Trideset i treća nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Mal 3,19–20a; Ps 98,5–9; 2Sol 3,7–12; Lk 21,5–19

Uvod

Isus danas u Evanđelju govori o nečemu o čemu su napisane brojne knjige, snimljeni razni filmovi, ali i pokrenuti mnogi kultovi. Daje nam upute za preživljavanje apokalipse.

Razaranje Hrama

Već drugu nedjelju zaredom slušamo Isusa kako govori o razaranju hrama i znakovima. Prošle nedjelje Židovi su ga tražili znak kojim bi potvrdio porijeklo svoje vlasti, a on je odgovorio: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” (Iv 2,19). Danas Isus opet govori da će Hram biti razvaljen, a učenici traže znak po kojem se to ima dogoditi (Lk 21,7).

Pratimo, dakle, dva suprotstavljena hrama: kameni Hram i hram Isusova tijela. Oba su hrama trebala pomoći čovjeku da dođe do Boga i postigne spasenje, no samo je jedan u tome uspio; oba su hrama bila razvaljena, no samo je jedan obnovljen. Jeruzalemski Hram u Isusovo doba nije bio onaj izvorni Hram koji je Salomon sagradio po Božjem nalogu, nego Hram koji je sagradio kralj Herod dvadesetak godina prije Isusova rođenja. Na temeljima staroga Hrama podigao je novi, koji je, ljudski govoreći, bio poprilično impresivan: nalazio se na vrhu Siona, bio je veličine dvadeset nogometnih igrališta i sagrađen od bijelog kamena, te je već iz daljine oduzimao dah. No, Herod koji je gradio taj Hram bio je onaj isti koji je naredio pokolj nevine dječice u Betlehemu. Njegov motiv nije bilo davanje slave Bogu, nego isključivo sebi. Htio je podići spomenik u svoju slavu, ali i kupiti naklonost naroda, a narod je njegovu igru prihvatio. Isus učenike upozorava da zemaljsko blještavilo nije postojano.

Zemaljske sigurnosti propadaju

Naša su tijela također hram (usp. 1 Kor 3,16), a budućnost toga hrama ovisi o tome kakvim ga kamenjem gradimo, odnosno kakva su naša životna uporišta. Riječ vjerovati doslovno znači ‘osloniti se’: svatko se od nas u životu oslanja na nešto, na hram koji je izgradio, u kojem se klanja svojem bogu. Od kakvog je kamenja taj hram sagrađen ovisi o tome što smo uzeli za svoje životne oslonce.

Mnogi se ljudi, kada im se dogodi tragedija, tješe misleći: „Barem još imam… (ovo i ono)”. Kako bismo mi, svatko za sebe, dovršili tu rečenicu? Što je naša utjeha i oslonac u nevolji? Isus upozorava da postoje mnogi oslonci koji možda djeluju čvrsto i pouzdano, ali će ipak propasti: državni ustroj, zdravlje, novac, vjerska zajednica, prijatelji (usp. Lk 21,12s), pa čak i vlastita obitelj (usp. r. 16).

Kada započne apokalipsa, kada se temelji svijeta uzdrmaju i više ništa ne bude sigurno, na koga ću se tada osloniti i kako ću opstati? Kojim kamenjem trebam graditi da moj život, moje tijelo postane hram pravoga Boga i opstane u vremenima koja Isus opisuje?

Savjeti za posljednja vremena

Posljednja su vremena već otpočela. Ovi se događaji počinju ostvarivati odmah nakon Isusova uskrsnuća, a jeruzalemski je Hram razvaljen 70. godine. Što nam je, dakle, činiti? Odgovor nalazimo u zadnjoj rečenici: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.” (Lk 21,19). Riječ postojanost (grč. hypomoné) javlja se samo još jednom u Evanđeljima: kada Isus tumači prispodobu o sijaču i govori da su dobra zemlja „oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti” (Lk 8,15). Božja riječ – to je kamenje kojim gradimo nepropadljivi hram što ga nijedna sila ovoga svijeta neće moći poljuljati. Živjeti oslonjen na Božju riječ znači svakodnevno provoditi vrijeme u razmatranju Pisma, koje je građevni materijal svetaca, ali također znači i poslušnost Riječi u svakodnevici: činjenje onoga što je u Božjim očima ispravno, bez obzira na cijenu.

U predzadnjoj rečenici današnjeg ulomka Isus kaže da nam ni vlas „s glave neće propasti” (Lk 21,18). Zanimljivo je da se ovaj izraz u cijeloj Bibliji upotrebljava još samo jednom, i to u Djelima apostolskim kada se lađa puna putnika našla u velikoj nevolji: posada se već dva tjedna borila s nevremenom i svi su pomalo počeli gubiti nadu. Sveti Pavao, koji je bio jedan od putnika, uzeo je kruh, zahvalio, razlomio ga i dao ljudima da jedu, napominjući da je to hrana za njihovo spasenje te da nikome „ni vlas s glave neće propasti” (Dj 27,34). Lađa je uvijek slika Crkve, a lomljenje kruha slika euharistije. Crkva koja se nađe u nevolji spasit će se ako bude vjerno slavila euharistiju, bilo to zgodno ili nezgodno.

Zaključak

Paradoksalno je da Isus istodobno govori učenicima da će neke od njih ubiti (usp. Lk 21,16) i da im „ni vlas… s glave neće propasti” (Lk 21,18). Isus nam nikada nije obećao da ćemo u nevoljama spasiti svoj zemaljski život, već onaj vječni. Od tjelesne pogibelji puno je opasnija propast duše.

Toliko truda ulažemo u gradnju zemaljskog života, a sve to može nestati u jednom trenu. Mnogi su se od nas osvjedočili da u vihoru rata sve do čega čovjek drži preko noći može biti izbrisano. Ulažimo stoga u ono što je postojano, ono što je zaista bitno: gradimo hram sazidan od Božje riječi, lomljenja kruha, raznih kreposti i vršenja Božje volje. To će nam dati mudrost kojoj se nitko neće moći suprotstaviti, sigurnost u svim potresima i mir usred najvećih oluja, ali ne zato da bismo spasili ovaj prolazni život, nego zato da bismo zadobili onaj vječni.