Uvod

Izraelci su četrdeset godina proveli u pustinji kako bi umrli svi oni koji su se opetovano bunili protiv Gospodina (usp. Br 14,33). Većina se događaja koje smo dosad obradili zbila unutar prve dvije godine nakon Izlaska, a poslije toga nemamo detaljne izvještaje o Izraelovu životu u pustinji. Vjerojatno je to bilo vrijeme tišine, razmišljanja o pobunama i njihovim posljedicama te polaganog odumiranja buntovnog naraštaja i stasanja nove generacije. Od dvadesetog poglavlja nadalje pratimo događaje koji su se odvijali u zadnjoj godini Izraelova boravka u pustinji (usp. Br 33,38).

Put prema Moabu

Rekli smo da je zbog nepopravljive naravi Izraelaca Bog odredio da svi koji su se bunili protiv njega moraju umrijeti u pustinji. Nada se polaže u nove generacije Izraelaca – one koje nisu iskusile život u Egiptu – da će one slijediti Božje zapovijedi i držati se saveza.

Narod je krenuo sa Sinajskog poluotoka sjeverno prema obećanoj zemlji. Tu umire Mirjam (usp. Br 20,1), a uskoro umire i Aron (usp. Br 20,28). Sjetimo se da su se i oni bili pridružili buntovničkom naraštaju (usp. Br 12,1–10), pa su s njime bili osuđeni na smrt u pustinji. No sada započinje još jedna žalosna epizoda: nova se generacija Izraelaca, baš poput njihovih otaca koji su pomrli u pustinji, buni zbog toga što nema vode (usp. Br 20,1–5; Izl 15,22–25).

Primijetimo da oni tvrde kako su ih Mojsije i Aron izveli iz Egipta, a ne Bog (usp. r. 5). Bog je unatoč tome strpljiv i daje im vodu. No, čini se da je Mojsije povjerovao riječima naroda da je on taj koji je izveo narod iz Egipta i da će on sada izvesti vodu iz pećine, a ne Gospodin (usp. r. 10). Također, umjesto da po Božjem nalogu izvede vodu snagom riječi, on to čini udarcima štapom. Nažalost su i Mojsije i Aron postali poput ostalih Izraelaca koji se uzdaju u svoje snage, stoga moraju dijeliti i njihovu sudbinu: umrijet će u pustinji (usp. Br 20,12).

Čini se da nova generacija u potpunosti ide stopama svojih roditelja. Prva se pobuna dogodila zbog vode, a druga zbog hrane (usp. Br 21,5; Izl 16,2s). Kao odgovor na novu pobunu Bog šalje „ljute zmije” (Br 21,6) – u doslovnom prijevodu „serafinske zmije”, tj. „goruće zmije”. Prema već poznatom obrascu Mojsije zagovara narod pred Gospodinom, koji obustavlja kaznu, ali ovoga puta na vrlo zanimljiv način: „Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda” (Br 21,8). Primijetimo tri važna detalja. Prvo, prisutnost sakramentalnog mentaliteta: vidljivi znak (mjedena zmija) odražava nevidljivu stvarnost – Boga koji spašava (usp. Mudr 16,7). Drugo, uočimo paradoks da se ljudi izbavljaju od smrti gledajući simbol smrti – zmiju. Treće, ako pokušamo zamisliti kako je ta mjedena zmija bila pričvršćena za stup, najvjerojatnije je da je stup imao poprečnu gredu na koju je zmija bila obješena. Dakle, Mojsije je u pustinji zapravo podigao križ, kao „spasonosni znak” (Mudr 16,6) svim ljudima koji su bili zaraženi zmijinim otrovom. Da se u ovom događaju krije najava Božjega plana spasenja, potvrđuje i sâm Isus, koji podizanje mjedene zmije uspoređuje sa svojim podizanjem na križ (usp. Iv 3,14s). Crkva u liturgiji ovo čitanje uzima za blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i u korizmenom vremenu. Kao što mjedena zmija samo izgledom sliči zmiji, tako i Isus na križu samo izgleda kao umirući grešnik, dok je stvarnost upravo suprotna.

Usprkos brojnim pobunama Bog je naklon narodu i ostaje vjeran sklopljenom savezu, što se vidi u davanju vode iz bunara (Br 21,16–18) i vojnim uspjesima (Br 21,1–3.21–35).

Bileam blagoslivlja narod

Nakon vojnih pobjeda kanaanski su se vladari počeli bojati Izraelaca. Zato moapski kralj Balak unajmljuje vidioca Bileama da prokune Izraela, što bi trebalo uzrokovati njegovu propast. Bog nato šalje anđela da ubije Bileama, no njegova magarica – jedna obična životinja – uočava opasnost koju Bileam, stručnjak za duhovna pitanja, ne vidi (usp. Br 22,21–35). Bileam obećava da neće proklinjati, nego činiti samo ono što mu Gospodin naredi. Na kraju, umjesto da ga prokune, tri puta blagoslivlja Izraela. U njegovim blagoslovima možemo čuti odjek Božjih obećanja Abrahamu da će mu potomstvo biti brojno „poput pijeska na obali morskoj” (Post 22,17; usp. Br 23,10), da će „osvajati vrata svojih neprijatelja” (Post 22,17; usp. Br 24,8) i da će se njime blagoslivljati svi narodi zemlje (usp. Post 22,18; Br 24,9). Još se jednom jasno ističe glavna motivacija Božjeg djelovanja: to nisu Izraelova vjernost ili dobrota, nego Božja vjernost savezu sklopljenom s Abrahamom.

U posljednjem blagoslovu Bileam proriče dolazak kralja: „od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže” (Br 24,17). U tom blagoslovu odjekuje obećanje o kraljevima koji će poteći iz Abrahamove loze (usp. Post 17,6), ali i Jakovljevo proroštvo o kraljevskome žezlu koje će pripasti Judinim potomcima (usp. Post 49,10). U adventu se sjećamo posljednjeg Bileamova proroštva kada zvijezdu koju spominje povezujemo s onom koju su slijedili mudraci (usp. Br 24,15–17; Mt 2,1–12). Epizoda s Bileamom govori nam da Bog ispunjava svoja obećanja usprkos Izraelovoj nevjeri, da se Bog brine za svoj narod i kad on toga nije svjestan (jer Izrael ne zna ništa o Bileamovim aktivnostima) te da Duh Božji može djelovati i po poganima (usp. Br 24,2), pa čak i po moralno slaboj osobi.

Otpadništvo s Baalom peorskim

Bileam nipošto nije bio pozitivan lik. Dapače, riječ je o koristoljubivom i pokvarenom čovjeku kojega je poslije zadesila i pravedna kazna (usp. Br 31,8). Iako je vidio da Gospodin blagoslivlja Izraela, ipak daje Midjancima opak savjet kako da unište taj narod: govori im neka pošalju svoje kćeri da zavedu izraelske muškarce i uvuku ih u seksualni kult lokalnog božanstva na brdu Peoru (usp. Br 31,16; usp. Otk 2,14; 2 Pt 2,15: Jd 1,11). U tome su i uspjeli: Izrael čini tjelesni i duhovni preljub – dvije stvarnosti koje su u Bibliji često povezane (usp. Br 25,1–3). To je nešto čega ćemo se još nagledati u Izraelovoj povijesti. Dakle, neposredno prije ulaska u obećanu zemlju, na njezinim istočnim granicama, nova generacija Izraelaca čini isti grijeh kao i njihovi oci podno Sinaja sa zlatnim teletom. Budući da je Baal bio bog plodnosti, najvjerojatnije su se klanjali liku teleta ili bika u njegovu svetištu, što je, osim javnog bludničenja s Moapkama, uključivalo i seksualne obrede (usp. Izl 34). Izraelci su postali poput Egipćana pa ih je zato snašla i njihova sudbina: u narodu je započeo pomor. U preljubu podno Sinaja leviti su se izdvojili oružanom borbom i revnošću, a ovdje se također jedan levit – Pinhas, Aronov unuk – izdvaja svojom pobunom i revnošću. On uzima koplje i ubija preljubnički par, čime zavrjeđuje „savez vječnoga svećeništva“ (Br 25,13). Od tada će veliki svećenici dolaziti samo iz njegove loze (Br 25,6–13). Pinhas je postao simbol revnosti i odanosti Bogu te ga se u Bibliji spominje i hvali na više mjesta i poslije (usp. 1 Ljet 6,35; 1 Mak 2,26.54; Ps 106,30s; Sir 45,23).

Ova nam jasna usporedba pokazuje težinu prekršaja, ali i još jednu važnu činjenicu: ni kraljevi, ni vojske, ni vračevi, ni duhovne sile ne mogu poraziti Izraela. Izrael jedino može poraziti sâm sebe – ako se ne bude držao saveza sa Sinaja. Sve se ovo događalo neposredno prije drugog popisa stanovništva, četrdeset godina nakon boravka u pustinji. Očito je da to nisu starci bludničili s Moapkama, već nove generacije Izraelaca koje su stasale u pustinji. Dakle, odgoj u pustinji nije uspio: mladi su počinili isti grijeh kao i njihovi oci. Znakovi u Egiptu, savez na Sinaju, Levitski zakonik, odgoj u pustinji… sve to nije uspjelo promijeniti srce naroda. Stoga se ponovno nameće pitanje ima li ikakve nade za Izraelovu budućnost te kako će Bog odgovoriti na ovo otpadništvo.

Drugi popis

Nakon četrdeset godina lutanja pustinjom sastavlja se drugi popis stanovništva, u kojem otkrivamo da nitko od ljudi iz prve generacije nije ostao na životu, osim Jošue i Kaleba (usp. Br 26,63–65). Narod je u ovoj fazi trebao biti spreman ući u obećanu zemlju, no dogodio se incident kod Moapskih poljana koji je pokazao da ni ova generacija Izraelaca nema namjeru držati se Saveza.

U ostatku Knjige Brojeva pratimo mješavinu upozorenja i neposluha naroda, ali i određene znakove nade. Jedan je od tih znakova priča o Selofhadovim kćerima, kojom započinje i završava ovaj posljednji dio Knjige Brojeva. Budući da im je otac umro bez muškoga nasljednika, određeno je da njegove kćeri mogu naslijediti očevu imovinu kako bi se sačuvala obiteljska loza (usp. Br 27,1–11), ali moraju naći muža unutar svoga plemena (usp. Br 36,1–12). Ta odredba budi nadu da će Izraelci koji su skončali u pustinji po svojim potomcima ipak svjedočiti ispunjenju onih obećanja koja su dana Abrahamu. Zato je poznavanje obiteljskog stabla i rodoslovlja Židovima bilo iznimno važno: njihovi su preci, na neki način, kroz oči svojih potomaka ugledali ostvarenje Božjih obećanja.

Dalje čitamo da je vlast koju je imao Mojsije prenesena na Jošuu iz Efrajimova plemena (usp. Br 27,12–23), slično kao što je Aron prethodno predao svećeničku vlast svome sinu Eleazaru. Primijetimo ovdje jasnu razdiobu svjetovne i svećeničke vlasti. Također se navode dodatni propisi za prinošenje žrtava (usp. Br 28,1–29,40), koji zbog novonastale situacije postaju sve zahtjevniji.

Slijede uredbe koje uređuju davanje zavjeta, posebice žena (usp. Br 30,1–16), što treba usporediti s već spomenutim uredbama o postupanju u situaciji kada muž sumnja na ženinu nevjeru (usp Br 5,11–29). U oba se slučaja izbjegava sukob između muža i žene i nudi neko rješenje. Imajući u vidu ondašnji kontekst, trebamo iščitati da je žena čija je svetost dovedena u sumnju zapravo Izrael, kao žena koja se, nakon što je stavljena na kušnju, pokazala nevjernom. No ona se Bogu neopozivo zavjetovala (usp. Izl 24,8) i ti se zavjeti ne mogu poništiti jer ih je potvrdio njezin muž – Gospodin (usp. Br 30,7s).

U narednim poglavljima pratimo kako se nova generacija opet pokazuje neposlušnom: najprije Izraelci nisu izvršili kaznu nad Midjancima kako im je rečeno (usp. Br 31,12–20), a potom dva plemena žele izbjeći daljnje ratovanje tražeći da se nastane s pogrešne strane Jordana (usp. Br 32,7–42). Mojsije ih uspoređuje s onim nevjernim špijunima koji su narod odvraćali od osvajačkog pohoda (usp. Br 32,8–15). Iako se u oba slučaja pronalazi neko kompromisno rješenje, ovi događaji ipak ostavljaju gorak okus u ustima. Postavlja se pitanje je li sve što se zbilo u proteklih četrdeset godina bilo uzaludno. Neku nadu ipak budi zaključak koji govori o Selofhadovu potomstvu, kao i Bileamovo proroštvo o žezlu koje se podiže od Jakova. U ovom kontekstu moramo shvatiti i Božju naredbu da Izraelci iz kanaanske zemlje potjeraju sve stanovništvo: preostali će zavoditi Božji narod i nagovarati ga na idolopoklonstvo te će naposljetku Izrael biti taj koji će morati biti potjeran iz zemlje (usp. Br 33,51–56).

Usprkos svim znakovima i čudima koja je Bog činio, Izraelovo je putovanje kroz pustinju priča o njegovoj tvrdoglavosti i kratkovidnosti, o nemogućnosti ljudi da povjeruju da je Bog s njima, da ih on štiti i da će, ako ih je već jednom izbavio, to sigurno opet učiniti.

Značenje pustinje

Kasniji se tekstovi Svetoga pisma često pozivaju na Izraelov boravak u pustinji kao na podsjetnik aktualnom naraštaju da će Bog, iako uvijek ostaje vjeran Savezu, dopustiti da buntovnici snose posljedice svojih postupaka (usp. Ez 20; Jr 7,25s; Ps 78; 95; 106; Mudr 16). No, kao što će povijest pokazati, svi su se naraštaji Izraelaca pokazali nedostojnima Božjega saveza: svi su sagriješili (usp. Rim 5,12) i zato su svi i umrli. To je razlog zašto Isus odlazi u pustinju, gdje biva kušan četrdeset dana, ali on, za razliku od svih ljudi prije njega, kušnji nije podlegao. Tih četrdeset dana predstavljaju četrdeset godina Izraelova boravka u pustinji, što liturgijski obilježavamo u korizmi. Korizma traje simboličnih četrdeset dana i ti su dani priprava za proslavu uskrsnuća – događaja koji nam je otvorio put u nebesku domovinu.

Poslanica Hebrejima podsjeća da su Izraelci četrdeset godina kušali Boga i da su umrli u pustinji jer nisu vjerovali. Ovo ostaje za upozorenje nama: ako ne vjerujemo, ni mi nećemo ući u Božji počinak (usp. Heb 3,7 – 4,13). Tako nastavljaju govoriti i crkveni oci.

Pavao kaže da bismo Izraelovu kušnju u pustinji trebali tumačiti „kao pralik” koji je zapisan „za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena“ (1 Kor 10,11). Pustinja je, dakle, analogija duhovnog života i primjer kako ne treba živjeti u Božjoj prisutnosti. Pavlovo je upozorenje Crkva ozbiljno shvatila: zato svako jutro, na početku molitve časoslova, vjernicima pred oči stavlja 95. psalam, u kojem ih se poziva da toga dana ne budu tvrda srca poput nevjernog naraštaja iz pustinje.

Nadalje, Pavao u vodi koja je u pustinji izvirala iz stijene vidi sliku Krista, iz kojega je također potekla voda (usp. 1 Kor 10,4). Iako je i naš kršćanski život svojevrsno lutanje pustinjom, ipak ne moramo žeđati jer nas prati Krist, koji nam daje žive vode u izobilju (usp. Iv 7,37).

Izraelci su u pustinji imali Mojsija, koji je nakon svake pobune posredovao kod Boga ne bi li ponovno isprosio milost za narod. Mojsijevo je posredovanje ublažilo kaznu, ali nije moglo donijeti oproštenje grijeha. Mi kršćani „zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista”, koji je „pomirnica za grijehe naše” (1 Iv 2,1a), stoga očišćeni od grijeha možemo doći u Božje prebivalište.

Samostalan rad

Sažetak

Pripadnici nove generacije Izraelaca pokazuju da su tvrde šije kao i njihovi oci: u potpunosti idu njihovim stopama. Nakon brojnih pobuna u pustinji slijedi vrhunac njihova otpadništva – klanjanje Baalu peorskom na Moapskim poljanama. Unatoč pobunama Bog i dalje ostaje vjeran sklopljenom savezu, čak i kada narod toga nije svjestan, kao u epizodi s Bileamom. Iz Bileamovih blagoslova vidimo da Božji plan spasenja napreduje i da će Bog ispuniti obećanja koja je dao Abrahamu. Ipak, pobune imaju svoje posljedice: mnogi umiru u pustinji, a jaram zakona postaje sve teži. Ova epizoda iz povijesti Izabranog naroda ostaje trajno upozorenje budućim naraštajima da pobuna protiv Boga, iako on uvijek ostaje vjeran, svejedno nosi određene posljedice.

Pitanja

Zašto Bog određuje da i Mojsije mora umrijeti u pustinji s ostalim pobunjenicima iz Izraela?
Koja je poveznica između mjedene zmije i Kristova križa?
Što prepoznajemo u Bileamovu blagoslivljanju naroda?
Usporedi otpadništvo s Baalom peorskim na Moapskim poljanama i otpadništvo sa zlatnim teletom podno Sinaja.
Što prema Pavlu kršćani mogu naučiti iz Izraelova boravka u pustinji?

Meditacija

Nalaziš se među Izraelcima u taboru usred pustinje. Nakon još jedne pobune Bog šalje otrovne zmije, koje odnose mnoge živote. No Mojsije podiže križ na koji je objesio mjedenu zmiju. Tvrdi: tko god pogleda u tu zmiju, oživjet će. Kako nešto tako ružno kao što je zmija može donijeti život? Nije li baš ona uzrok smrti, nešto od čega treba okretati glavu? Kako mučenje i razapinjanje čovjeka može postati izvor života? Je li moguće da i u mojem životu nešto što sam smatrao mukom i izvorom zla, nešto od čega sam cijeli život okretao glavu, može postati izvor blagoslova i novog života?