Uvod

Kada je Mojsije ugledao grm koji gori a ne sagorijeva, odlučio mu se približiti, no Bog ga je zaustavio i naredio mu da skine obuću s nogu, jer je stupio na sveto tlo (usp. Izl 3,2–6). Vatra daje toplinu i život dok boravimo u njezinoj blizini, ali ako joj se previše približimo, njezina će nas toplina uništiti. Bog je ovdje poput vatre koja ne prestaje gorjeti: tko boravi u njegovoj prisutnosti ima život, no ne smije mu se previše približiti, jer grešnik ne može podnijeti toliku ljubav i životnost. Stoga Mojsije mora ostati na prikladnoj udaljenosti i mora izuti obuću.

Iz ovoga vidimo da postoje određeni uvjeti za boravak u Božjoj blizini. Te uvjete, u kontekstu novouspostavljene liturgije, razrađuju naredna poglavlja Levitskog zakonika, ponajviše kroz pojmove čistoće i svetosti. Ova dva pojma opisuju odnos neke stvari i Božje blizine: čistoća je mjera prikladnosti nečega ili nekoga da bude u Božjoj blizini, a svetost je mjera Božje prisutnosti u dotičnom predmetu ili osobi. Primijenimo to na primjer gorućega grma. Mojsije je morao izuti sandale, koje su bile nečiste zato što su bile načinjene od mrtve životinje (što označava smrt) pa nije bilo prikladno da u njima dođe na sveto tlo (usp. r. 5). Grm koji je gorio i okolno tlo nazvani su svetima jer je Bog bio prisutan na tom mjestu. Iako su pojmovi svetosti i čistoće različiti, donekle se preklapaju: neka stvar može biti čista ili nečista, a čista stvar može biti sveta ili svjetovna, ali nečista stvar može biti samo svjetovna. Prema ovoj logici, dakle, Bog se nije mogao ukazati u gorućoj sandali – barem ne ako je dosljedan.

Obredna čistoća

Nastavljamo s opisom Božjeg dara ljudima, lijeka koji treba izliječiti narod od idolatrije i izbaviti ga iz spirale zla koju su davno pokrenuli naši praroditelji. Taj je lijek ispravno bogoštovlje. Poglavlja od 11. do 15. donose propise o obrednoj čistoći, koji se dijele na propise o životinjama (usp. Lev 11) i zdravstvene propise (usp. Lev 12 – 15). Na početku valja napomenuti da obredna nečistoća nije isto što i grijeh. U stanje nečistoće osoba može zapasti čineći moralno dobra djela (kao što su porod ili pokapanje mrtvih), ali osoba u tom stanju prestaje biti prikladna za sudjelovanje u bogoslužju te mora proći kroz proces obrednog čišćenja da bi ponovno postala dostojna pristupiti Božjem svetištu.

U široj kulturi najpoznatiji su propisi o čistim i nečistim životinjama (usp. Lev 11), koje danas znamo kao pravila košer prehrane. Među njima se ističu zabrane konzumacije svinjetine, kukaca i morskih životinja koje nemaju ljuske (poput školjaka, liganja i rakova). Osim navedenih, zabranjene su i mnoge druge životinje, premda je Bog Noi dopustio da jede „sve što se kreće i živi” (Post 9,3s). Postoji više teorija o razlozima za ove prehrambene propise: prema higijenskoj teoriji, zabranjena je hrana koja je na neki način mogla naštetiti zdravlju, a prema etičkoj teoriji, zabrana obuhvaća one životinje koje su simbolizirale određene strasti (kao što i danas, primjerice, svinja simbolizira proždrljivost i požudu). Ipak, najuvjerljivija je tzv. liturgijska teorija: nečistima su proglašene one životinje koje su se povezivale s poganima, s njihovom kulturom i bogoštovljem. Ovakvim se prehrambenim zabranama Božji narod izdvajao od ostalih naroda kako bi bio svet (odvojen) i kako bi se očuvao od ponovnog pada u idolopoklonstvo. Ovu teoriju potkrepljuju i dijelovi Novoga zavjeta u kojima nečiste životinje simboliziraju pogane (usp. Dj 10). Tu se uklapaju i druge zabrane iz Levitskog zakonika koje su izravno usmjerene protiv praksi iz poganskih kultova, kao što su kuhanje kozleta u mlijeku njegove majke (usp. Izl 23,19), obredno brijanje ili sakaćenje (usp. Lev 21,5; Pnz 14,1; 1 Kr 18,28) te vještičarenje (usp. Lev 19,26). Njih se Izrael morao pod svaku cijenu kloniti.

Druga skupina propisa o obrednoj čistoći slijedi drukčiju logiku. Za razliku od veza s poganstvom, a samim time i idolatrijom, ovdje je obredna nečistoća povezana sa smrću ili gubitkom života. Budući da je Bog svet i izvor života, osoba koja na bilo koji način dođe u doticaj sa smrću ne može pred njega dok se obredno ne očisti. Kad mu se Bog prvi put objavio, Mojsije je morao skinuti obuću s nogu jer je bila izrađena od kože – dakle od mrtve životinje – a smrti nema mjesta u Božjoj blizini. Sa smrću se također povezivao gubitak određenih tjelesnih tekućina. Zato su se obredno nečistima smatrale i neke potpuno prirodne pojave poput poroda (usp. Lev 12,1–8), noćnog izljeva (usp. Lev 15,1–15), menstruacije (usp. r. 19–30), pa čak i spolnog odnosa (usp. r. 18). U svim je ovim primjerima riječ o istjecanju krvi ili sjemena (tjelesnih tekućina koje predstavljaju život), što simbolizira gubitak života, odnosno smrt. Osoba se u takvim situacijama smatrala određeno vrijeme obredno nečistom i morala je izvršiti proces čišćenja – uglavnom kraće razdoblje odvojenosti ili pranje, a ponekad i prinos žrtve – kako bi mogla ponovno doći u Božje svetište, njegovo prebivalište. Isto je vrijedilo i za razne kožne bolesti (usp. Lev 13 – 14).

Ovo objašnjenje potvrđuju i kasnije odredbe o nečistoći koja nastaje dodirivanjem mrtve osobe (usp. Br 19,11–22). Ideja je da ništa povezano sa smrću ne smije doći u Božju blizinu: u Božjoj prisutnosti nema smrti, jer je on sâm život. Obredna nečistoća nije bila grijeh, ali se pristupanje bogoštovlju u nečistom stanju smatralo teškom povredom Božjeg zakona, povredom koja donosi strašne posljedice (usp. Lev 15,31).

Moralna čistoća

Sljedeći dio ove knjige nosi naziv „Zakon svetosti”: obuhvaća poglavlja od 17. do 22. i sadrži propise o moralnoj čistoći. Izrael je pozvan biti „narod svet” (Izl 19,6; usp. Izl 20,26). Rekli smo da svetost označava odvojenost od svijeta, ali i neki oblik Božje prisutnosti. Gospodin ne želi prebivati samo u svome svetištu, nego želi na neki način biti trajno prisutan u svome narodu, što znači da bi taj narod trebao stalno odražavati određenu razinu čistoće i svetosti. Bog, koji je svet, može prebivati sred svoga naroda samo ako je i on svet. Naredna poglavlja govore o moralnoj čistoći i opisuju pravila ponašanja kojih se Izraelci moraju trajno držati kako bi ostali sveti, tj. kako bi Bog mogao prebivati među njima (usp. Lev 17 – 20). Prethodno smo govorili o obrednoj čistoći, koja se tiče prikladnosti pojedinca da boravi u Božjoj prisutnosti u Svetištu (poslije Hramu). Za razliku od toga, moralna čistoća tiče se prikladnosti osobe da bude dio Božjeg naroda, jer cijeli narod treba postati svet, odnosno narod s kojim boravi Bog. Odredbe naglašavaju nužnost ispravnog bogoštovlja i zabranjuju sve okultne prakse (usp. Lev 19,3–8; 20,1–7). Ističe se briga za siromašne i društvenu pravednost (usp. Lev 19,9–37), ali i zabrane seksualnog nemorala (usp. Lev 20,9-21). Posebno je zanimljivo uočiti da je bogoštovlje izravno povezano s brigom za siromašne. Također, budući da svećenici, sukladno svojoj službi, borave najbliže Bogu, na njih se odnose posebno strogi propisi o svetosti (usp. Lev 21,6).

Većina prekršaja koji se navode bili su česta pojava u poganskih naroda među koje se Izrael spremao doći (usp. Lev 18,3) i predstavljali su trajnu kušnju i opasnost za izraelski narod da izgubi svoju svetost, identitet i poslanje. Stoga je posljedica kršenja moralnih propisa najčešće bila eliminacija iz zajednice – u obliku smrtne kazne ili izgona (usp. Lev 20,1–21). Za razliku od obredne nečistoće, kršenje odredaba „Zakona svetosti” predstavlja grijeh, odnosno težak moralni propust koji se ničime ne može opravdati. Današnjem čitatelju navedene kazne zasigurno djeluju prestrogo i okrutno, no trebamo se sjetiti da u vremenu prije Krista nije bilo lijeka grijehu: nisu postojali sakramenti, a jedini način zaustavljanja zaraze grijehom bilo je isključivanje grešnika iz zajednice, kao što liječnik odstranjuje bolesno tkivo da spasi čitav organizam. Kako će kasnija Izraelova povijest pokazati, propusti u izvršavanju ovih kazni s vremenom će dovesti do propasti cijeloga naroda. Ćudoredni zakoni nemaju svrhu u sebi: cilj im je omogućiti Božju prisutnost u narodu, osigurati da narod živi u trajnom zajedništvu s Bogom.

Primijetimo da je Izraelcima na obrednom i ćudorednom području bilo zabranjeno upravo ono što je u okolnim kultovima bilo uobičajeno: kanaanski su kultovi uključivali seksualne igre, a Egipćani su razvili svoj kult mrtvih (usp. Lev 18,3). Ispravno bogoštovlje nije smjelo imati bilo kakve primjese ovih iskrivljenih pobožnosti i idolatrije.

Dan pomirenja

Levitski zakonik središte je Petoknjižja, a središte je Levitskog zakonika blagdan koji se naziva Dan pomirenja (hebr. jom kipur). Ovo je, uz Pashu, jedini blagdan koji je detaljno opisan u Svetom pismu. Riječ je o najsvečanijem danu u židovskom kalendaru. Uz zabranu rada, koja je tipična za svaku subotu, ovo je bio jedini dan u godini kada je post bio obavezan. Hebrejska riječ jom znači ‘dan’, a kipur doslovno znači ‘očišćenje’ ili ‘okajanje’. Željelo se istaknuti da se toga dana pokriva dug koji je nastao grijehom, tj. da je to dan kada su grijesi naroda otkupljeni. Moglo se očekivati da neće svi Izraelci prinijeti otkupninu za svoje grijehe, stoga se jednom godišnje, na Dan pomirenja, prinosila žrtva za grijehe cijeloga naroda. Osim uobičajenih žrtava okajnica i paljenica, ovaj su blagdan obilježavale i neke posebnosti.

Toga bi dana veliki svećenik uzeo dva jarca. Prvoga bi prinio kao žrtvu okajnicu za grijehe izraelskog naroda (usp. Lev 16,15–19). Ulazak u Svetinju, najsvetiji dio Božjega svetišta, bio je najstrože zabranjen. Iznimno je, samo na ovaj blagdan, veliki svećenik (i isključivo on!) smio ući u Svetinju nad svetinjama, to strašno mjesto gdje boravi Bog. Ondje bi sedam puta škropio ispred Pomirilišta, čime bi izvršio obred pomirenja za nečistoće, prijestupe i grijehe svih Izraelaca (usp. Lev 16,16). Broj sedam je, naravno, znak saveza, kao i gesta škropljenja krvlju: riječ je, dakle, o obnovi saveza između Gospodina i Izraela. To je bila jedina prilika kada je itko smio ući u najsvetiji dio Prebivališta, a da bi ušao, morao se posebno pripremiti. Ako bi ušao nedostojan, mogao je umrijeti. Budući da Boga nitko ne može vidjeti i ostati na životu (usp. Izl 33,20), cijeli se prostor morao napuniti dimom tamjana (usp. Lev 16,12). Kako saznajemo iz židovske tradicije, velikom je svećeniku za gležanj bio zavezan konop, i to zato da ga, ako umre u Svetinji nad svetinjama, drugi mogu izvući. U suprotnom bi morali čekati godinu dana (do sljedećeg blagdana) da drugi veliki svećenik uđe i iznese ga van. Osim toga, veliki je svećenik prije ulaska morao biti okupan u vodi, da se slučajno neka nečistoća ne bi našla na njemu.

Kada je poslije Hram zamijenio ulogu Svetišta, to se obredno pranje vršilo uranjanjem u bazen napunjen vodom. U hrvatskom se jeziku u prijevodu izgubila važna simbolika grčke riječi za krštenje, jer je ta naša riječ izvedena od riječi Krist, dok izvorna grčka riječ doslovno označava uranjanje. Dakle, veliki je svećenik najprije morao skinuti svu odjeću, a potom bi bio uronjen-kršten u vodi i po izlasku odjeven u bijele haljine neraspadljivosti (usp. Mk 9,3) te bi tako ušao u Svetinju nad svetinjama. Zvuči li ovaj redoslijed radnji pomalo poznato? Isto je tako Krist bio potpuno razodjeven i zatim raspet na križu, koji je nazvao svojim krštenjem (usp. usp. Mk 10,38). No iz smrti je izišao zaogrnut odjećom neraspadljivosti i uzašao na nebesa u oblaku (Dj 1,9), gdje je, kako kaže Poslanica Hebrejima, kao Veliki svećenik jednom zauvijek ušao u Svetinju – prostor Božje prisutnosti – kako bi ljudima darovao vječno otkupljenje (usp. Heb 9,11–13). Isti se redoslijed poštovao i u obredu krštenja (barem je tako bilo u antičko doba): osobi bi se skinula sva odjeća, bila bi uronjena u vodu krstionice, potom obučena u bijelu haljinu, a zatim bi ušla ravno u crkvu na svetu misu – prostor Božje prisutnosti.

Nakon obreda pomirenja i obnove saveza s Bogom veliki bi svećenik izašao iz Šatora, uzeo drugog jarca, položio ruke na njegovu glavu i prenio na njega grijehe svega naroda te ga poslao u pustinju Azazelu da simbolički odnese grijehe svih Izraelaca daleko od njihova boravišta (usp. Lev 16,10.21s). Noviji prijevodi donose riječ „Azazel” – nejasnu hebrejsku riječ koja se spominje jedino ovdje – no u starijim je prijevodima ta riječ služila za opis jarca kao „onoga koji je otpravljen/odaslan/poslan”. Naravno, u ovom je obredu rana Crkva prepoznala sliku Krista, koji je također bio izveden izvan grada kako bi ponio grijehe cijeloga naroda.

Židovski Talmud donosi svjedočanstvo o malenom čudu koje se redovito događalo na Dan pomirenja. Kada bi svećenik uzeo jarca za Azazela („odaslanika/poslanika/zastupnika”), za rog bi mu zavezao dio vrpce grimizne boje, a drugi bi dio iste vrpce zavezao za vrata Hrama. Kad bi jarac bio odveden u pustinju, ako bi Bog prihvatio ponuđenu žrtvu, grimizna bi vrpca u Hramu pobijelila, što je značilo da su obredi pravilno izvedeni i da je grijeh naroda oprošten. Tako su se ostvarivale riječi proroka Izaije: „Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega…” (Iz 1,18). No, Talmud dalje navodi da se, iz nekog nepoznatog razloga, četrdeset godina prije razaranja Hrama ovo čudo prestalo događati. To je ujedno bila godina kada je Krist raspet. On je ispunio svrhu Jom kipura i donio oproštenje svih grijeha, što znači da više nije bilo potrebe za slavljenjem toga blagdana.

Doprinos kršćanskoj teologiji

Glavna je tema i svrha Levitskog zakonika održavanje zajedništva između Boga i naroda ispravnim bogoštovljem, ali i liturgijski oblikovanim življenjem. Za razliku od poganskih kultova, koji su često bili izolirani od svakodnevnog života, Bog svoj narod uči da njemu ne pripada samo Hram nego i čitav stvoreni svijet te da se zato vjernici i izvan Hrama moraju ponašati dostojno Božje prisutnosti. Zakoni o čistoći i svetosti oblikuju svakodnevicu kako bi Bog na neki način mogao biti prisutan i u njoj, a ne samo u Hramu. S tom logikom nastavlja i Crkva kada govori o važnosti posvećivanja u svakodnevici.

Levitski zakonik utvrđuje da postoje stanja u kojima ne možemo stati pred Boga. Stoga se i danas, u euharistiji, ne može pripustiti pričesti nekoga tko nije u prikladnom stanju, jer se u protivnom ta osoba pričešćuje na osudu, na smrt, tj. duhovno će poginuti (usp. 1 Kor 11,27). Ako smo nedostojni, potrebno je s Bogom se izmiriti. Kao što su Židovi prinosili žrtvu okajnicu da životinja umre za njihove grijehe, a potom žrtvom pričesnicom slavili zajedništvo s Bogom te pritom jeli prineseni kruh – znak Božje blizine, tako se i mi u ispovijedi izmirujemo s Bogom jer je Isus umro za naše grijehe, a potom pristupamo euharistijskoj žrtvi te blagujemo kruh koji nije samo slika ili znak Božje blizine nego i ostvarenje toga znaka – utjelovljena Božja blizina.

Kao što nas Levitski zakonik poziva da budemo sveti jer je Bog svet (usp. Lev 19,2), Isus nas poziva da budemo savršeni poput Oca nebeskoga (usp. Mt 5,48). Ovaj se imperativ u kršćanskoj teologiji razvija pod nazivom apoteoza – pobožanstvenjenje. Bog je postao čovjekom da bi čovjek mogao postati Bogom, govorili su crkveni oci. Korijeni ovog „skandaloznog” razmišljanja da čovjek može dostići Božju svetost (usp. Post 3,5) nalaze se u Levitskom zakoniku.

Kršćanska teologija i liturgija, kao i sama logika Novoga zavjeta, uvelike slijede način razmišljanja iz Levitskog zakonika, odakle svoj sadržaj i značenje crpe nosivi pojmovi kršćanstva kao što su žrtva, svećeništvo, čistoća, svetost, otkupljenje i posvećenje. Možemo li uopće dostatno razumjeti dijelove kršćanske liturgije kao što je, na primjer, zaziv Prve euharistijske molitve, koji spominje „žrtvu svetu, žrtvu čistu, žrtvu savršenu”, ako nismo upoznali i shvatili teologiju Levitskog zakonika? Bez shvaćanja logike Levitskog zakonika ne možemo do kraja shvatiti ni svu dubinu Isusove žrtve, kojom smo otkupljeni, očišćeni i posvećeni (usp. Ef 5,25–27). I sâm Isus kao srž cijeloga Zakona navodi upravo jednu rečenicu iz Levitskog zakonika: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Mt 22,39; usp. Lev 19,18).

No nijedna knjiga ne gradi toliko svoju teologiju na pojmovlju iz Levitskog zakonika kao što to radi Poslanica Hebrejima: Isus Krist je Veliki svećenik, on nas pomiruje s Bogom; daje otkupninu za naše grijehe nudeći sebe za žrtvu (kao što se to činilo na Dan pomirenja), ali on se žrtvuje jednom zauvijek. Njegova krv čisti od grijeha one koji vjeruju u njega i posvećuje ih za novi Savez (usp. Heb 8 – 10).

Vrijede li ove odredbe danas?

Kada čuju za neke propise iz Staroga zavjeta, kršćani su ponekad skloni nehajno odmahnuti rukom i reći: „To je Stari zavjet, to više ne vrijedi.” No smijemo li tako olako prekrižiti Božju riječ? Zar ona ne bi trebala biti neprolazna (usp. Mt 5,18)? Razmotrimo ovo pitanje u kontekstu Levitskog zakonika. Različiti su propisi imali različitu svrhu. Počnimo od košer hrane. Na ovo pitanje, srećom, imamo izravan odgovor u Novom zavjetu. Prvi papa, sv. Petar, svjedoči da mu je Bog izravno rekao kako te odredbe više ne vrijede (usp. Dj 10). Crkva, koja je novi narod Božji, ima izaći među pogane i donijeti im svjetlo Kristovo. Stoga je prethodna politika izolacionizma, koja je narod tvrde šije čuvala od idolopoklonstva, izgubila smisao i jasno je ukinuta. Kršćani su, za razliku od Izraelaca, osnaženi Duhom Svetim i sakramentima, stoga su sposobni nadvladati u susretu s grešnima narodima. Među ukinute odredbe spada i zabrana konzumacije tzv. nečiste hrane, koja je predstavljala poganske narode od kojih se Izrael trebao odvojiti.

Nadalje, obredna nečistoća koju je uzrokovao neki oblik dodira sa smrću također gubi smisao, zato što je sam Bog preuzeo smrt na sebe te ju je tako, na neki način, proglasio čistom. Umjesto odlaska u podzemlje, ona sada postaje put u nebo. Židovsko bogoštovlje je, kako vidimo, trebalo poslužiti kao temelj za novo, savršeno bogoštovlje – ono koje imamo danas. Stoga su i odredbe onoga prethodnog, nesavršenog bogoštovlja ispunile svoju svrhu te ih se nismo dužni držati. Ostaje još samo pitanje pravila o moralnoj čistoći. Ona ostaju na snazi jer tu nije riječ o nekom privremenom obrednom zakonu, nego o prirodnom (ili naravnom) zakonu, koji je Bog od početka želio i koji je neizravno sadržan već u Dekalogu. No, uz odredbe moralnog zakona propisane su i vrlo stroge kazne. Znači li to da bismo mi i danas trebali pogubljivati ljude koji se nađu u teškom prijestupu na moralnom području? Ne, jer te su kazne bile propisane za izraelsko društvo koje se spremalo ući u obećanu zemlju, a ne za Crkvu. Stoga moralne zabrane ostaju, ali Crkva i današnje društvo moraju samostalno iznaći prikladne odgovore na prijestupe, vodeći računa o vrhovnom dobru spasenja duše i dostupnosti sakramentalne milosti, koja omogućuje oproštenje grijeha i promjenu. Isus donosi lijek za grijeh – smrtonosnu i zaraznu bolest. Zato njegovo postupanje prema grešnicima nije bilo isključivanje, već poziv na obraćenje.

Zaključno možemo reći da Levitski zakonik daje prvoj Crkvi pojmovnik i okvir za razumijevanje otajstava Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Bez termina kao što su otkupljenje, žrtva, svetost, čistoća, posvećenje, svećenstvo i otkupljenje, kršćanska bi teologija bila nezamisliva. Osim toga, nemoguće ju je do kraja shvatiti bez podloge koju nam daje Levitski zakonik. Ta knjiga nije ni nekakav čudan ostatak pradavne židovske religije koji danas trebamo preskočiti ni nešto zbog čega se trebamo crvenjeti. Naprotiv, ona je neophodna za razumijevanje Božjeg plana spasenja i Kristove otkupiteljske žrtve.

Samostalan rad

Sažetak

Čistoća označava nečiju prikladnost da boravi u Božjoj blizini, a svetost je znak Božje prisutnosti. Osoba mora biti obredno čista da bi boravila u Svetištu, a moralno čista da bi boravila u Božjem narodu. Idolopoklonstvo, vračanje, smrt i seksualni nemoral ne smiju imati nikakve veze s Božjim svetištem i njegovom blizinom. Izraelci su dužni posvećivati svoju svakodnevicu kako bi Bog, na neki način, boravio u svom narodu, a ne samo u Svetištu. U središtu je Levitskog zakonika Dan pomirenja, kojim se najavljuje Kristova žrtva – ona koja će jednom zauvijek otkupiti naše grijehe. Rječnik Levitskog zakonika postao je osnova kršćanske teologije Novoga zavjeta i potreban je za njezino razumijevanje.

Naučene riječi

jom – dan

Pitanja

Koji je smisao odredaba o obrednoj čistoći i nečistoći?
Koja je razlika između propisa o obrednoj čistoći i onih o moralnoj čistoći?
Sporni biblijski odlomci: Zašto je Bog naredio smrtnu kaznu za teške povrede moralnog zakona i jesmo li mi kršćani dužni držati se takvih odredaba?
Zašto je Levitski zakonik važan za kršćansku teologiju?
Moraju li se kršćani držati odredaba iz Levitskog zakonika?

Za one koji žele znati više

U hrvatskom jeziku postoji izraz žrtveno janje, kojim se označava osoba na koju će se u nekoj kriznoj situaciji svaliti sva krivnja kako bi se ostali opravdali i izbjegli negativne posljedice. Taj je pojam izvorno povezan s Danom pomirenja. U engleskom je jeziku ova veza još očitija: izraz escapegoat potječe iz engleskog prijevoda Biblije iz XVI. st., gdje je riječ Azazel tako prevedena, a poslije je ušla u svakodnevni govor kao scapegoat.

Meditacija

Promatraj svoju svakodnevicu. Bog će u njoj biti prisutan ako je posvećuješ svojim ponašanjem, odlukama i navikama, ako se odvajaš od ovoga svijeta i trudiš se živjeti savršeno kao što je savršen tvoj nebeski Otac. Ima li nešto u tvome životu što bi proglasio „nečistim”, nešto što te sram staviti pred Boga? Postoji li možda nešto što nije moralno loše, ali te ipak odvaja od života u Božjoj blizini: čini te rastresenim u molitvi, a srce ti upravlja prema prolaznim stvarima?