Uvod

Ponovljeni zakon snažno oblikuje daljnju starozavjetnu misao. Iako sadrži mnoge odredbe koje su u Kristu ispunjene ili su se odnosile isključivo na društveno uređenje onodobnog izraelskog društva, i takve nam odredbe ostaju važne kao zrcalo principa Božje mudrosti i svjedočanstvo Božjeg postepenog odgajanja i uzdizanja izraelskog naroda iznad drugih naroda.

Zakonik

Središnji dio knjige Ponovljenog zakona čini niz propisa. To je zakonik koji detaljnije razrađuje Deset zapovijedi i primjenjuje ih na konkretnu situaciju naroda koji će uskoro nastaniti obećanu zemlju.

Iako postoji nekoliko redaka koji odstupaju, navedene teme i njihov redoslijed pokazuju da je ovdje riječ o proširenju Deset zapovijedi. Zakonik sadrži i određene izmjene prijašnjih zapovijedi: neke od njih potvrđuje, neke mijenja, a neke dijelove uklanja ili dodaje (usp. Izl 21 – 23; Lev 17 – 26). Zakoni se većinom pooštravaju, a posebno se naglašavaju grijesi koji zavređuju smrtnu kaznu. Takvi grijesi predstavljaju osobito težak prijestup neke od zapovijedi Dekaloga. Budući da je Ponovljeni zakon pisan za narod tvrde šije, a ne Božju djecu, ovi se propisi nikada ne čitaju na svetoj misi. Razlog nije skrivanje „sramotnih” dijelova Svetog pisma, nego pastoralna osjetljivost: velika je opasnost izazivanja zabune u onih vjernika koji nisu upućeni kako pravilno tumačiti ovu knjigu.

Centralizirano bogoštovlje

U tekstu ovog zakonika možemo uočiti nekoliko novih tema, a glavna je tema centraliziranje bogoštovlja. Izraelci su izvorno mogli prinositi žrtve na raznim mjestima (usp. Izl 20,24–26), ali je već u Levitskom zakoniku određeno da svako klanje životinja, čak i ono za svjetovnu upotrebu (tj. običan objed), mora biti dio liturgije u Svetištu (usp. Lev 17,1–9). Ovu je odredbu bilo lako poštovati dok je narod bio na okupu u pustinji, no kada se on jednoga dana rasprši po svojoj novoj zemlji, to će postati praktički nemoguće. Stoga Mojsije mora izabrati: ili će povećati broj svetišta ili ukinuti obavezu klanja životinja za neliturgijske potrebe u sklopu Svetišta. Zbog opasnosti od idolopoklonstva odlučuje se za potonje. Lakše je kontrolirati bogoštovlje ako se ono odvija samo na jednome mjestu i zato će u novoj zemlji ono biti centralizirano: u jednom, zajedničkom svetištu nalazit će se Kovčeg saveza (usp. Pnz 31,9), a odgovarajući će zakoni nadzirati svećenstvo (usp. Pnz 31,25). U skladu s time, Mojsije dopušta klanje životinja u svjetovne svrhe izvan prostora Svetišta (usp. Pnz 12,20–22), ali i kupovanje životinja za žrtvu u sklopu Svetišta (usp. Pnz 14,24–26), jer bi u protivnom osoba koja živi daleko morala s drugog kraja zemlje voditi vlastitu životinju za prinos. Glavne svetkovine sada postaju zapovjedna hodočašća (usp. Pnz 16,16).

Primijetimo još jednu zanimljivost: odredbe o štovanju Boga u Hramu blisko su povezane s brigom za siromašne. Određuje se godišnji porez od jedne desetine za uzdržavanje Hrama, ali i to da se svake tri godine mora dati jedna desetina za siromašne, što je neviđena socijalna mjera za ono doba (usp. 14,22–29). Narodu se time jasno poručuje da se Boga štuje liturgijom u Hramu, ali i brigom za siromašne.

Osvajanje i naseljavanje zemlje

Novost su i odredbe o osvajanju i naseljavanju zemlje (Pnz 7,1–5; 12,1–3.29–31; 20,1–20; 21,10–14; 25,17–19), koje djeluju poprilično oštro: naređuje se totalni rat protiv naroda koji nastanjuju obećanu zemlju i potpuno uništenje njihove kulture, poglavito vjerskih objekata. Razlog za takve naredbe jest Mojsijev strah da će narod podleći kušnji i da će ga poganski narodi navesti na idolatriju (usp. Pnz 20,16–18). Ovaj je strah itekako opravdan: sjetimo se samo grijeha sa zlatnim teletom (usp. Izl 32) i Baalom peorskim (usp. Br 25). Štoviše, ova je opasnost motiv koji stoji u pozadini cijelog Ponovljenog zakona. Iako spomenute odredbe djeluju vrlo okrutno i nepravedno, sjetimo se da u obećanoj zemlji nisu živjeti nekakvi „nevini narodi”, nego pripadnici opakih kultura koje su podržavale seksualne kultove i žrtvovale djecu poganskim bogovima (usp. Pnz 9,5; 12,29–31; 18,10). Riječ je o narodima koji su zapravo, zbog svoje opakosti, zavrijedili nestati, baš kao i ona izopačena pretpotopna generacija. Poanta nije bila u ubijanju ljudi, nego u dokidanju njihove pokvarene kulture: ako ta opaka kultura opstane, ona će zaraziti Izraelce svojim grijesima i ugroziti njihovo poslanje. Također, tim je narodima trajno nuđen mir, no oni su mir odbili i radije odabrali rat protiv Gospodina (usp. Pnz 20,10–18; Još 11,19).

Dok čitamo o osvajanju i uništavanju gradova, imajmo na umu da je u ono vrijeme većina ljudi živjela na selu, a gradovi su zapravo bili utvrde u kojima su boravili vojnici i vladar te vrlo malo ostalog stanovništva. Stoga, kada se govori o ubijanju svih stanovnika nekoga grada, to ovdje ne znači masakr civila, nego ubijanje vojnika i njihovih vođa. Također vidimo da osvajanje obećane zemlje nije nekakav neobuzdan i divlji rat: Bog postavlja vrlo jasna pravila i granice (usp. Pnz 20) te namjerava kazniti Izraela ako se tih pravila ne bude držao (usp. Pnz 13,13–17). Na kraju valja spomenuti i to da se u ono doba o ratovima i osvajanjima često govorilo u hiperbolama, dakle s dosta preuveličavanja. Kada čitamo o istrebljenju naroda i ubijanju svih stanovnika nekog područja, vrlo je vjerojatno u tim slučajevima riječ o hiperbolama koje označavaju nadmoćnu pobjedu, a ne doslovno istrebljenje. I Mojsije je, slično tome, izjavio da je Bog pobio sve buntovnike koji su sagriješili s Baalom peorskim, no drugdje vidimo da ipak nije tako (usp. Pnz 4,3; Br 25,8).

Vođe naroda

Mojsije vodi brigu i o tome tko će upravljati narodom kad jednoga dana njega ne bude. Stoga postavlja lokalne suce (usp. Pnz 16,18–20), potvrđuje autoritet svećenstva i sudaca (usp. Pnz 17,8–13) te ostavlja mogućnost ustoličenja kralja (usp. Pnz 17,14–20), što je zanimljiva novost ako znamo da je Izraelov kralj trenutno Gospodin. Kao da Mojsije sluti da će se srce naroda udaljiti od Boga i da će biti potreban kralj – posrednik koji će narodom upravljati u Božje ime. No Izraelovi vođe neće imati apsolutnu vlast: oni će se morati pokoravati Božjem zakonu, a Gospodin će slati proroke koji će u Božje ime opominjati narod i njegove vođe ako skrenu s pravoga puta (usp. Pnz 18,16–22). Na kraju Mojsije najavljuje da će u budućnosti Bog poslati proroka poput njega (Pnz 18,15). Na tom je proročanstvu utemeljena Izraelova nada i vjera u dolazak novoga Mojsija.

Zakonik sadrži i mnoge druge odredbe, od kojih su posebno zanimljive one o društvenoj pravednosti: ugroženi u društvu (udovice, siromašni, stranci) zaštićeni su posebnim zakonima.

Sklapanje saveza

U narednim poglavljima pratimo opis obreda sklapanja saveza. Savez je sklopljen na dan kada je Mojsije pročitao odredbe Zakona (usp. Pnz 26,17s), no sâm će se obred sklapanja saveza izvršiti nakon što Jošua uvede narod u obećanu zemlju (usp. Pnz 27,2–26). Zakon je potrebno zapisati na kamene ploče na brdu Ebal i zatim ondje prinijeti žrtvu. Nakon tih uputa Mojsije litanijski navodi dvanaest prokletstava koja će zadesiti narod ako se ne bude držao Saveza, no ne navodi blagoslove koje će primiti ako bude vjeran. Najgora je kazna odlazak iz obećane zemlje u novo ropstvo (usp. Pnz 28,36). Ako se Izraelci ne budu držali Saveza, proći će gore od poganskih naroda koje će Gospodin pred njima potjerati (usp. Pnz 29,15–28). Na kraju ovog formalnog dokumenta zazivaju se „nebo i zemlja” (Pnz 30,19), tj. cijeli kozmos, da budu svjedoci sklapanja saveza, što odgovora običaju prilikom sklapanja antičkih ugovora, kada se kao svjedok zazivala nebeska vojska.

Završni dodaci

Budući da je Mojsije bio taj koji je narod stalno ispravljao i vraćao Gospodinu, postavlja se pitanje što će se dogoditi s narodom nakon Mojsijeve smrti. Mojsije osigurava tri jamstva da će se njegovo nasljeđe prenijeti budućim generacijama: prvo je Jošua, nositelj njegova autoriteta (usp. Pnz 31,1–8; 14–23), a drugo je knjiga Zakona, koja se prema naredbi pohranjuje uz Kovčeg (usp. Pnz 31,9.24–26) da bi se čitala Izraelcima svakih sedam godina na Blagdan sjenicâ (usp. Pnz 31,9–13). Treće je jamstvo Mojsijeva pjesma koja opisuje prijestupe Izraelaca i kako Bog primjenjuje prokletstva na njih (usp. Pnz 32,1–43). Ona narodu ostaje kao trajan podsjetnik, tako da, kada sagriješi, zna da mu je već rečeno što će ga sve i zašto zadesiti.

Na kraju knjige Ponovljenog zakona imamo Mojsijev blagoslov dvanaest izraelskih plemena (usp. Pnz 33) i kratak opis njegove smrti (usp. Pnz 34). Vidljiva je jasna paralela između Mojsijeva i Jakovljeva blagoslova (usp. Post 49,1–27). Mojsije je prikazan kao novi Jakov: Jakov je bio otac Izraelove obitelji, a Mojsije je otac izraelskog naroda. No, dok je Jakov privilegirao Josipa i Judu (kraljevsko pleme), Mojsije privilegira Josipa i Levija (svećeničko pleme). Kao da pomalo splašnjava očekivanje dolaska kralja iz Judina plemena, a pozornost se usmjerava na dolazak proroka nalik Mojsiju (usp. Pnz 18,18), proroka koji se tek treba pojaviti (usp. Pnz 34,10–12) i koji će Gospodina znati „licem u lice” (Pnz 34,10).

Knjigu Ponovljenog zakona zaključuje opis posljednjih dana stodvadesetogodišnjeg Mojsija, koji umire na vrhu brda Nebo. Zemlju obećanu Abrahamu, Izaku i Jakovu mogao je vidjeti, ali u nju nije ušao (usp. Pnz 34).

Hoće li Izrael ostati vjeran?

Izrael se nalazi na raskršću. Hoće li poći Božjim putem, koji donosi blagoslov i život, ili će poći putem odmetništva i prokletstva (usp. Pnz 11,26–32; 30,15–20)? Ponovljeni zakon stavlja vrlo težak jaram na Izraela, a njegova je zadaća omekšati otvrdnulo srce toga naroda. No Mojsije prorokuje da Izraelu ni to neće pomoći: narod se neće držati riječi Saveza i zato će ga snaći izrečena prokletstva (usp. Pnz 30,1–10; 31,16–29). Izraelci neće štovati (hebr. avad) Boga, nego će ponovno služiti (hebr. avad) neprijatelju i pasti u ropstvo. Ipak, Mojsije obećava da će Bog, kada se to dogodi, još jednom spasiti svoj narod ako se tada obrati njemu i posluša njegov glas (usp. Pnz 30,2). Prokletstva koja će zadesiti Izraela u konačnici će ga dovesti do obraćenja: „Jahve, Bog tvoj, obrezat će tvoje srce, srce tvoga potomstva, tako da ljubiš Jahvu, Boga svoga, iz svega srca svoga i iz sve duše svoje i da živiš.“ (Pnz 30,6).

Primijetimo da je Mojsije već prije naredio Izraelcima da obrežu svoja srca (usp. Pnz 10,16), ali ovdje, na kraju Ponovljenog zakona, on priznaje da je Izrael za to nesposoban i da samo Božja milost može promijeniti srca ljudi. Na ovo su se poslije pozivali i proroci: Ezekiel govori da će Bog narodu dati novo srce i izvaditi njegovo staro srce od kamena (usp. Ez 36,22–28), a Jeremija govori o sklapanju novoga saveza, kada će Bog u srca ljudi upisati svoj zakon (usp. Jr 31,31–33).

Na kraju Petoknjižja pred nama se nalazi narod koji je Bog odvojio od drugih naroda dajući mu Zakon, svećenstvo i Prebivalište. Te su tri stvari ključne za njegov opstanak. Ipak, ostaje još mnogo neodgovorenih pitanja: Kada će doći obećani ženin potomak koji će pobijediti zlo (usp. Post 3,15)? Kako će Bog spasiti cijeli svijet po Abrahamovoj obitelji (usp. Post 12,1–3)? Hoće li Bog, koji je svet, prebivati u buntovnu narodu?

Na sva ćemo ta pitanja dobiti odgovor tek s Isusom Kristom. Upravo je Isus onaj prorok kojega je Mojsije najavio (usp. Iv 6,14; 7,40; Dj 3,22; 7,37), prorok nalik njemu: obojica su rođeni pod sličnim okolnostima (usp. Izl 1,22; Mt 2,16) i morali su otići u progonstvo (Izl 4,19; Mt 2,20), no Isus je taj koji narodu daje novi Zakon, uspostavlja vječno svećenstvo i u euharistiji ostvaruje trajnu prisutnost na zemlji. Sveti Pavao govori za Isusa da je on taj koji je obrezao naša srca, tj. u krštenju izvršio konačnu promjenu našega duha (usp. Rim 2,28s; Kol 2,11s), što nam otvara mogućnost obnove davno izgubljenog zajedništva s Bogom. To je i cilj cijele ove drame koju nazivamo poviješću spasenja.

Samostalan rad

Sažetak

Zakonik razrađuje Dekalog, ali postrožuje jaram koji je nametnut Izraelu zbog njegova otpadništva. Ističu se tri nove teme: centralizirano bogoštovlje, upute o osvajanju obećane zemlje i propisi o vođama naroda koji ostavljaju mogućnost da Izrael dobije kralja. Iako Mojsije najavljuje da se narod neće držati odredaba Zakona i da će ga zadesiti prokletstva opisana u ovoj knjizi, također najavljuje da će Bog podići proroka poput njega te da će doći dan kada će sâm Bog obrezati srce naroda i u njemu izvršiti unutarnju promjenu koja će ga osposobiti za vjernost.

Pitanja

Sporni biblijski odlomci: Kako shvatiti odredbe o osvajanju obećane zemlje?
Zašto je Isus novi Mojsije?
Zašto Mojsije pesimistično gleda na Izraelovu budućnost?

Meditacija

Zamisli se u Mojsijevoj ulozi: 120 mu je godina, umoran je od uloge vođe, umoran od vječito buntovna naroda, umoran od neprestanih zagovaranja zbog njegovih grijeha. Sve si uložio da taj narod upozna Boga i spasi se, no jasno vidiš da je njegovo srce pretvrdo. Javlja se sumnja, pitaš se je li išta što si poduzimao imalo smisla. No Bog progovara u nutrini tvoga bića: govori da će doći dan kada će se srce naroda promijeniti, kada će On sâm obrezati njegovo srce i učiniti ga sposobnim za zajedništvo kakvo je postojalo nekoć u edenskom vrtu. Iako ne vidiš kako je to uopće moguće, Božja ti riječ daje utjehu i pouzdanje da sve ipak nije bilo uzalud, jer nije Izraelova pravednost ta koja ulijeva nadu u budućnost, već Božja vjernost.