Svetkovina Svih svetih
Čitanja: Otk 7,2–4.9–14; Ps 24,1–6; 1Iv 3,1–3; Mt 5,1–12a

Uvod

Na svetkovinu Svih svetih Crkva pred nas stavlja blaženstva – program kršćanskog života koji je Isus utjelovio, vojska svetaca životom pokazala, a nama ostaje poziv na nasljedovanje.

Ne možemo sami sebe nasititi

Današnja su čitanja pažljivo odabrana. Psalam slikovito nagovješćuje blaženstva, Isus ih u Govoru na gori jasno izriče i na križu ostvaruje, a Otkrivenje pokazuje kako će se njihova obećanja konačno ispuniti u nebeskom Jeruzalemu. O svakom pojedinom blaženstvu moglo bi se govoriti nadugo i naširoko, pa ćemo danas pokušati uroniti u samo jedno od njih: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!” (Mt 5,6).

Grčki izvornik otkriva nam da je glagol nasititi u pasivu, stoga bi doslovan prijevod drugoga dijela rečenice bio ‘oni će biti nasićeni’. Ovaj pasiv upućuje na to da se gladni i žedni pravednosti neće sami izboriti za pravednost, nego će to učiniti Bog.

Današnji psalam to kaže još izravnije: onaj tko ima nedužne ruke i čisto srce, primit će od Boga „nagradu” (Ps 24,5). U hebrejskom izvorniku tu stoji riječ pravednost (hebr. sedaka). Pravednost se ne proizvodi, nego prima od Boga, Spasitelja, jer „Gospodnja je zemlja i sve na njoj” (Ps 24,1).

Ipak, iskustvo nam pokazuje koliko je teško strpljivo čekati da Bog uspostavi pravdu. Evanđelje ne govori o pukoj želji za pravdom, nego o gladi i žeđi. Riječ je o dubokim ljudskim nagonima koji, poput prave gladi i žeđi, mogu paralizirati čovjeka i natjerati ga na ponašanje na koje inače ne bi pristao. Koliko samo ima ljutnje pred ogromnom količinom nepravde, koliko frustracija zbog osjećaja nemoći! Pogotovo kada znamo da bi se sa samo malo dobre volje drugih ljudi toliko toga moglo promijeniti nabolje. Bog nipošto ne traži od nas okretanje glave od zla i zatvaranje u rezignaciju, no začarani krug nekonstruktivne srdžbe također nije rješenje.

Isusov primjer

Pravi nam je put svojim životom pokazao Isus. To je put beskrajnog povjerenja u Oca koji će, u pravo vrijeme, donijeti pravdu. Naime, u prethodnom poglavlju Isus u pustinji „ogladnje” (Mt 4,2) i odmah mu pristupi napasnik kušajući ga: ako je Sin Božji, neka kamenje pretvori u kruh (usp. r. 3). Drugim riječima, neka nasiti sam sebe. Ista se kušnja ponavlja na kraju Isusova zemaljskog života, kada opet biva kušan: ako je Sin Božji, neka siđe s križa i „spasi sam sebe” (Mt 27,40). Nitko nije više gladovao i žeđao za pravednošću od Isusa na križu, ali on je ipak ustrajao u vršenju Očeve volje, znajući da spasenje sigurno dolazi iako se još ne vidi.

Hrana koja siti – euharistija

Čitajući blaženstva, netko bi mogao pogrešno shvatiti Isusove riječi kao obećanje da će Bog umjesto nas učiniti sve ono što mi ne možemo ili ne bismo trebali (osvetiti se, eliminirati zlikovce, provesti nekakvu revoluciju…) a da se od nas traži samo malo strpljenja. No Isus radi nešto drugo, o čemu govori današnje prvo čitanje.

U njemu slušamo o brojnim svecima koji su došli „iz nevolje velike” (Otk 7,14). Riječ je o svecima mučenicima koji su, poput Isusa, trpjeli nepravdu. Misno se čitanje naglo prekida, no u Otkrivenju već dva retka poslije piše da oni koji su oprali „haljine svoje… u krvi Jaganjčevoj (…) [n]eće više gladovati ni žeđati” (Otk 7,14.16). Također, na kraju te knjige imamo vrlo sličan izraz: „Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života” (Otk 22,14). Kršćanska predaja u stablu života vidi križ, a u njegovu plodu Krista, koji nam se daje u euharistiji.

Isus, dakle, mijenja našu prehranu: umjesto osvete pruža nam euharistiju. Glad i žeđ za pravednošću u svojoj dubini kriju čežnju za Bogom, na što upućuje i ostatak Matejeva evanđelja, gdje se riječ nasititi spominje još samo prilikom čudesnih umnažanja kruhova, koja imaju snažnu euharistijsku konotaciju (usp. Mt 14,20; 15,33.37).

Zaključak

Što je onda lijek za našu ljutnju i ogorčenost pred nepravdom? Ne puka strpljivost, nego povjerenje u Očev plan spasenja. Ta „Gospodnja je zemlja i sve na njoj” (Ps 24,1).

To povjerenje raste u susretu s Gospodinom u euharistiji. Ona je hrana koja doista siti. Najbolje od svega jest to što nam dolazi potpuno besplatno. Toliko smo se puta istrošili pokušavajući sami istjerati pravdu, ali uzalud! Bog nas poziva da se ostavimo takva jalova posla i dođemo k njemu: on će nas nasititi, ne tek u nekoj dalekoj budućnosti, nego već sada na svetoj misi.