Osamnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 55, 1–3; Ps 145, 8–9.15–18; Rim 8, 35.37–39; Mt 14, 13–21

Uvod

Evanđelje počinje riječima: „Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja…” Kao što znamo, Ivan Krstitelj nije samo umro, nego je ubijen tijekom Herodove rođendanske zabave, o čemu saznajemo iz izvještaja koji neposredno prethodi današnjem ulomku. Potom Isus odlazi na pusto mjesto, gdje će pokazati kako izgleda prava gozba.

Dvije gozbe

Evanđelje, dakle, prati dvije gozbe: Herodovu i Isusovu. Herodova je gozba zabava moćnika ovoga svijeta, odvija se na kraljevskom dvoru, na nju su pozvani samo odabrani uzvanici koji su vođeni raznim sebičnim motivima, prepuna je spletki i igara moći, a kulminacija joj je posluživanje glave Božjega proroka na pladnju (usp. Mt 14,1–11).

Nažalost, mnogi potroše cijeli život trudeći se dospjeti na takvu gozbu. Koliki su samo spremni sve žrtvovati da bi postigli neki uspjeh, da bi se ugurali među izabrane moćnike ovoga svijeta! Ulože toliki trud, ali ipak ostanu gladni, jer na takvim se mjestima poslužuje samo smrt. Borba za mjesto na gozbi te vrste dvostruko je promašena: osoba najprije mora puno toga žrtvovati da bi prisustvovala, a naposljetku ostane gladna.

Nešto je posve suprotno Isusova gozba: na nju su pozvani svi, hrane ima u izobilju i sve je potpuno besplatno, kao što je prorok Izaija već nagovijestio u prvom čitanju. Tko je onda toliko lud da ide tamo gdje je skupo i gdje se neće nasititi kada postoji mjesto gdje se može nasititi besplatno? Zašto ljudi i nakon mnogih godina nastavljaju robovati grijehu, požudi i idolima premda negdje duboko u sebi znaju da će prije ili poslije sve to skupo platiti a ostati gladni?

Može li Bog hraniti u pustinji?

Nemojmo se čuditi drugima kad znamo da se i mi često ponašamo tako. Možda je razlog baš to što se do Isusove gozbe dolazi izlaskom iz grada u pustinju. „Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova” (Mt 14,13), no kada „doču Herod tetrarh za Isusa” (Mt 14,1) ne pođe za njim, nego ostade u gradu. Grad je mjesto sigurnosti: njegove visoke zidine štite od razbojnika, a brojni ga trgovci opskrbljuju namirnicama. U gradu se čini da je sve pod kontrolom. No vjera ne teži kontroli, nego povjerenju.

Psalam 78., na koji upućuje današnji evanđeoski odlomak (usp. Mt 14,20; Ps 78,29), govori da je Bog izveo Izraelce iz egipatskih gradova upravo u pustinju. Ujedno, izvrsno otkriva srž vjere postavljajući ključno pitanje: „Može li Gospod stol u pustinji prostrti?” (Ps 78,19). Taj se motiv proteže kroz cijelu Bibliju.

Pustinja je mjesto prepuno raznih prijetnji: razbojnici, glad, žeđ, hladnoća, samoća… To je mjesto gdje malo toga možemo kontrolirati; mjesto smrti, a ne života. Ipak, Isus se nalazi baš tamo – u dolini smrti (usp. Ps 23,4), boli i straha. Želi nas naučiti vjeri: da živimo oslonjeni na njega. Čak i onda kada nam se čini da ćemo izgladnjeti, on nam obećava da nas neće napustiti i da će se trajno brinuti za nas. Učenici mu predlažu da otpusti narod kako bi otišao iz pustinje i nahranio se (usp. Mt 14,15), ali prava se hrana nalazi upravo tamo gdje jesu – u pustinji.

Tragedija ugodna života

Herod je u konačnici više tragičan nego zao lik. Evanđelist Marko piše da je rado slušao Ivana Krstitelja (usp. Mk 6,20), no bio je sapet svojim položajem, odnosima, očekivanjima drugih, požudom, ambicijom i tko zna čime još. Nije uspio smoći dovoljno volje i snage da sve to pusti i ode u pustinju. Pustinja nas, koliko god bila neugodna, oslobađa od svega životnog suviška. Herod je slušao Božju riječ, ali je nije razumio (usp. Mt 13,14s).

Nemojmo misliti da je odlazak u pustinju laka odluka. Potrebna je velika vjera da bi se čovjek tamo uputio, s nadom da će preživjeti. Stoga je razumljivo da Herod odabire sigurnost grada, koji mu obećava barem neki oblik života.

Kada čovjek odabere grijeh, to ne znači nužno da je zao. Svatko je gladan i žedan Božje blizine, no mnogi nemaju dovoljno vjere da Bog može prostrti stol u pustinji.

Slika euharistije

Isus nas danas u Evanđelju uvjerava da to može. Poziva apostole, ali i sve nas, da ostavimo računice i pustimo iz ruku ono što ionako ne kontroliramo te se oslonimo na njega. Današnje je čitanje, dakako, slika euharistije: opis lomljenja kruha gotovo je istovjetan riječima ustanovljenja (usp. Mt 26,26). Stol prostrt u pustinji euharistijski je stol za koji su pozvani svi, potpuno je besplatan i jedini može nasititi našu dušu, darovati nam puninu života. No, nije dovoljno samo doći i pričestiti se: od pričesti primljene iz puke navike malo je koristi.

Primijetimo još jednu zanimljivu sliku: na objema gozbama poslužuje se hrana povezana s Božjom riječju. Iz današnjeg se prvog čitanja vidi da Bog narod hrani svojom riječju, poziva gladne da slušaju (usp. Iz 55,1–3). Dok se u svetoj misi na pladnju poslužuje živa Božja riječ, na gozbi u palači nalazi se simbol ušutkane i odbačene Božje riječi – glava Ivana Krstitelja.

Zaključak

Herod nije htio da dođe do tog pogubljenja. Možda se čak i divio Ivanu Krstitelju i mnogim drugim pobožnim ljudima koji su se u potpunosti predali u Božje ruke, no smatrao je da to ipak nije za njega. Nadao se da će uzeti ono najbolje iz obaju svjetova, ali to tako ne ide. Ovo je paradoks vjere: bježanje od smrti vodi ravno u smrt, a odlazak u pustinju i prepuštanje Bogu vode u život.

Isus nas zove da ga slijedimo. Nemojmo se bojati ako nas taj poziv odvede u pustinju. Punina se života ne postiže osiguravanjem pravih okolnosti, nego u susretu s Bogom.