Peta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Iz 6,1–2a.3–8; Ps 138,1–5.7c–8; 1Kor 15,1–11; Lk 5,1–11

Uvod

Evanđelje opisuje kako Isus naviješta Božju riječ stojeći u lađi kojoj je na kormilu Petar. Već su u prvim stoljećima crkveni oci u ovom prikazu vidjeli sliku Crkve i njezina djelovanja u svijetu.

Propovijed na jezeru

Ako se ikada ljeti nađete na brodu, pazite što govorite, jer iako imate dojam da ste na sigurnoj udaljenosti, lako se može dogoditi da ljudi na obali čuju sve što izgovorite. Zvuk daleko putuje kada nema nikakve prepreke pred sobom. Zato je i Isus, jer se oko njega stvarala velika gužva (usp. Lk 5,1), ušao u lađu da bi ga što više ljudi moglo čuti. Poslije shvaćamo da to nije bio jedini razlog: Isus nije opazio samo lađice nego i ribare, a posebno jednoga od njih – Šimuna – s kojim je imao velike planove. Nakon što je završio propovijed, obratio se Šimunu i zapovjedio nešto što je bilo izvan svake pameti: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” (Lk 5,4). Pokušajmo razmisliti što se ovdje dogodilo.

Gotovo svatko zna da se riba lovi noću ili rano ujutro: ne samo da je more tada mirnije nego se i ribe u pravilu nalaze puno pliće i teže mogu vidjeti mrežu. Danju se jednostavno ne lovi. Šimun je bio profesionalni ribar i svaki mu je ulov predstavljao teško zarađen kruh od kojega je živio, a upravo je sa svojim kolegama cijelu noć proveo na pučini bez ikakvih rezultata. Nakon tolikih uzaludnih napora vjerojatno su svi bili tjelesno i duhovno iscrpljeni te su samo čekali da odu kući spavati, da zaborave taj neuspjeh. I baš im tada dolazi neki propovjednik koji traži od Šimuna da ga malo provoza lađom. Mislim da bi mu gotovo svatko od nas u tom trenutku rekao: „Oprosti, ali imam stvarno loš dan; molim te, nađi nekoga drugoga.” Petar je iz nekog razloga ipak odlučio nadići svoj umor i udovoljiti Isusu, no njegovu „bezobrazluku” tu nije bio kraj: nakon što je završio s poučavanjem, zatražio je od Šimuna da se ponovno otisne i baci mreže.

Čudesan ulov

Ako je bilo jutro kada je Isus došao, sada je, nakon njegovih nagovora, vjerojatno već podne: sunce udara u glavu, Petar jedva drži oči otvorene, a jedan stolar, koji po svoj prilici nikada u životu nije bio na brodu, počinje dijeliti ribarske savjete. I to najgore moguće savjete – da se u pol bijela dana ide u ribolov! Kada nam netko krene pametovati kako da radimo svoj posao, najradije bismo ga bacili kroz prozor, a ako smo na brodu – u more. No Petar je nekako prešao preko toga i odlučio poslušati Isusov ludi savjet. Možda ga je očaralo njegovo propovijedanje: možda je Isus baš maloprije govorio kako Bog često djeluje suprotno ljudskoj logici ili nešto slično. Ne znamo što je Petar mislio, ali znamo što je rekao: „Na tvoju riječ bacit ću mreže” (r. 5), odnosno: „Zbog Božje riječi, poslušat ću.”

Ono što je uslijedilo, bilo je čudo. Mimo svih zakona struke, logike i razuma ulovili su toliko riba da je lađa skoro potonula. Ali tko je zapravo ulovio te ribe? Petar ili Isus? Čini se da je Petar obavio sav posao: opremio je brod, izvezao ga na pučinu, bacio mreže, izvukao ih iz vode… Isus je samo dao poticaj. No ipak, Petar priznaje da je ulov Isusov, a ne njegov. To se zove milost: Bog da poticaj, mi obavimo sve ostalo, ali je u konačnici na djelu Bog, a ne mi.

Današnje je evanđelje slika Crkve: ona je lađa u kojoj se nalazi Isus, a njome upravlja Petar. Ljudi dolaze k njoj da čuju Božju riječ – riječi koje Isus govori. Isus i danas govori Petru kamo treba usmjeriti svoju lađu, gdje i kada valja baciti mreže, što treba činiti da što više ljudi uđe u tu lađu spasenja… Možda nam njegovi savjeti ponekad djeluju suludo, ali ako želi uspjeti, Crkva mora bespogovorno slušati Božje poticaje.

„Moj” čudesni ulov

Dok sam bio na trećoj godini bogoslovije, imao sam praksu u jednoj zagrebačkoj župi. Jednom sam prilikom trebao održati susret s mladima. Lijepo sam pripremio jednu temu koja je meni bila zanimljiva, uspješno izlagao, održao sat i na kraju htio znati imaju li kakvih pitanja. Jedna je djevojka podigla ruku, a ja sam bio presretan jer je to značilo da je slušala i da je zanima tema. Kad sam je prozvao, rekla je: „Ispričajte nam o svome pozivu!” Kakav udarac za moj ego! No, iako me već odavno zamaralo to stalno prepričavanje iste priče, nekako sam se sabrao i natjerao da preko volje još jednom sve ispričam.

Prošla je ta večer, prošle su još dvije godine, a ja sam započeo petu godinu bogoslovije. Odjednom se preda mnom našao neki mlađi bogoslov i pozdravio: „Ej, bok, sjećaš li se ti mene?” Malo sam se zamislio, ali me brzo prekinuo: „Bio sam na susretima mladih kad si ti dolazio u moju župu.” – „Aha, da”, zaista sam ga se tada sjetio. Nastavio je: „Onaj put kad si govorio o svome pozivu, mene je to potreslo. Nikada prije nisam razmišljao o vlastitom pozivu, ali otad sam počeo stalno o tome razmišljati, i evo me ovdje.” Odmah sam se sjetio koliko sam tada nevoljko svjedočio, koliko mi je ego bio povrijeđen zato što sam se potrudio oko teme za taj susret, a nitko nije pokazivao interes za moj trud, nego su svi samo htjeli čuti sapunicu o mome životu… Naposljetku sam, poput Petra, shvatio koliko je Bog velik: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8).

Zaključak

Kako ta divna Božja milost uvijek dolazi kada se najmanje trudimo, kada je najmanje očekujemo, mimo svake ljudske logike i planiranja! Bog ponekad namjerno djeluje baš tamo gdje smo najslabiji i najgori kako ne bismo ni slučajno pomislili da su dobri plodovi rezultat našega truda, a ne njegove milosti. Kada je Petar kleknuo pred Isusa moleći ga da ode od njega, Isus nije odgovorio: „Ma hajde, nemoj tako, nisi ti toliko loš; bit će od tebe dobar učenik jednoga dana…” Ne, naprotiv, on ga je prihvatio takvoga kakav je bio – grešnoga koliko je bio – te ga je pozvao u krug svojih učenika. Kao da mu je poručio: “Baš mi takav trebaš!”

Današnjem evanđeoskom odlomku mogli bismo dati naslov „Čudesan ulov”, ali ne zbog Petra koji je ulovio ribu, nego zbog Isusa koji je ulovio Petra. Možda mislimo da čuda koja Bog ponekad po nama čini koriste samo drugima, ali ona su milosni dar i za nas. Na taj način Bog i nama pokazuje koliko je čudesan, koliko nas voli i želi u svojoj blizini.