Četvrta vazmena nedjelja – C
Čitanja: Dj 13,14.43–52; Ps 100,2–3.5; Otk 7,9.14b–17; Iv 10,27–30

Uvod

Nedjelja je Dobrog Pastira, koja nam govori o Božjem vodstvu i blizini. Bog nije daleki vladar koji očekuje da sami smišljamo odgovore za svoj život, nije sudac koji će na kraju dana ocjenjivati naš trud i uspjeh, nego je onaj kojemu smo važni i koji se brine za svakoga od nas. Bog nije zapreka našoj slobodi i sreći, nego naša pomoć, naš saveznik i vođa.

Bog je prisutan

Za Židove je temeljna Božja odlika bila njegova prisutnost. Nikada se nisu pitali postoji li Bog ili je li dovoljno moćan. Glavno je pitanje bilo: je li on s nama ili nas je napustio? (Usp. Post 28,15; Izl 33,15; Iz 7,14; Ez 37,27–28.) Mi prečesto zaboravljamo ovu istinu, činjenicu da je Bog prisutan, i živimo kao da on nije dio našeg života, kao da smo prepušteni sami sebi, osuđeni na vlastite snage i pamet. To je zastrašujuća slika jer svi znamo koliko su naše sposobnosti ograničene. Tako se previše usmjeravamo na ono što nam prijeti: „Što ako se razbolim, dobijem otkaz, netko me napusti, dijete ne upiše dobru školu?“ Iz toga se rađa opsesivna potreba da kontroliramo svoju okolinu, želja da sve bude onako kako mi mislimo da je ispravno. No ništa nam neće lakše oduzeti životnu radost od te potrebe za kontrolom! Isus govori suprotno: naš život nije u našim rukama, nego u njegovim, i iz tih nas ruku nitko ne može „ugrabiti“ (Iv 10,28).

Ova je želja za kontrolom jedna od najvećih napasti duhovnog života, a zamjećujemo je na svim životnim područjima. Kako razmišljamo kada naiđemo na neki problem? Najprije razmotrimo što je potrebno da ga riješimo, proučimo resurse kojima raspolažemo – vrijeme, znanje, novac, zdravlje – i zaključimo možemo li to ili ne. A za Boga kao da u toj priči nema mjesta. Zaboravljamo riječi koje u Evanđelju otac govori starijem sinu: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je“ (Lk 15,31). Bog može sve, i zato ne postoji problem koji s njime ne možemo riješiti.

Zato je za kršćanina susret s Bogom neizostavni dio dana: susret u molitvi, svetoj misi, Božjoj riječi… Misliti da zbog silnih obaveza nemamo vremena za molitvu, siguran je znak da nam molitva treba više nego išta drugo. Bez Boga smo ovce bez pastira, a takva ovca nije slobodna, nego lak plijen za vukove.

Slušati Riječ

Isus nam danas u Evanđelju govori kako da budemo pod njegovom brigom i zaštitom: „Ovce moje slušaju glas moj“ (Iv 10,27). Bog nije samo prisutan – on nam i govori. No, da bismo ga čuli, moramo zauzeti stav slušanja. Često mu dolazimo s gotovim receptima i zamislima o tome što bi on trebao učiniti da se stvari poprave. Tako nam Bog postaje samo još jedna stvar koju želimo kontrolirati. On nas čuje, ali i mi moramo početi slušati njega. A Bog progovara na tisuće načina: služi se događajima iz našeg života, čak i onim lošima, koji nisu ono što želi za nas, kako bi nam nešto poručio.

Zašto Isus spominje baš glas, a ne kaže: „Moje me ovce vide, pa ne odlaze daleko od mene“? Zato što se u tami ne vidi ništa, ali se glas i dalje čuje. Ponekad nam se život pretvori u tamu u kojoj više ne znamo ni kako se zovemo, no i u tim najcrnjim trenucima možemo čuti Božji glas, ali ne nužno po nekakvom osjećaju u našoj nutrini. Bog govori i po drugim ljudima, po raznim događajima, po knjigama koje nam dođu pod ruku ili po čitanjima na misi.

Važno je zadržati stav slušanja. To znači svaki dan odvojiti barem pet minuta tišine i sabranosti, doći pred Boga sa svim svojim osjećajima, brigama i obvezama, te ga pitati: „Bože, što mi želiš reći?“ ili „Što mi govoriš po ovom događaju?“ ili „Bože, gdje si bio dok sam jučer patio?“ Na taj način vodimo brigu da ne slušamo samo svoj glas nego i Isusov; bivamo svjesni da naš život nije u našim rukama, nego u njegovim.

Bog nam daje pastire

Isus je naš dobri pastir koji se brine za nas, ali nam je dao i vidljive pastire koji su njegove ruke na zemlji. U engleskom jeziku župnik se naziva pastor, što na latinskom znači ‘pastir’. Biskupov je štap pastirski štap. Vidimo da su Crkvi dani biskupi i svećenici kako bi u ime Krista pasli njegovo stado, kako bi bili njegov glas onima koji su izgubljeni. Zato je Nedjelja Dobrog Pastira ujedno i Nedjelja duhovnih zvanja.

Svjesni smo trenda da u našoj zemlji posljednjih godina naglo pada broj svećenika, redovnika i redovnica. U proteklih se 15 godina broj bogoslova prepolovio. Sve vas potičem da molite Gospodina da nam nastavi davati pastire koji će znati čuvati, voditi i hraniti Božje stado. Znate li da na Zapadu mnoge župe nedjeljom nemaju svetu misu? A ispovijed da i ne spominjemo… Ako ne želimo da i nas zadesi takva sudbina, moramo moliti.

Sve mlade koji još nisu čvrsto izabrali svoj životni poziv potičem da se usude, možda već danas nakon mise, ostati u klupi i u tišini svoga srca pitati: „Bože, zoveš li možda mene?“

Zaključak

Ovih je dana cijela Crkva bila ujedinjena u molitvi za izbor novoga pape. I Bog nam ga je darovao – Lava XIV. Pokušajmo ostaviti postrani svoja očekivanja i mišljenja kakav bi on trebao biti. Uklonimo potrebu da mi njega kontroliramo i stavimo se u stav slušanja: što Bog po novom papi govori Crkvi, što govori meni?

Ovoga tjedna svaki dan odvojite pet minuta tišine i pitajte: „Isuse, što mi govoriš?“ Slušajmo glas našeg Pastira, jer u njegovim rukama nalazimo mir, radost i sreću za kojom čeznu naša srca.