Sedma vazmena nedjelja – C
Čitanja: Dj 7,55–60; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Otk 22,12–14.16–17.20; Iv 17,20–26

Uvod

Tjedan dana prije blagdana Pedesetnice imamo na prvi pogled neobičan izbor prvog čitanja: mučeništvo sv. Stjepana. Ovoga sveca obično povezujemo s Božićem, no možda bismo ga ipak trebali početi povezivati s Uskrsom i blagdanom Duhova.

Stjepan, pun Duha

Uvijek valja ponoviti da u vazmenom vremenu pratimo mladu Crkvu, koja bi trebala biti uzor i inspiracija kršćanima svih vremena. Upravo smo slušali poznati izvještaj o pogubljenju sv. Stjepana. Ako želimo shvatiti zašto je baš ovo čitanje odabrano za danas, bilo bi dobro početi od uvodne rečenice: „U one dane: Stjepan, pun Duha Svetoga…” (Dj 7,55). Stjepan je bio pun Duha; živio je, govorio, radio, gledao i razmišljao po Duhu. To je predstavljalo velik problem onima koji Božjega Duha nisu imali.

Današnje prvo čitanje opisuje situaciju kada se Stjepan već nalazi na suđenju, međutim, ako okrenemo koju biblijsku stranicu unatrag, vidimo da u prethodnom poglavlju piše zašto je uopće dospio na sud: zato što je „pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu” (Dj 6,8) te čak ni njegovi protivnici „nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio” (Dj 6,10). To su tri karakteristike, tri odlike koje bi trebale resiti svaku osobu koja živi po Duhu Svetome – tri odlike svakog kršćanina.

Čudesa

No, je li svaki kršćanski život čudesan? Pun čudesa? Trebao bi biti. Vjerujem da je svatko od nas doživio neko Božje čudo u svome životu: od ozdravljenja i obraćenja (vlastitog ili bliske osobe), polaganja teškog ispita, pronalaska posla… do neočekivanih načina na koje su se neki osobni problemi razriješili. Koliko smo samo puta rekli: „Ovo je Božje čudo!” Doista, Bog djeluje po našim molitvama i čudesno mijenja neke bezizgledne situacije na dobro.

Znamenja

Čudesa ne treba brkati sa znamenjima. Znamenje je nešto što upućuje na Boga. To može biti čudo, ali ne mora. Zamislimo da nam je član obitelji bolestan i liječnici su ga već otpisali, ali dolazi svećenik, podjeljuje sakramente i odjednom njegovo zdravlje kreće nabolje. Svi viču: „Čudo! Čudo!” To i jest čudo, ali je također znamenje, zato što upućuje na Boga koji je stvaran i koji djeluje u svojoj Crkvi. Znamenja mekšaju tvrda srca kako bi Bog mogao ući u njih.

Znamenje ne mora biti čudo, a često to i nije: ono može biti i običan osmijeh. Primjerice, kada osoba u životu nosi neki svima vidljiv i velik križ – možda ima neki invaliditet ili trpi tešku neimaštinu – ali ne skida osmijeh s lica. Svi poznajemo barem jednu takvu osobu. Njezin su život i njezina radost znamenja. I pojedini događaji koje je Bog izrežirao također mogu biti znamenja. Kada u stanju beznađa slučajno otvorimo Bibliju pa tamo pročitamo: „Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim” (Iz 43,4), to je također znamenje.

Stjepan je činio znamenja u narodu. Kako? Propovijedanjem? Ne. Misionarenjem po kućama? Ne. Stjepan je bio đakon. Njegov je zadatak u Crkvi bilo posluživanje siromašnih. Ljubav i nježnost s kojom je to činio, osmijeh i radost kojom je zračio, sve su to bila znamenja što govore da Božji Duh prebiva u njemu i da ta Crkva, koje je on dio, zaista jest mjesto gdje Bog prebiva. Čak su i njegovi progonitelji primijetili da mu je „lice kao u anđela” (Dj 6,15). Zbog ovakvih je ljudi mlada Crkva izuzetno brzo rasla, a mnogi su židovski svećenici, od kojih su neki prethodno možda i osudili Isusa, odjednom prihvaćali kršćansku vjeru (usp. Dj 6,7).

Govori se po Duhu

Stjepan, osim što djeluje, i govori po Duhu Božjemu. Što to znači? Kada smo puni Duha, tada Duh Sveti nadahnjuje i prati naš govor. On nam ne daje samo mudrost da možemo obrazložiti i jasno iznijeti istinu, nego prati i naše riječi kako bi one u srcima slušatelja pale na plodno tlo. Ne misli se pritom tek na riječi koje izlaze iz naših usta i vještu retoriku: Duh Sveti na neki način potiče naš odabir riječi, ali on istovremeno i otvara srce druge osobe. Ako mi govorimo po Duhu, naš slušatelj iz nutrine svoga bića dobiva potvrdu da govorimo istinu (možda kroz nekakav unutarnji osjećaj topline ili uzbuđenja). Duh Sveti pronalazi način da toj osobi potvrdi da naše riječi treba slušati i prihvatiti. Možemo mi napamet citirati cijelo Sveto pismo ili naučiti svu teologiju koja postoji, no od toga neće biti nikakva ploda ako Duh ne prati naše riječi.

Zato Stjepanu njegovi neprijatelji nisu mogli odoljeti. U svome su srcu prepoznali da je on u pravu, no bili su pretvrdi za promjenu. Odlučili su radije uništiti glas istine nego tu istinu prihvatiti. Kada netko govori nekakve ludosti protiv nas, lako nam je dotičnu osobu ignorirati, ali ako ona govori neugodnu istinu, onda moramo nešto poduzeti. Brojni su se Stjepanovi slušatelji obratili, no kao što vidimo, mnogi od njih nisu bili spremni na taj korak.

Zaključak

Kako Stjepan nekoć tako i mi danas: ista je Crkva, isti Duh, isti način života na koji smo pozvani. Neizmjerno je važno moliti se Duhu Svetom da nadahnjuje i prati naša djela i govor. Tek tada možemo reći da smo Isusovi učenici.

Motivacija i smisao kršćanskog života nije uspješno se kloniti nevolja, nego biti dlijeto u Božjim rukama, kojima on oblikuje svijet. Težimo prepustiti svoj život Bogu do te mjere da on nama može savršeno upravljati. Njegove nam zapovijedi služe kao poticaji i smjerokazi, no za življenje čudesa i znamenja o kojima čitamo u Evanđelju potrebno je mnogo više: trebamo se potpuno otvoriti Božjem Duhu. Jedino ćemo tako, poput Stjepana, ugledati otvorena nebesa i zadobiti vječni život.