Trideseta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Izl 22, 20–26; Ps 18, 2–4.47.51ab; 1Sol 1, 5c–10; Mt 22, 34–40

Uvod

Farizeji ponovno kušaju Isusa ne bi li ga uhvatili u riječi i za nešto optužili. Postavljaju mu pitanje o najvećoj zapovijedi u Zakonu. Njegov odgovor upućuje na ljubav, no ta riječ u Isusovim ustima ima drukčije značenje od onoga što većina ljudi danas pod njom misli.

Dvije zapovijedi ljubavi

Isus nije prvi koji Zakon svodi na odnos prema Bogu i odnos prema ljudima. Već nas sama struktura Dekaloga na to upućuje, a brojni su proroci upozoravali da je kult u Hramu ništavan ako ga ne prati briga za bližnjega. No, Isus ide korak dalje: o ovim dvjema zapovijedima ljubavi visi cijela Božja riječ. Time želi reći: ako izvana savršeno ispunjavamo sve propise vjere, a nemamo ljubavi, prije ili poslije sve će se raspasti.

Kako bismo ovo ilustrirali, uzmimo sliku vrata, ali bez šarki. Takva su vrata ili čvrsto fiksirana, pa je kroz njih nemoguće proći, ili su samo naslonjena, pa ih bilo tko može ukloniti i proći kroz njih. Upravo su to dva patološka oblika vjere odvojene od ljubavi – kruti legalizam i krajnja popustljivost. Tek kada vrata vise na šarkama, rade ono za što su stvorena: otvaraju se i zatvaraju u pravo vrijeme. Tek kada je vjera prožeta ljubavlju, zna kada je vrijeme za povlačenje granica, a kada za prihvaćanje; kada za opomenu, a kada za šutnju; kada treba zatvoriti vrata pred zlom, a kada ih širom otvoriti grešniku koji se vraća kući.

Koja je definicija ljubavi?

No, što točno znači ta ljubav koju Isus spominje? O ljubavi svi rado govorimo i pjevamo, ali bismo se našli u ozbiljnim poteškoćama kada bi netko od nas zatražio da je jasno definiramo. Isus u Evanđelju citira Ponovljeni zakon (usp. Pnz 6,5) i Levitski zakonik (usp. Lev 19,18). U svijetu u kojem je nastao Ponovljeni zakon, riječ ljubiti imala je vrlo precizno, gotovo pravno značenje. U ugovorima između moćnih vladara i njihovih podložnika potonji su se obvezivali da će kralja ljubiti. To nije značilo da će prema njemu gajiti nježne osjećaje, nego da će mu biti vjerni, slušati ga i ne služiti nijednom drugom gospodaru. Kada Bog od Izraela traži da ga ljubi svim srcem, traži upravo to – nepodijeljeno srce. To je dio odredaba saveza koji Bog sklapa s Izraelcima: oni mu moraju pripadati čitavim svojim bićem.

Ipak, znamo da ljubav znači i nešto više, a odnos s Bogom ne može se svesti samo na odanost. U današnjem psalmu nalazimo još jedan njezin vid. Psalmist kliče: „Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!” (Ps 18,2). Ovdje je upotrijebljena drukčija hebrejska riječ – raham – povezana s riječju za majčino krilo (hebr. rehem). Ta riječ govori o privrženosti, brizi i suosjećanju, a najčešće opisuje Božje milosrđe prema čovjeku.

Punina ljubavi, dakle, obuhvaća oba aspekta: i odluku o potpunom pripadanju i osjećajnu privrženost. U ljubavi sudjeluje cijelo naše biće.

Može li se ljubav zapovjediti?

No, ako Bog zapovijeda ljubav, može li se čovjek, i kako, natjerati na ljubav? Odgovor nalazimo na Posljednjoj večeri: Isus je zapovjedio učenicima da ljube jedni druge kao što ih je on ljubio (usp. Iv 15,12), a potom nam je dao primjer kako se to čini.

Boga ne ljubimo samo zato što nam je to zapovjedio, nego prije svega zato što je on nas prvi ljubio. Pavao kaže: „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rim 5,8). Naša je ljubav odgovor na Božju ljubav koju smo primili. Upravo su to šarke o kojima visi naša vjera – Božja ljubav koja je „razlivena u srcima našim” (Rim 5,5). Mnogi, nažalost, vjeru shvaćaju samo kao niz obveza kojih se moraju držati. Takva je vjera ili kruta i nepodnošljiva (legalizam) ili potpuno neplodna (laksizam). Bez ljubavi vjera zaista nema smisla, kao ni vrata bez šarki.

Ali što ako zaista želimo biti potpuno Božji, a ipak vidimo da smo daleko od toga? Vjerujem da se često nađemo u situacijama kada nam u vjeri prevladava prisila, puka poslušnost ili trgovački odnos s Bogom, a ljubav ne prodire do svih dubina našega bića, koliko god to iskreno željeli. Je li uopće pošteno od Boga da zapovijeda ljubav ako znamo da je za ljubav potrebno mnogo više od želje i odluke? Odgovor na to pitanje daje nam Benedikt XVI. u enciklici Bog je ljubav: naša ljubav raste iz susreta s Božjom ljubavlju, a taj se susret događa u njegovoj riječi, u sakramentima (posebice u euharistiji) i po ljudima koji zrače Božjom prisutnošću. Takvi nas susreti mijenjaju te naša volja, razum, misli i osjećaji polako postaju poput njegovih. Dakle, da bismo rasli i sazrijevali u ljubavi, moramo svoj život puniti susretima u kojima se vidljivo očituje Božja ljubav, a nigdje nam ta ljubav nije bliža nego u euharistiji.¹

Zaključak

Vratimo se na kraju farizejima s početka. Oni su Zakon savršeno poznavali i izvana ga pomno obdržavali, ali su k Isusu došli da ga uhvate u riječi, a ne da ga ljube. Imali su savršena vrata, ali bez šarki.

Kada ispitujemo savjest, obično se pitamo jesmo li što prekršili. Možda bismo se trebali zapitati i nešto drugo: O čemu visi moja vjera? Ispunjavam li zapovijedi zato što moram, zato što je to moja tradicija ili zato što ljubim Onoga koji je mene prvi ljubio? Je li me njegova ljubav toliko dotaknula da na nju ne znam drukčije odgovoriti nego ljubavlju? Ako nam odgovor na ta pitanja nije posve jasan, ne trebamo se još više truditi oko vrata. Trebamo se vratiti izvoru vjere – Božjoj ljubavi. Svaka je misa prilika za taj susret.