Molitva je ključ pobjede
Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Izl 17,8–13; Ps 121,1–8; 2Tim 3,14 – 4,2; Lk 18,1–8
Uvod
Vraćamo se Isusovim prispodobama. Slušali smo dosad o Bogu kao milosrdnom ocu i kao gospodaru, ali danas ga Isus uspoređuje s opakim sucem, što je pomalo neočekivano.
Opaki sudac
Isus suca opisuje ovako: „Boga se nije bojao, za ljude nije mario” (Lk 18,2) – drugim riječima, nije se držao Zakona, već je živio ugađajući samo sebi. Nasuprot njemu imamo udovicu: ona predstavlja sve bespomoćne članove društva koji nemaju nikoga da im pomogne u životu i prepušteni su sami sebi. Stari zavjet potiče na posebnu osjetljivost prema ranjivim skupinama kao što su udovice, siročad, stranci i siromašni (usp Izl 22,20–25). To što sudac ne želi obraniti udovicu samo pokazuje o kakvom je moralnom dnu od čovjeka ovdje riječ. Ali zato što ona ustraje, sudac joj ipak odlučuje pomoći, kako sam kaže, da ga „vječno ne dolazi mučiti” (Lk 18,5). Zanimljivo je da je u grčkom izvorniku ovdje upotrijebljen izraz „da me na kraju ne udari ispod oka”. Isti se glagol još samo jednom pojavljuje u cijelom Novom zavjetu, i to kada sv. Pavao kaže da šakom udara svoje tijelo kako bi ga „krotio” (usp. 1 Kor 9,27). Možda je riječ o nekom sportskom rječniku koji je ušao u svakodnevni govor, možda se njime žele naglasiti trajno loše posljedice. Kako god bilo, poanta je prispodobe ovo: ako nepravedni sudac na kraju ipak ustaje u obranu obespravljenih, odakle nama pravo optuživati savršeno pravednog Boga da je nepravedan i da ne čini ništa po pitanju patnje nevinih i zla u svijetu? To je tipična židovska tehnika argumentiranja u kojoj se polazi od manjeg prema većem. Ako nešto vrijedi za lošeg nesavršenog suca, onda sigurno vrijedi i za pravednog savršenog. Isus nam poručuje da umjesto gunđanja i protestiranja radije ustrajemo u molitvi.
Ustrajni Mojsije
U prvom čitanju imamo još jedan primjer ustrajnosti. Amalečani su kroz biblijsku povijest bili stalni Izraelov neprijatelj. Kada su Izraelci izišli iz Egipta, nisu im dali da prođu kroz njihovu zemlju te su im iz zasjede pobili slabe i nemoćne (usp. Pnz 25,17). Učinili su im strašno zlo i sada je došlo vrijeme da Bog to ispravi. Na čelu Izraelove vojske nalazi se Jošua, što je hebrejska verzija imena Isus. Dok je Mojsije bio na vrhu brda i držao podignute ruke u molitvi, Izraelci su pobjeđivali, a kada bi počeo sustajati, neprijatelj je pobjeđivao. Zbog Mojsijeve tjelesne slabosti Aron i Hur morali su držati njegove ruke raširene, pa je on tako svojim tijelom tvorio znak križa. Promotrimo ovu sliku još jednom: izabrani narod, na čijem je čelu vojskovođa Isus, pobjeđuje dok god se iznad njegova tabora nalazi križ. Taj je križ podignut na vrhu brda kao znak pobjede, uza nj su dvojica muškaraca, a uklonjen je o zalasku sunca. Zvuči poznato? Ova je slika borbe i ustrajnosti praslika i najava Kristove savršene ustrajnosti te konačne pobjede nad Sotonom, ali i slika sadašnjeg duhovnog boja u kojem Crkva vojuje protiv demonskih sila, a pobjeđuje samo ako, ustrajući u molitvi, iznad svoga tabora drži znak Raspetog. Kada Crkva zaboravi na križ i u svoje središte postavi zastave zemaljskih ciljeva, kada izbaci ono nadnaravno i počne se baviti društvenom pravednošću, znanošću, ekologijom i sličnim više nego štovanjem Boga i naviještanjem evanđelja, tada postaje samo još jedan od brojnih naroda čiji je svršetak u povijesti, a ne u vječnosti. Snaga Crkve, ali i svakoga kršćanina, ne proizlazi iz nakupljenog znanja, stečenog bogatstva, društvenog djelovanja ili ugovora s državom, nego iz ustrajnosti u molitvi, posebice u vremenima kušnje.
Kontekst apokalipse
Prije ove prispodobe Isus je govorio o kraju vremena i svome ponovnom dolasku. Današnje je evanđelje nastavak toga govora. Zato i završava riječima „kad Sin Čovječji dođe” (Lk 18,8). Božja pravda sigurno dolazi, ali pritom moramo voditi računa o dvije stvari. Prvo, ona možda dođe nakon naše smrti. Isus je pravdu doživio tek nakon što je umro, pa zašto bismo onda mi imali pravo na bolji tretman? Drugo, ako želimo makar tada doživjeti pravdu, moramo sačuvati vjeru. Upravo o tome govori sv. Pavao kada spominje da sâm sebe kroti, tj. „udara ispod oka”, da ne bi bio isključen iz Božjega kraljevstva pošto je drugima propovijedao (usp. 1 Kor 9,27).
Evanđelje nam na početku navodi glavnu poruku prispodobe: „valja svagda moliti i nikada ne sustati” (Lk 18,1). Zanimljivo je da se grčki glagol koji mi prevodimo riječima „valja” ili „treba” upotrebljava gotovo uvijek kada je riječ o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću (usp. Mt 16,21; Mk 13,7; Lk 2,49; 9,22; 13,33; 17,25). Osim toga, „nikada ne sustati” grčka je složenica koju možemo prevesti i ovako: „Nemojte dopustiti da vas zahvati zlo koje dolazi iznutra.” Želi se naglasiti koliko je važno ne samo svaki dan moliti nego ustrajati i u kriznim trenucima, kada osjećamo kako smo izmučeni, razapeti i nepravedno osuđeni na smrt.
Udovica također predstavlja Crkvu, jer je i njoj ukraden zaručnik (usp. Pj 3,1; Iv 20,13), bez kojega ne može naći mir, sreću i zaštitu u ovome svijetu, već mora danonoćno moliti kako bi sačuvala vjeru. Vjera nije mišljenje ili uvjerenost u neke stvari, nego odnos. Kada moli, Crkva prestaje biti udovica i postaje zaručnica, jer pronalazi zaručnika, ulazi u njegovu zaštitu, mir i radost. To je cilj molitve: ne da nam Bog ispuni želje, nego da mi dođemo u njegovu blizinu, u kojoj sve druge potrebe i želje postaju nebitne.
Zaključak
To je ujedno i recept za uspješan život: stalno moliti, stalno dolaziti k Isusu, čak i kada nam se čini da je nepravedan i opak, da ga nije briga za naše muke i patnje, da je dalek ili šuti. U takvim situacijama moliti nam se čini jako teško, gotovo nemoguće. Ni Mojsije nije mogao cijeli dan raspet moliti i zato je imao prijatelje koji su ga držali kada bi klonuo. Nije sramota priznati da nam je teško moliti, da smo zapali u takvu krizu da ne možemo ni čuti za krunicu ili Božju riječ. Pogotovo je teško kada nemamo neke vanjske okolnosti koje možemo okriviti, nego ono zlo koje dolazi iznutra, od naših slabosti. Nitko nas ne tjera da sami idemo kroza sve to. Ako je Isus dobio pomoć Šimuna Cirenca da mu nosi križ, tko smo mi da sami idemo kroz svoje nevolje? Kada je teško, tražimo od drugih da mole za nas. To nije sebično, to je naša dužnost, jer se pred nama odvija nevidljiva borba između dobra i zla. Svaki je kršćanin pozvan poput Mojsija raspet moliti i zazivati Božji blagoslov kako bi Isusova vojska odnijela što veću pobjedu.