“Wake Up Dead Man”: Kako mi je ovaj krimić dao poticaj za vlastito svećeničko poslanje
Foto: Snimka zaslona/Netflix
Članak je izvorno objavljen na portalu Bitno.net.
Nedavno je izašao treći film iz serijala Knives Out, naslovljen Wake Up Dead Man. Kad sam ga odlučio pogledati, nisam očekivao da će ovaj klasični whodunit krimić u stilu Agathe Christie donijeti meni najljepši prikaz svećenika u nekom fiktivnom filmskom djelu i da će mi dati poticaj za vlastito svećeničko poslanje.
Jedna naizgled sporedna i svakodnevna scena u sredini nenadano preokreće cijeli film (slijedi blagi spoiler). Osumnjičeni svećenik o. Jud i slavni detektiv Benoit Blanc napokon su došli do važnoga traga koji bi mogao osloboditi svećenika optužbe za ubojstvo. Usred napete atmosfere pojavljuje se lik naporne i brbljave žene koja kao da ne može prestati govoriti. Kad sam već, gledajući to i dijeleći frustraciju glavnih likova, poželio uzeti daljinski i premotati scenu, odjednom je nastupila tišina, a žena je teškim glasom progovorila: „Oče, možete li se pomoliti za mene?” U tom je trenu lice o. Juda, u krupnom planu, promijenilo izraz iz „nemam ja vremena za ovo” u „ovo je važnije”. Tada se sjetio da je poslanje svećenika donositi Božje milosrđe drugima, pa i pod cijenu vlastite sigurnosti. Prekinuo je proces dokazivanja svoje nevinosti (iako je to značilo da će vjerojatno biti uhićen) i potpuno se posvetio osobi koju je u tom trenutku trebalo utješiti.
Brojni filmovi prikazuju heroje koji riskiraju svoj život kako bi spasili tuđi. Veličina žrtve o. Juda sastoji se u tome što riskira sve zbog nečega što djeluje krajnje nebitno u usporedbi s njegovim zaista velikim problemom. No, nije li Krist učinio isto? Ne čine li se svi ljudski životi malenima i nebitnima u usporedbi s Njegovim? Poslanje svećenika nije upuštati se u igrice ovoga svijeta (detektiv Blanc svoj rad uspoređuje s igrom) ili brinuti samo o vlastitom preživljavanju, nego donositi Kristovo milosrđe onima koje mu Bog pošalje.
Autor serijala Rian Johnson u više je intervjua otkrio da je u ranim dvadesetim godinama bio izrazito angažiran kršćanin, i to u protestantskoj Crkvi evangeličke tradicije. Unatoč tome, poslije je napustio kršćanstvo, a smisao našao u jungovskim arhetipskim tumačenjima svijeta. Ti su utjecaji vidljivi i u ovom filmu, koji obiluje biblijskim simbolima (o njima neću pisati jer bih tako lišio čitatelja zadovoljstva da ih sam otkrije).
Iako je u izradi filma sudjelovao katolički savjetnik – župnik Scott Bailey iz Denvera – mnogi koji žive stvarnost Crkve primijetit će da neke prakse nisu potpuno vjerno prikazane, primjerice sakrament ispovijedi ili način dodjele crkvenih službi. Ipak je ovdje riječ o zabavnom krimiću u kojem je ugođaj važniji od precizne preslike stvarnosti.
U intervjuima Johnson također navodi da likovi u filmu na neki način predstavljaju različite fragmente njegova vjerskog iskustva. Imajući to na umu, čini mi se da se u sadržaju može iščitati stanovita čežnja za povratkom vjeri. Film završava nedvosmislenim pozivom u crkvu, na svetu misu. Možda je to autorova nenametljiva sugestija kako se njega, a vjerojatno i mnoge druge, može privući natrag: ne promjenom nauka ili strukturnim reformama, već Crkvom/crkvom otvorenih vrata – onom u koju svatko može doći i u njoj naći nesavršena svećenika blaga osmijeha, spremnoga služiti, slušati i udijeliti milosrđe svima, čak i krivcima.