Nedjelja Muke Gospodnje – B
Čitanja: Iz 50,4–7; Ps 22,8–9.17–20.23–24; Fil 2,6–11; Mk 14,1 – 15,47

Uvod

Marko u svojem izvještaju o Muci našega Gospodina povlači zanimljivu paralelu između Kristove postojanosti u kušnji suđenja i smrti te Petrova pada u toj kušnji.

Na posljednjoj večeri

Iako je Isus za vrijeme svojega javnog djelovanja često znao nailaziti na nerazumijevanje učenika, ono najviše dolazi do izražaja na posljednjoj večeri. Tada Isus proriče dvije izdaje: prvo onu Judinu, za kojega kaže da bi bilo bolje „da se ni rodio nije“ (Mk 14,21), a potom i izdaju svetoga Petra, koji će ga još iste noći tri puta zatajiti (usp. Mk 14,30). No Petar ga odmah ispravlja i kune se u svoju odanost; ne samo on nego i svi ostali apostoli.

Između ovih dvaju potresnih govora o izdaji Isus ustanovljuje euharistiju, čime jasno daje do znanja da taj sakrament nije spomen na zajedničku večeru, na jedno lijepo oproštajno druženje, nego na izdaju, muku i smrt koja je nakon toga uslijedila.

U Getsemaniju

Nakon večere Isus vodi trojicu učenika – Petra, Jakova i Ivana – u Getsemanski vrt. Moli ih da jedan sat bdiju s njime, no dok njega spopada smrtna muka, učenici popuštaju pred kušnjom i padaju u san. Razočaran u Petra, Isus ga javno degradira: ne oslovljava ga više imenom koje mu je dao kada je postao njegov učenik (usp. Mk 3,16), nego ga zove starim imenom – „Šimune“ (Mk 14,37). Učenik Petar trebao je nasljedovati svojega učitelja u molitvenom bdjenju, ali je umjesto toga odabrao lakši put i zaspao te se tako udaljio od njega.

Isus po drugi put odlazi moliti, no učenici opet zaspu: „Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore“ (Mk 14,40). Ovo je samo slikovit opis njihove nutrine, koja je pomračena, jer ni nakon tri godine slušanja Isusa još uvijek ne shvaćaju što se događa. Kad se Isus treći put vrati od molitve, ponovno nalazi da su ga učenici izdali, spavajući dok je on u teškoj boli molio i bdio. Uočimo: ista trojica učenika za vrijeme Isusova preobraženja nisu zaspala jer tada njihovu častohleplju nije bilo teško uživati u Isusovoj slavi, no kada je trebalo proći „dolinom smrti“ (Ps 23,4), hrabrost im je naglo iščeznula.

Od trenutka kada svjetina dolazi po Isusa, sve više do izražaja dolaze razlike između Isusa i njegovih učenika. Isus nastupa neustrašivo te čak i verbalno napada svoje neprijatelje (usp. Mk 14,48s), a učenici ga u strahu „ostave i pobjegnu“ (Mk 14,50), što je potpuno suprotno onome u što su se kleli prije samo nekoliko sati (usp. Mk 14,31). Primijetimo da su u ovom prizoru svi sudionici u nekom strahu: farizeji se boje naroda pa svjetinu šalju noću, a učenici se boje progona i smrti. Samo Isus, koji je u najvećoj opasnosti, nema straha. Možda je tajna upravo u tome što je on jedina osoba koja je neposredno prije molila.

Kod velikog svećenika

Isusa odvode na suđenje k velikom svećeniku. Iako su se svi učenici razbježali, ipak vidimo da ga Petar izdaleka slijedi. Možda još ima nade za njega. Evanđelje nam potom opisuje dva suđenja – jedno Isusovo, drugo Petrovo – koja se odvijaju paralelno: Isusovo se odvija unutar dvora, a Petrovo u dvorištu. Protiv Isusa ustaju lažni svjedoci koji nikako ne uspijevaju složiti vjerodostojnu priču, a protiv Petra ustaju pravi svjedoci koji ga složno optužuju da je Isusov učenik. Isus, nakon što je izravno upitan, jasno priznaje svoj identitet, dok Petar, također izravno upitan, niječe svoj identitet, niječe da je Isusov učenik. Zaista, on više i nije Petar – on je onaj stari Šimun koji Krista ne poznaje.

Isus se nalazi pred pravim sudištem, pred ljudima koji drže moć u svojim rukama. On je zbog svojega priznanja osuđen na muku i smrt koja će postati spasonosna smrt što donosi život. Petar se pak nalazi pred slugama i robovima, no svojim se negiranjem da je Isusov učenik udaljuje od Isusove spasonosne muke i smrti: misleći da spašava svoj život, on duhovno umire.

Nakon što Isus prizna svoje božanstvo, nazočni mu se počnu rugati i tražiti da pokaže svoju božansku moć, da ispuni neko proroštvo (usp. Mk 14,65), ne znajući da se nekoliko metara dalje, u dvorištu, upravo ispunjava proroštvo koje je izrekao za večerom – proroštvo o Petrovu trostrukom zatajenju. No Petar je to shvatio, i zato „briznu u plač“ (Mk 14,72).

Zaključak

Iako je Isus taj koji na kraju biva ubijen, od svih likova koji se pojavljuju oko njega u ovom procesu, on jedini ostaje neustrašiv i svome Bogu „poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8), kako kaže Poslanica Filipljanima. Izraz kojim je Isus na suđenju očitovao svoj identitet, „Ja jesam!“ (Mk 14,62), upućuje na ime koje je Bog objavio Mojsiju (Izl 3,14). Drugim riječima, Isus za sebe govori da je on taj koji se objavio Mojsiju. U Markovu evanđelju Isus to radi još samo jednom: onda kada su učenici bili preplašeni jer su zapali u oluju (usp. Mk 6,50). Njihov je strah u toj situaciji također bio posljedica nedostatka molitve (usp. Mk 6,46). Isus tada dolazi hodeći po vodi i u trenu stiša oluju. Izvještaj o tome završava zaključkom kako učenicima „srce bijaše stvrdnuto“ (Mk 6,52) te nisu mogli razumjeti što Isus radi. Postoji jedna stara pobožna predaja koja kaže da su, dok je Isus padao na križnome putu, u kamenju ostajali otisci njegovih ruku i koljena jer je u to vrijeme i kamen bio mekši od ljudskoga srca – spreman da primi Božjega sina, kad su ga već ljudi odbacili. Iako ova priča nema povijesnih temelja, dobro nam oslikava nevidljivu stvarnost toga trenutka.

Do takve je tvrdoće srca došlo zato što učenici nisu molili. Moleći, dolazimo u Božju prisutnost; molitva topi našu tvrdokornost, ona nas otvara za Božje djelovanje i neustrašivo svjedočenje da smo Isusovi učenici. Poslušajmo Isusov savjet: bdijmo i molimo da ne padnemo u napast (usp. Mk 14,38). Jedino ako budemo ljudi molitve, moći ćemo shvatiti otajstvo Isusove muke i smrti, razumjeti njegove postupke; moći ćemo u svome životu imati snage i hrabrosti vršiti njegovu volju, biti poslušni do samoga kraja (usp. Fil 2,8).

Znamo da u našem narodu postoji mnogo lijepih običaja kojima se pripremamo za Uskrs, ali ako ćemo svoj doživljaj ovih posebnih dana svesti na blagoslov hrane i bojenje jaja, onda smo gori od Jude. Nemojmo, poput Petra, živjeti u zabludi da ćemo bez molitve uspjeti ustrajati u svojoj vjeri. Radije se ugledajmo u Isusa provodeći noći u molitvi kako bismo u času muke jasno očitovali tko smo: Kristovi učenici – Božja djeca!