Zahvala za spasenje
Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: 2Kr 5,14–17; Ps 98,1–4; 2Tim 2,8–13; Lk 17,11–19
Uvod
U ozdravljenju desetorice gubavaca vidimo sliku Isusova ozdravljenja čovječanstva, ali i koliko je malen broj onih koji mu za sve to dolaze zahvaliti.
Odnos prema gubavcima
Guba je jedna posebna tema u Bibliji kojoj je posvećeno dosta teksta. Tu vjerojatno nije riječ samo o bolesti koju danas tako nazivamo, nego o čitavom nizu kožnih bolesti pod istim imenom. Znalo se da je guba vrlo zarazna i zbog toga su gubavci bili izolirani od zajednice. Morali su paziti da im se slučajno netko ne približi pa su, radi raspoznatljivosti, nosili poderanu odjeću i imali raščupanu kosu, a kada bi nekoga spazili, trebali su vikati: „Nečist!” Svećenici su imali zadatak prosuditi ima li tko gubu ili je od nje ozdravio. Ako se sumnjalo na takvo što, osoba bi došla u Hram pred svećenika, koji bi dao svoj sud (usp. Lev 13 – 14).
Obolijevanje od gube povezivalo se s grijehom, tj. ljudi su vjerovali da je guba kazna kojom Bog udara grešnike (usp. Pnz 28,27.35; Izl 9,9s; Br 12,10–15; 2 Ljet 26,19–23). Stoga gubavci nisu samo nosili teret svoje bolesti nego su bili uskraćeni i za najobičniju ljudsku sućut. Prezirali su ih jer se smatralo da oni svjesno odbacuju Božji zakon i da ih je zato pogodila ta strašna kazna. Sam tijek bolesti bio je zastrašujuć: osoba bi polako gubila osjet u ekstremitetima, a zatim bi uslijedilo polagano odumiranje i otpadanje dijelova tijela, počevši od prstiju. Može se reći da su gubavci bili hodajući mrtvaci.
Zbog svega ovoga guba je u Novom zavjetu bila savršena slika grijeha: grijeh je progresivna i pogubna bolest od koje čovjek polako gubi dodir sa stvarnošću, izolira se od zdrave zajednice kako bi živio među sebi sličnima te se naposljetku, dio po dio, počne raspadati.
Gubavci kao slika čovječanstva
Isusu dolazi deset gubavaca. U Židova, to je najmanji broj ljudi koji je mogao predstavljati cijeli narod u nekom pravnom procesu ili u službi u sinagogi (usp. Rut 4,2; Zah 8,23). I danas u klasičnom židovstvu mora biti barem deset prisutnih na bogoslužju u sinagogi. Stoga ovih deset gubavaca predstavljaju okuženo, odbačeno i umiruće čovječanstvo, a Isus je došao na svijet kako bi to čovječanstvo ozdravio. On gubavce šalje u Jeruzalem da se pokažu svećenicima, kako je Zakonom propisano. Nakon što su vidjeli da su ozdravili, samo je jedan od njih odustao od puta i vratio se zahvaliti Isusu, a saznajemo i zašto: bio je tuđinac (grč. allogenes), doslovno „iz drugog naroda”. Zanimljivo je da je ovo jedino mjesto u Novom zavjetu gdje se ta riječ spominje. Još je zanimljivije to što je ova riječ svima bila itekako poznata, jer se nalazila na ulazu u unutrašnje dvorište Hrama, na ploči na kojoj je pisalo: „Neka tuđinac ne kroči dalje.” Kazna za prekršitelje bila je smrt. Možda se baš zato ovaj gubavac vratio k Isusu: možda nije znao kamo drugamo otići, jer nije smio u Hram kako mu je Isus rekao.
Ozdravljeni gubavac i euharistija
Nekada nas život tako stisne da nemamo drugog izbora doli obratiti se Bogu. To je zapravo odlično! Bolje tako nego nikako. Promotrimo dalje: što piše da ozdravljeni gubavac radi nakon povratka? On slavi Boga i zahvaljuje Isusu (usp. Lk 17,15s). Grčka je riječ za zahvalu euharistia. Ovo je slika vjernika koji je shvatio što je Isus učinio za njega pa dolazi na euharistiju kako bi mu zahvalio i podao slavu. No Isus nas pita: „A gdje su ostali? Zar nisam umro za sve ljude? Gdje su, kršćanine, tvoja braća i sestre?” (usp. 2 Kor 5,14). Tko god na ovo pitanje odgovori Kajinovim „Zar sam ja čuvar brata svoga?” (Post 4,9), taj je bližnjega već ubio u sebi. Zanimljivo, u gradovima je omjer kršćana koji redovito idu na misu jedan naprema deset – omjer koji podsjeća na ponašanje desetorice gubavaca iz Evanđelja.
Uočimo da Isus zahvalnog ozdravljenog gubavca ne otpušta, nego mu daje poslanje: „Ustani! Idi!” To je Božja zapovijed koju i mi čujemo na kraju svake mise kada svećenik kaže: „Idite u miru!” Naglasak nije na riječi „mir”, nego na riječi „idite”. Zato je Benedikt XVI. propisao da se na kraju mise osim standardnog „Idite u miru!” također može reći: „Idite, navješćujte evanđelje Gospodnje!“ ili „Idite u miru, slaveći Boga svojim životom!“ (što je aluzija na današnji evanđeoski odlomak). Isus nas je ozdravio od smrtonosne bolesti, no nije dovoljno da mu samo zahvaljujemo za to – zahvala je tek početak. Bog nas šalje u svijet da mu dovedemo ostatak čovječanstva, koji mu probada srce jer živi daleko od njega. On po nama sve te ljude poziva na euharistiju: gozbu slave i zahvale Bogu za ozdravljenje od smrtonosne bolesti.
Zaključak
Kada već govorimo o zahvalnosti, vjerujem da, kao dobri vjernici, često zahvaljujemo Bogu na obitelji, zdravlju, hrani, prijateljima… No, ako mogu suditi i po sebi, koliko se često sjetimo zahvaliti za najveći dar koji smo primili: za oproštenje grijeha? Previše toga uzimamo zdravo za gotovo. Milost krštenja i mogućnost odlaska na ispovijed veći su blagoslov nego svaki dan imati krcat stol.
U prvom čitanju prepoznajemo sliku krštenja, kojim smo ozdravljeni od naših duhovnih bolesti. Sirijac – opet jedan tuđinac – dolazi k Božjem čovjeku i on ga oslobađa od njegove bolesti i starog načina života. Da bi to postigao, morao se sedam puta okupati u Jordanu. U Bibliji je broj sedam znak sklapanja saveza, stoga je Naaman, okupavši se sedam puta, sklopio savez s Izraelovim Bogom, baš kao i mi u svojem krštenju. Ta se milost ničim ne može platiti. Jedino možemo cijeli život zahvaljivati našem Spasitelju: slaviti euharistiju i boraviti u Božjoj blizini kako nas bolest ne bi ponovno snašla. Iako danas znamo da je 95 posto ljudi prirodno imuno na gubu, još nije otkriven nijedan koji bi bio imun na grijeh – zato je svima potreban Spasitelj.