Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 5,1–7: Ps 80,9.12–16.19–20; Fil 4,6–9; Mt 21,33–43

Uvod

U posljednjoj prispodobi o vinogradu Isus jasno optužuje narodne poglavare onoga vremena da su sebi uzurpirali prava koja pripadaju samo Bogu. Ovo je upozorenje vrlo aktualno i tiče se svakoga kršćanina jer svatko od nas ima neke službe ili dobra koja su mu povjerena. Vrlo je lako pasti u napast da povjerenim dobrima gospodarimo umjesto da njima upravljamo kao poslužitelji.

Vinograd koji ne donosi plodove

U prvom smo čitanju slušali proroka Izaiju i njegovu pjesmu o vinogradu, koja počinje kao ljubavna pjesma. Upravo je tako u početku izgledao odnos Boga i njegova naroda. Bog je činio sve kako bi narodu bilo dobro, o čemu nam svjedoči detaljan opis brige za vinograd, ali i retoričko pitanje: „Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?” (Iz 5,4).

No, ova ljubavna priča, nažalost, dobiva neželjen zaplet: vinograd nije urodio plodom kojemu se gospodar nadao. U izvorniku stoji da je urodio smrdljivim bobicama.¹ Očito je nešto pošlo po zlu. Posljednja rečenica pjesme otkriva i što: „Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja” (Iz 5,7). Izvorni tekst ovdje krije znakovitu igru riječi: hebrejske riječi za pravdu i nepravdu te za pravičnost i vapaj razlikuju se samo u jednom slovu.² Zvuče gotovo jednako, a znače suprotno. Slično je i s vinogradom: izdaleka izgleda uređeno, a tek izbliza vidimo da su mu plodovi odvratni. Tako i Božji narod može djelovati vrlo pobožno, a u stvarnosti biti daleko od Boga.

Još je jedna riječ ovdje važna: vapaj. Istu riječ Bog upotrebljava kad se Mojsiju javlja iz gorućega grma i kaže da je čuo vapaj svojega naroda (usp. Izl 3,7). Izaija, dakle, govori tadašnjim izraelskim vladarima da su postali poput faraona – izrabljivači naroda, a ne njegovi pastiri.

Znakovito je također kako se gospodar obračunava s neplodnim vinogradom: ne uništava ga osobno, nego ga prepušta samome sebi i uskraćuje mu svoju brigu. Nije li upravo to najgore što narod može doživjeti – da ostane bez Božje prisutnosti? Zato u psalmu ne slušamo: „Bože, prestani nas kažnjavati”, nego: „Vrati se, Bože nad vojskama” (Ps 80,15).

Poslužitelji otajstava

I Isus u Evanđelju pripovijeda prispodobu o vinogradu, u mnogočemu sličnu Izaijinoj pjesmi, ali s nekoliko bitnih razlika. Početak je gotovo jednak prorokovu opisu brižljivog podizanja vinograda, no ovoga puta sâm vinograd donosi urod, a problem su vinogradari koji ga žele zadržati za sebe. Dok Izaija općenito govori o nepravdi i tlačenju u narodu, Isus svojom prispodobom usmjerava pozornost na nešto vrlo konkretno: na svećenike i narodne starješine koji su sebe učinili vlasnicima Božjega vinograda, a ne njegovim poslužiteljima.

Ova pojava, koju možemo nazvati kušnjom gospodarenja otajstvima, ostaje prisutna u Crkvi sve do danas (usp. 1 Kor 4,1). No ona se ne tiče samo onih koji imaju vodeće uloge u kršćanskoj zajednici, nego svakoga od nas. U tom smislu, Božji vinograd predstavlja sve što nam je povjereno: od samoga života do naših uloga i službi u obitelji, župi i na poslu. Svjedoci smo raznih žalosnih primjera: to može biti svećenik koji odbija otići iz župe, nadređeni koji ne dopušta kritiku i minira svaku konkurenciju, roditelj koji se ne može pomiriti s time da njegovo dijete ne živi onako kako je on zacrtao… Ovakve se situacije događaju zato što zaboravljamo da ništa što imamo nije naše, nego nam je povjereno radi služenja. Kršćanin se uvijek treba ponašati kao poslužitelj, a nikada kao vlasnik.

Pad u takvo stanje ne događa se najednom, nego postupno i neprimjetno. Iz prispodobe vidimo koliko se Bog trudio oko vinogradara: uporno im je slao razne glasnike ne bi li ih urazumio. Naposljetku su vinogradari došli na suludu zamisao: ako ubiju nasljednika, vinograd će biti njihov. Zamisao im je zapravo bila besmislena, ali dobro oslikava stanje uma čovjeka koji je toliko opijen svojom službom i položajem da je spreman ubiti i samoga Boga ne bi li spriječio promjenu. To su jeruzalemski glavari na kraju i učinili.

Ova zamka prijeti svakome od nas. Koliko god služba koju imamo bila neznatna, uvijek moramo voditi računa o tome da smo poslužitelji Božjih dobara, a ne njihovi vlasnici. U konačnici, ono što su pokvareni vinogradari htjeli ugrabiti, Bog želi darovati: on želi da budemo njegovi baštinici, a ne samo poslužitelji.

Na početku svojega javnog djelovanja Isus govori da će zemlju baštiniti krotki, to jest oni koji na nasilje ne odgovaraju nasiljem (usp. Mt 5,5), a poslije još napominje da će Kraljevstvo baštiniti oni koji su činili djela milosrđa (usp. Mt 25,34–36). Pridodamo li tomu Izaijin zahtjev za pravednošću, možemo zaključiti da su nam krotkost, milosrđe i pravednost lijek protiv gramzivosti i vlastite propasti. U tim se krepostima moramo vježbati, inače se vrlo brzo možemo naći u ulozi izrabljivača, a ne poslužitelja.

Stoga je dobro u ispit savjesti uvrstiti i ova pitanja: Doživljavam li sebe kao vlasnika ili kao poslužitelja povjerenih mi dobara? Obilježavaju li moje djelovanje krotkost, milosrđe i pravednost ili sam spreman na grabež i nasilje kako bih ostvario svoje ciljeve? Sjetimo se samo da je Kajfa Isusovo ubojstvo opravdavao spašavanjem naroda (usp. Iv 11,50). Čak i kada naši ciljevi nisu sebični, nepravda i gaženje drugoga nikada se ne mogu opravdati.

Zaključak

Prorok Izaija u svojoj pjesmi postavlja pitanje: „Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?” (Iz 5,4). Kroz cijeli Stari zavjet to pitanje kao da ostaje bez jasna odgovora, sve dok nam Bog po Isusu nije pokazao da postoji još nešto – slanje vlastitoga Sina (usp. Mt 21,37). Isus, pravi baštinik, postaje svima poslužitelj do te mjere da drugima daje sve što ima, pa i svoj život. No, osim primjera služenja, Isus nam pokazuje i nešto više: otkriva što je sve Bog spreman učiniti za nas.

Boga se ne trebamo bojati, jer on nam želi dobro i spreman nam je dati sve što ima kako bismo se spasili. Stoga, umjesto da pogled spuštamo na dobra koja su nam povjerena, podignimo glavu prema njemu, Darivatelju i Ljubitelju ljudi.