nije kraljevstvo svećenikâ, stoga se utemeljuje levitsko svećeništvo. Nakon obnove Izraelci grade svetište prema Božjem nalogu.

Pitanja

Objasni simboliku zlatnog teleta. Što ono predstavlja?
U kojem se obliku danas javlja štovanje zlatnog teleta?
Opiši razlike između izvornog saveza na Sinaju i onog obnovljenog nakon incidenta sa zlatnim teletom.
Kako izgleda svećeništvo prije i nakon Izraelova otpada?
Sporni biblijski odlomci: Kako Bog može tako olako usmrćivati prekršitelje Saveza? Zar on ne bi trebao biti milosrdan?
Zašto Mojsije ne može ući u sagrađeno svetište?

Za one koji žele znati više

Bog je Mojsiju objavio da je „spor na srdžbu” (Izl 34,6), no ako pogledamo izvorni hebrejski tekst, tamo piše da Bog ima dug nos. Židovi bi za nekoga tko se naljutio rekli da mu gori nos (usp. Post 39,19), zato što nam se u ljutnji lice zacrveni, osobito oko nosa. Suprotno tome, za strpljivu osobu kažu da ima dug nos, zato što je u tom slučaju potrebno više vremena da se nos zacrveni, odnosno da se osoba naljuti. Također, starije osobe, koje su u pravilu strpljivije, imaju duži nos. Stoga, kada se u Svetom pismu kaže da Bog ima dug nos, želi se reći da je strpljiv s ljudima i da im daje brojne prilike za promjenu. Bog ljude želi spasiti, a ne uništiti.

Meditacija

Prizovi u sjećanje što je sve Bog učinio, koliku je naklonost iskazao Izraelcima braneći ih od okrutnih Egipćana, hranećih ih u pustinji i dajući im naposljetku savez kakav nijedan drugi narod nema. Kakvo li je samo oduševljenje tada vladalo među narodom, kako im je budućnost u tom trenu dobro izgledala! Stavi se u položaj Jošue, koji je pratio Mojsija do Sinajskog brda i četrdeset dana vjerno čekao u njegovu podnožju, radujući se trenutku kada će se Mojsije vratiti i otkriti nove detalje Božjega nauma. Kako se Jošua osjećao kada je zatekao razuzdan narod kako „igra” ispred zlatnog teleta? Je li ga obuzela ljutnja, bijes, gnjev? Što je ispravno učiniti u takvoj situaciji? Je li Jošua pogledom tražio Mojsija iščekujući njegovu naredbu? Kada u životu vidiš nepravdu koja u tebi izaziva bijes, pitaš li Boga što ti je činiti ili pokušavaš zlo iskorijeniti svojom snagom i pameću?