Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Izl 17,8–13; Ps 121,1–8; 2Tim 3,14 – 4,2; Lk 18,1–8

Uvod

Vraćamo se nazad Isusovim prispodobama. Slušali smo dosad o Bogu kao milosrdnom ocu, kao gospodaru, ali danas ga Isus uspoređuje s opakim sucem, što je pomalo neočekivano.

Opaki sudac

„Boga se nije bojao, za ljude nije mario” – drugim riječima, nije se držao Zakona, već je živio ugađajući samo sebi. Udovica predstavlja bespomoćne članove društva koji nemaju nikoga da im pomogne u životu i prepušteni su samima sebi. Stari zavjet je bio posebno osjetljiv prema ranjivim skupinama kao što su udovice, siročad, stranci i siromašni (usp Izl 22,20–25). To što sudac ne želi obraniti udovicu samo pokazuje o kakvom se moralnom dnu od čovjeka ovdje radi. Ipak, zato što udovica ustraje, odlučuje joj pomoći, kako sam kaže, „da vječno ne dolazi mučiti me”. Zanimljivo je da izvorno, na grčkom jeziku ovaj izraz glasi „da me ne udari u lice” ili „da mi ne ostavi šljivu”. Taj glagol još jednom upotrebljava sv. Pavao kada kaže da šakom udara svoje tijelo kako bi ga „disciplinirao” (usp. 1 Kor 9,27). Možda se radilo o nekakvom terminu iz boksa koji je u svakodnevnom govoru označavao ustrajnost, no možda je udovica zaista bila poprilično agresivna pa se sudac bojao da će ga premlatiti. Kako god bilo, poanta je prispodobe ovo: Ako nepravedni sudac na kraju ipak ustaje u obranu obespravljenih, odakle nama pravo optuživati savršeno pravednog Boga da je nepravedan i da ne čini ništa po pitanju patnje nevinih i zla u svijetu? To je tipična židovska tehnika argumentiranja u kojoj se polazi od manjeg prema većem. Ako je nešto istina za lošeg nesavršenog suca, sigurno će biti i za pravednog savršenog. Iako nas sve muči pitanje patnje i Božje sporosti, umjesto gunđanja i protesta pametnije nam je ustrajati u molitvi.

Ustrajni Mojsije

U prvom čitanju imamo još jedan primjer ustrajnosti. Amalečani su kroz biblijsku povijest bili stalni Izraelov neprijatelj. Kada su Izraelci izišli iz Egipta, nisu im dali da prođu kroz njihovu zemlju te su im iz zasjede pobili slabe i nemoćne (usp. Pnz 25,17). Učinili su im strašnu nepravdu i sada je došlo vrijeme da Bog to ispravi. Na čelu Izraelove vojske nalazi se Jošua, što je hebrejska verzija imena Isus. Dok je Mojsije bio na vrhu brda i držao podignute ruke u molitvi, Izraelci su pobjeđivali, a kada bi počeo sustajati, neprijatelj je pobjeđivao. Promotrimo ovu sliku još jednom: izabrani narod, na čijem je čelu vojskovođa Isus, pobjeđuje sve dok se iznad njegova tabora nalazi križ. Taj je križ podignut na vrhu brda kao znak pobjede, uza nj su dvojica muškaraca, a uklonjen je o zalasku sunca. Ova je slika borbe i ustrajnosti praslika i najava Kristove savršene ustrajnosti te konačne pobjede nad Sotonom, ali i slika sadašnjeg duhovnog boja u kojem Crkva vojuje protiv demonskih sila, a pobjeđuje samo ako, ustrajući u molitvi, iznad svoga tabora drži znak Raspetog. Kada Crkva zaboravi na križ i u svoje središte postavi zastave zemaljskih ciljeva, kada izbaci ono nadnaravno i počne služiti društvenoj pravednosti, znanosti, ekologiji i sličnom više nego štovanju Boga i naviještanju evanđelja, tada postaje samo još jedan od brojnih naroda čiji je svršetak u povijesti, a ne u vječnosti. Snaga Crkve, ali i svakoga kršćanina, ne dolazi iz nakupljenog znanja, stečenog bogatstva, pomaganja siromašnima ili ugovorima s državom, već iz ustrajnosti u molitvi u vremenima kušnje.

Kontekst apokalipse

Prije ove prispodobe Isus je govorio o kraju vremena i svome ponovnom dolasku. Današnje je evanđelje nastavak tog govora. Zato i završava riječima „kad Sin Čovječji dođe”. Božja pravda dolazi sigurno, ali pritom moramo voditi računa o dvije stvari. Prvo, ona možda dođe nakon naše smrti. Isus je pravdu doživio tek nakon što je umro, pa zašto bismo mi imali pravo na bolji tretman? Drugo, ako želimo makar tada doživjeti pravdu, moramo sačuvati vjeru, a za to „valja svagda moliti i nikada ne sustati”. Zanimljivo je da se grčki glagol koji mi prevodimo kao „valja” ili „treba” koristi gotovo uvijek kada je riječ o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću (usp. Mt 16,21; Mk 13,7; Lk 2,49; 9,22; 13,33; 17,25). „Nikada ne sustati” grčka je složenica koju možemo prevesti i ovako: „Nemojte dopustiti da vas zlo zahvati iznutra.” Želi se naglasiti koliko je važno ne samo svaki dan moliti, nego ustrajati i u kriznim trenucima, kada osjećamo kako smo izmučeni, razapeti i nepravedno osuđeni na smrt.

Udovica predstavlja Crkvu, jer njoj je ukraden zaručnik (usp. Pj 3,1; Iv 20,13) bez kojega ne može naći mir, sreću ni zaštitu u ovome svijetu, već mora danonoćno moliti kako bi sačuvala vjeru. Vjera nije mišljenje ili uvjerenje u neke stvari, nego odnos. Kada moli, Crkva prestaje biti udovica i postaje zaručnica, jer pronalazi zaručnika, ulazi u njegovu zaštitu, mir i radost. To je cilj molitve: ne da nam Bog ispuni želje, nego da mi dođemo u njegovu blizinu, u kojoj sve druge potrebe i želje postaju nebitne.

Zaključak

To je ujedno i recept za uspješan život: stalno moliti, stalno dolaziti k Isusu, čak i kada nam se čini da je nepravedan i opak, da ga nije briga za naše muke i patnje, da je dalek ili šuti. U takvim situacijama moliti nam se čini jako teško, gotovo nemoguće. Ni Mojsije nije mogao cijeli dan raspet moliti i zato je imao prijatelje koji su ga držali kada bi klonuo. Nije sramota priznati da nam je teško moliti, da smo zapali u takvu krizu da ne možemo ni čuti za krunicu ili Božju riječ. Nitko nas ne tjera da sami idemo kroza sve to. Ako je Isus dobio pomoć Šimuna Cirenca da mu nosi križ, tko smo mi da sami idemo kroz svoje nevolje? Kada je teško, tražimo od drugih da mole za nas. To nije sebično; to je naša dužnost jer se pred nama odvija nevidljiva borba između dobra i zla. Svaki je kršćanin pozvan raspet moliti i zazivati Božji blagoslov kako bi Isusova vojska odnijela što veću pobjedu.