Nedjelja Muke Gospodnje, Cvjetnica – A
Čitanja: Iz 50, 4–7; Ps 22, 8–9.17–20.23–24; Fil 2, 6–11; Mt 26, 14 – 27, 66

Uvod

Tijekom korizme govorili smo o posljedicama grijeha i o tome kako ih Krist uklanja. No danas pratimo Isusa u drugoj ulozi: on učinke grijeha ne uklanja, nego ih uzima na sebe.

Svađe u Crkvi u Filipima

U drugom čitanju slušali smo poznati kristološki himan iz Poslanice Filipljanima. Pavao nam na predivan način oslikava važnu Kristovu osobinu: njegovu poniznost i služenje drugima. Isus jest jednak Bogu, ali „nije se kao plijena držao” (Fil 2,6) te jednakosti.

Izraz kao plijena potječe od riječi koja znači ‘oteti’, ‘ugrabiti’, ‘nasilno prisvojiti’. Pavao ovdje aludira na pad prvih ljudi, koji su htjeli nasilno uzeti ono što im ne pripada – ugrabiti sebi božanski status. Tijekom čitave povijesti čovječanstva vidimo razne pokušaje grabljenja onoga što čovjeku ne pripada. To nisu uvijek postupci zlih i sebičnih ljudi. Počesto se čovjek nađe u situaciji u kojoj iskreno misli da je jedini način da učini dobro, obrani pravdu ili sačuva život upravo grabljenje. Nažalost, to se obično skriva iza brojnih maski pobožnosti i vrlina.

U sličnoj se situaciji našla i zajednica u Filipima. U tamošnjoj su Crkvi izbile rasprave i svađe. Pavao im ne piše da izloži nekakvu apstraktnu teologiju, nego daje praktične savjete i konkretne upute. Najprije ih, umjesto prepiranja i nadimanja, potiče na zajedništvo u poniznosti i služenju (usp. Fil 2,3s). Potom im u hvalospjevu prikazuje Krista kao primjer koji treba slijediti.

Nažalost, prepirke i svađe ni nama nisu strane. Tada se često ponašamo kao oni koji misle da su uvijek u pravu i da trebaju drugima nametnuti svoju volju. Tako sebe, na neki način, postavljamo na Božje mjesto. No Isus, koji je jedini imao ono što mnogi ljudi žele ugrabiti – jednakost s Bogom – tu jednakost nije grabio i držao grčevito u svojim rukama, nego ih je otvorio i dopustio da mu sve bude oduzeto, da postane „sluga” (Fil 2,7). On koji može vladati – služi; on koji je izvor života – daruje život.

Krist kao primjer

Pavao potiče na razmišljanje: ako se Bog nije sebično držao onoga što mu pripada, odakle meni pravo na sporove i svađe zbog toga što netko uzima ono što je moje? Sebično držanje svojega Pavao uspoređuje s pljačkom. Ono što imam, imam da bih dao. Upravo je to put za obnovu zajedništva: ne obrana vlastitih interesa, nego darivanje sebe – služenje.

Papa Benedikt XVI., komentirajući ovaj himan, kaže: „Riječ je ne samo… o tome da se nasljeduje Isusov primjer, kao neku moralnu stvar, već da se čitav život uključi u njegov način razmišljanja i djelovanja.”¹ Taj se princip darovanja i služenja najjasnije očituje u Kristovoj Muci, koju smo slušali u današnjem Evanđelju.

Cijeli je izvještaj pun likova koji grabe: stražari grabe Isusa, farizeji pravdu, Juda kesu, Pilat karijeru, Petar vlastiti život. A Isus? On jedini ne grabi, nego daruje. Potpuno otvara svoje dlanove, i to zato da budu probodeni. Isprazniti sebe – to nije samo nešto što činimo nego i način gledanja na stvarnost: ono što imam nije tu za mene, nego za drugoga.

Zaključak

Podjela i svađa u Crkvi, nažalost, nikada nije nedostajalo. Često se i sami nađemo u njima. Dok vodimo usijane polemike, možda bismo u nekom trenutku trebali stati, zagledati se u Krista koji visi na križu i postaviti si pitanje: „Je li ovo kako se ja sada ponašam nasljedovanje raspete ljubavi ili moj pokušaj da ugrabim sebi jednakost s Bogom?” Ponašati se kao da jedino mi vidimo istinu znači sebe praviti Bogom.

Zato je važno stalno se vraćati na razmatranje Kristove Muke. Ne mora to biti neko intelektualno zaključivanje: dovoljno je motriti Isusov lik u Evanđelju ili gledati raspelo, i priznati: „Isuse, još nisam postao poput tebe… Pomozi mojoj nevjeri! Amen.”