Sedamnaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Pnz 18,20–32; Ps 138,1–3.6–8; Kol 2,12–14; Lk 11,1–13

Uvod

Isus učenike poučava kako moliti. O molitvi Očenaša možemo razmatrati cijeli dan, no danas ćemo samo izdvojiti nekoliko Isusovih savjeta o molitvi.

Očenaš

Evanđelist Luka donosi kraću verziju Očenaša, koja ne gubi ništa od smisla one verzije koju redovito molimo. Glavna poruka ove temeljne kršćanske molitve glasi: imaj toliko povjerenje u Boga da stalno tražiš njegovu volju. U njoj prvo Boga nazivamo Ocem, a zatim molimo da Božje kraljevstvo i njegova volja zavladaju među svim ljudima.

Zanimljiv je središnji zaziv u kojem molimo za svagdanji kruh, što se obično tumači kao molba da nam Bog providi sve što nam je materijalno potrebno u životu. Riječ koju smo preveli pridjevom ‘svagdanji’ (grč. epiousios) u cijeloj se Bibliji spominje samo u molitvi Očenaša. Štoviše, čini se da se u grčkom jeziku ta riječ uopće nije upotrebljavala. Dakle, Isus je Očenaš vjerojatno izgovorio na aramejskom, a onda su Luka i Matej skovali novu riječ kako bi opisali što je rekao.

Epiousios doslovno znači ‘ono što nam je nužno’ ili, u kontekstu, ‘kruh koji nam je potreban’. Ali potreban za što? Za ono što molimo u ostatku molitve: naviještanje Božjega kraljevstva, vršenje Božje volje i oproštenje grijeha. Stoga, kruh za koji molimo nije onaj svagdanji, nego onaj nesvagdanji, neobični – euharistijski. Zato je sv. Jeronim, kada je prevodio Bibliju na latinski, ovaj dio preveo izrazom ‘kruh naš nadnaravni’ (lat. panem nostrum supersubstantialem). Posve u skladu s time, Očenaš molimo u dijelu mise koji se naziva Obred pričesti. Dakle, Isus nam poručuje da najprije trebamo moliti Boga Oca da nas nahrani svojim sakramentima kako bismo bili sposobni vršiti njegovu volju.

Besramna ustrajnost

Drugi je Isusov savjet da ustrajno molimo, i to do razine „bezočnosti” (Lk 11,8). Želi reći da nas strahovi od tuđih obzira ne smiju odvratiti od molitve. Ako je Bog rekao: „Ištite i dat će vam se!” (Lk 11,9), zašto se mi sami ograničavamo u svojim molitvama određujući što Bog hoće, a što neće uslišati. Prečesto pokleknemo i odustanemo jer nam je netko rekao da je nešto nemoguće, ili smo sami sebi to rekli, ili mislimo da nemamo pravo na to da nas Bog usliši.

Točno se sjećam trenutka kada me prije šest godina nazvao jedan prijatelj i rekao da njegovoj ženi kasni menstruacija i da su napravili test na trudnoću koji je pozitivan. To ne bi bilo ništa neobično da nju prethodno medicinska struka nije proglasila potpuno neplodnom (još uvijek ima tu dijagnozu). Naime, još je kao studentica ušla u menopauzu te ostala bez mjesečnice i folikula. Prema njezinim liječnicima, za začeče nije postojala ni teoretska šansa. Osim toga, zbog svojeg stanja morala je regulirati ciklus unosom hormona kako bi spriječila razvoj drugih medicinskih problema. Kao terapiju je morala uzimati ono što se zove kontracepcijska pilula. Stoga, ako bi i došlo do začeća, što je medicina u potpunosti isključila kao mogućnost, umjetno uneseni hormoni prekinuli bi trudnoću. Dakle, za tu se trudnoću moralo dogoditi ne jedno, nego dva čuda! No dogodilo se i treće malo čudo: kad su otišli na prvi pregled, liječnik je termin poroda procijenio točno na njihovu petu godišnjicu braka.

Nakon što mi je sve to telefonski ispričao, djetetov je otac uzviknuo: „Ja sam znao da me Bog neće iznevjeriti! Nikada nisam prestao moliti!” Kada smo završili razgovor, otišao sam u crkvu i zaplakao nad svojom nevjerom. On, koji možda nije živio do kraja onako kako bismo očekivali od kršćanina, nikada nije prestao moliti. Ja, koji sam bio svećenik i koji sam sebe smatrao puno većim vjernikom od njega, prestao sam moliti jer sam mislio: „Možda da više žive svoju vjeru, da mole krunicu po cijele dane, da hodočaste po svetištima… onda bi se možda dogodilo čudo. Ali ovako… to ostaje križ koji trebaju nositi.”

No, Bog ne uslišava naše molitve zato što smo „dobri vjernici”, nego zato što je on dobri Otac; ne daruje nas zato što smo to zaslužili, nego zato što nas voli. Ono što traži od nas jest to da ustrajno i bezočno molimo. Bog nije čovjek: on voli bezgranično, oprašta bezuvjetno, prihvaća bez pitanja, a molitve uvijek uslišava. Nekada odgovori „da”, ponekad „ne još”, a najčešće kaže: „Imam nešto još bolje!”

Zaključak

Neka nas ništa ne ograničava u tome da od Boga tražimo što nam treba. Probajte ovih dana u molitvi razmotriti ima li možda nešto što se ne usuđujete moliti ili nešto za što ste zaboravili moliti. Kako se možemo čuditi izostanku blagoslova na nekom životnom području ako ga nismo ni tražili? Isus više puta ponavlja: ako nešto želimo, moramo to i tražiti.

U posljednjoj prispodobi susjed dolazi u ponoć tražiti uslugu. Ponoć je vrijeme u kojem smo najudaljeniji od sunca. Dakle, čak i u situacijama kada smo od Boga najdalje, slobodno mu možemo doći sa svojim sebičnim željama i tražiti što nam treba, imajući na umu ono što nam je najpotrebnije – kruh naš nadnaravni, za vječni život. To nije licemjerje, nego izraz povjerenja u nebeskog Oca. Tako žive Božja djeca.