Devetnaesta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: 1Kr 19,4–8; Ps 34,2–9; Ef 4,30–5,2; Iv 6,41–51

Uvod

Isus nastavlja s tvrdom besjedom o Euharistiji, uporno rušeći vjerske predrasude svojih pratitelja, ali i podižući tenzije, što dovodi do toga da ga mnogi učenici ubrzo napuštaju.

Židovi opet mrmljaju

Na početku današnjeg evanđeoskog odlomka Židovi opet mrmljaju protiv Isusa, slično kao što su nekoć mrmljali protiv Mojsija i Arona (usp. Izl 16,2), o čemu smo slušali prošle nedjelje u prvom čitanju. Tada su mrmljali zato što nisu imali hrane u pustinji, žalili su za vremenima u Egiptu kada su sjedili kraj punih lonaca. Sada mrmljaju zato što žale za vremenima kada je Isus bio samo mudar učitelj i prorok, dobar susjed i sugrađanin; za vremenima kada nije govorio ovako sablažnjive stvari, dizao prašinu i stvarao napetosti. U oba slučaja oni odbijaju Božje spasenje jer se od njih zahtijeva promjena, ne samo u ponašanju nego i u načinu razmišljanja i općenito stavu prema životu. Vrijeme za kojim žale bilo je loše, ali oni su se htjeli domoći slobode i spasenja na način koji su sami mogli domisliti.

Isto radimo i mi danas kada pred Boga ne dolazimo samo sa svojim problemima nego i s vlastitom vizijom o tome što Bog treba učiniti da se naši problemi riješe. No to tako ne ide, jer Božji planovi nisu naši planovi (usp. Iz 55,8s). Zato Bog prvo uništava naše ograničene planove, da bismo sljedeći put, u molitvi, došli pred njega otvorenih ruku, spremni potpuno se predati njemu i njegovoj volji te primiti ono što nam on daje, a što je nemjerljivo bolje od ičega što mi možemo zamisliti (1 Kor 2,9).

Ilijin neuspjeh

Židovi su htjeli Mesiju koji će silom skršiti rimskog okupatora, no Bog ne želi smrt Rimljana, nego obraćenje svih ljudi (usp. Ez 33,11). Prvo je čitanje kratak isječak iz duljeg odlomka, možda i najpoznatijeg u Bibliji, koji govori o tome da sila i moć nisu sredstva Božjega djelovanja. Prije Ilijina bijega u pustinju svjedočili smo borbi između Ilije i Baalovih proroka, odnosno između Izraelova Boga i kanaanskog božanstva, u kojoj naposljetku čudesan oganj silazi s neba i ubija nekoliko stotina Baalovih proroka (usp. 1 Kr 18,20–40). Tu se, dakle, Bog Izraelov pokazao u sili i moći, potpuno nadmoćan nad Baalom.

Nakon tog događaja Ilija bježi u pustinju i čini se kao da se skriva od kraljice, koja traži njegovu glavu jer je pobio njezine proroke (usp. 1 Kr 19,1–3). Ali kad mu se Bog na kraju pokazao, Ilija otkriva pravi razlog svojega bijega: „Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sâm, a oni traže da i meni uzmu život.” (1 Kr 19,10). Ne spominje kraljicu Izabelu kao uzrok svoje patnje, nego nevjeran narod. Ilija je učinio sve što je mogao kako bi sunarodnjacima pokazao da je Gospodin jedini Bog: živio je isposnički, naviještao Božju riječ i činio čudesa u sili Božjoj. Možemo slobodno reći da je imao savršeno proveden apostolat i da je ispravno evangelizirao, ali ipak neuspješno. Stoga Ilija zapada u krizu zvanja u kojoj očajnički uzvikuje: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ (1 Kr 19,4).

Bog služi u poniznosti

Bog Iliju poučava gdje je pogriješio: pred njega stavlja oluju, potres i oganj – strašne i neukrotive prirodne sile – no Bog nije u njima, nego u šapatu „laganog i blagog lahora” (1 Kr 19,12). Poručuje mu: „Ne silom niti snagom, već duhom mojim” (Zah 4,6b) gradit ćeš Božje kraljevstvo. Isusovi su suvremenici jako dobro poznavali ovaj biblijski odlomak, no očito je da ga nisu shvatili jer su tražili Mesiju koji će u sili i snazi uništiti njihove neprijatelje, dok Isus govori nešto potpuno suprotno: on će postati najmanji od najmanjih.

U hranidbenom lancu onaj ispod uvijek je niže biće, zar ne? Ako Isus govori da je on kruh, da je on hrana koju treba jesti, što nam to govori o njegovu položaju u poretku stvarnosti, o njegovoj vrijednosti, ali i o njegovoj moći? To što Isus sebe naziva kruhom i naređuje učenicima da jedu njegovo tijelo ako žele živjeti, sablažnjivo je na više razina. Teško je razaznati što je njegovim slušateljima bilo teže prihvatiti: konzumaciju Isusova tijela i krvi ili to što on, umjesto u sili i snazi, djeluje u poniznosti i služenju.

Kriza zvanja

Nakon svih čuda što ih je vidio i učinio, Ilija zapada u krizu koja, vjerujem, nikome od nas nije strana. To su one životne situacije kada sve radimo ispravno, beskompromisno slijedimo Božja načela i pravila, ali plodovi izostaju i nikako da stigne obećana nagrada. Naprotiv, situacija biva sve gora, dok bezbožnici oko nas likuju i uživaju. Normalno je da se tada pitamo čemu uopće sav taj trud. Možda bi bilo najbolje da nas Bog odmah uzme i prekine to mrcvarenje ili da se priključimo ostatku svijeta pa ovo malo vremena što nam preostaje pretvorimo u užitak, jer Bog nikako da se javi i donese obećanu pravdu. U takvim trenucima tame Bog Iliji šalje nebeski kruh koji ga krijepi i daje mu snagu da izdrži svoj put kroz pustinju, svoje razdoblje krize.

Zaključak

Kruh koji je anđeo donio Iliji slika je Euharistije, a njegov četrdesetodnevni put kroz pustinju slika našeg života, prepunog kušnji. Ilija je bio na samrti zbog tjelesne i duhovne iscrpljenosti, ali su ga nebeski kruh i voda, simboli Euharistije i krštenja, okrijepili i osposobili da može proći pustinjom i na njezinu kraju susresti Boga. Bez darovanih kruha i vode, sigurno bi umro.

Duhovna suhoća, noć duše, krizna razdoblja – kako god to želimo nazvati – to je tema o kojoj su sveci često govorili, iako ne znamo koliko radosno, jer su takva iskustva vrlo mučna i teška. Ipak, svi se slažu u jednome: u trenucima kada nam budućnost djeluje beznadno a Bog daleko, trebamo se hraniti nebeskom hranom koju nam Bog daje – trebamo ići na misu. Što je naše stanje teže, to češće – najbolje svaki dan. Trebamo ustrajati u vjeri bez obzira na sve crnilo oko nas i u nama, ustrajati u molitvi, sakramentima i krepostima dok se ne ispuni vrijeme, dok ne dođemo do kraja pustinje, do „Božje gore“ (1 Kr 19,8), gdje ćemo napokon susresti Boga. Duboko u sebi znamo ne samo da se sve to isplati nego i da je to jedini put u život (usp. Iv 6,68).