Šesnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Mudr 12,13.16–19; Ps 86,5–6.9–10.15–16a; Rim 8,26–27; Mt 13,24–43

Uvod

Živimo u vremenu u kojem sve možemo pratiti. Naručimo li nešto, možemo vidjeti gdje se pošiljka toga trenutka nalazi; pokrenemo li nešto na računalu, možemo pratiti postotak napretka. Idemo dotle da imamo uređaje koji nam mjere broj koraka, ritam spavanja i broj unesenih kalorija. Naviknuti smo da sve možemo mjeriti. No današnji evanđeoski ulomak pred nas stavlja nekoliko prispodoba koje nam govore da se Božje kraljevstvo ne može mjeriti: ono raste daleko od naših očiju.

Skriveno Kraljevstvo i poziv na strpljivost

U Evanđelju imamo prispodobe koje govore o jednoj odlici Božjega kraljevstva: iako se ono čini maleno i skriveno, kada za to dođe vrijeme, najednom će se pokazati u punom sjaju. Dok se to ne dogodi, od nas se traži strpljenje. O tome govore slike sjemena koje raste ispod zemlje (usp. Mt 13,24.31), daleko od pogleda očiju, i kvasca, za koji u izvorniku piše da ga žena sakri (grč. egkrypto) u poveću količinu brašna (usp. Mt 13,33). Isus, citirajući jedan od psalama (usp. Ps 78,2), izravno otkriva da je Božje kraljevstvo, na neki način, od „postanka svijeta” (Mt 13,35) bilo skriveno među ljudima: pripremao se put za njegov dolazak.

Nasuprot skrivenosti Božjega kraljevstva stoji čovjekova čežnja za brzim rješenjima, mjerljivim rezultatima i transparentnošću. Možda je u korijenu svega toga želja za kontrolom i iluzorni osjećaj sigurnosti koji ona pruža. Dok predviđamo rezultate, nadziremo procese i gledamo brojke kako rastu, osjećamo se korisno, uspješno i sigurno.

To nisu principi Kraljevstva za koje nas Bog priprema. Stoga on od nas namjerno skriva svoje djelovanje kako bismo odustali od svakog pokušaja nadzora i kontrole, a ustupili mjesto povjerenju. To je srž vjere – povjerenje u Boga. Vjera nije tek moje mišljenje da postoji nešto što ne mogu dokazati, nego ponajprije povjerenje u Boga, pouzdanje da me on voli i da čini dobro čak i onda kada ja to ne vidim, čak i onda kada mi se čini da stvari idu u suprotnom smjeru. Bog je tu, skriven, ali moćan na djelu, samo trebamo biti strpljivi i imati vjeru u njega da će izvršiti što je obećao.

Polje svijeta

Dva su polja na koja možemo primijeniti poantu današnjeg Evanđelja: njiva svijeta i njiva naše duše. Najprije razmotrimo Božje kraljevstvo koje raste u svijetu i taj rast dugo ostaje skriven. Prečesto se kao vjernici nađemo zarobljeni pesimizmom ili u panici jer nam se čini da cijeli svijet ide u krivom smjeru, da nikada nije bilo gore, pa se pitamo što će biti s idućim naraštajem. To je zato što tražimo napredak Božjega kraljevstva na površini, a ono raste ispod zemlje. Stalno se zaplićemo u nekakve aktualnosti i izborne cikluse ili pak polažemo nade u neke zemaljske pojave pa onda dopuštamo da to utječe na naše raspoloženje, život i molitvu. Zaboravljamo da je Božja riječ posljednja, čak i ako cijeli svijet izgleda kao da tone u kaos. Bog djeluje, polako i skriveno: daleko od znatiželjnih očiju, ali blizu srca koje moli.

Evanđelje nas uči strpljivosti i da ne sudimo prerano, jer se ono skriveno tek treba očitovati. U prispodobi o pšenici i kukolju vidimo da sluge, u svojoj revnosti, žele ukloniti kukolj s Božje njive. Revnost je dobra, ali bez pažnje i strpljenja može postati slijepa, sposobna napraviti veliku štetu: sluge su umalo s kukoljem počupali i pšenicu.

Prvo čitanje govori da Božja veličina nije u sposobnosti uništavanja zlikovaca, nego u tome da sudi „blago” i upravlja ljudima „s velikom pažnjom” (Mudr 12,18) i strpljivo. Nasuprot tome, u ljudima postoji već spomenuta želja za kontrolom: želimo svijet koji je pročišćen od zla, Crkvu u kojoj nema mlakosti i vjernike koji dosljedno žive svoju vjeru. Tada bismo se osjećali ugodno i sigurno. No, Bog nije utemeljio Crkvu da bi uživao u izabranu društvu savršenih, nego da što više ljudi spasi. Božja je strpljivost prilika za obraćenje, dok naše upadljivo revnovanje često samo maskira nedostatak ljubavi za drugoga. Zlikovce će stići pravedan sud – Evanđelje o tome jasno govori – ali u vrijeme koje je odredio Bog, a ne mi. Na nama je da strpljivo njegujemo i obrađujemo Božju njivu, a ako već moramo birati, bolje je trpjeti zlo nego slučajno ukloniti i dobro sjeme.

Polje duše

Naša je duša također Božja njiva na koju je Bog posijao mnoga dobra, no neprijatelj se u nju uvukao i posijao zlo. Sve ovo što je rečeno za strpljenje i skriveno Božje djelovanje, odnosi se i na naš rast u svetosti. Htjeli bismo preko noći postati sveti i otpočeti savršen život, ali to tako ne ide. Kao što je Bog bio strpljiv s nama čekajući naše obraćenje, tako sada i mi moramo biti strpljivi sa sobom, prihvaćajući da je rast u svetosti dug proces koji se također odvija daleko od očiju, pa i od naših očiju. Voljeli bismo imati tablicu s bodovima na kojoj bismo svaki dan pratili koliko rastemo u krepostima, no duhovni život tako ne funkcionira. Nestrpljivost prema sebi također je neka vrsta oholosti i želje za kontrolom, a ne povjerenje za koje nas Bog želi odgojiti.

Zaključak

U današnjem je evanđeoskom ulomku opisano i jedno čudo. Naime, gorušica je grmolika biljka, ali u prispodobi iz njezina sjemena izraste stablo. Dakle, od malena zrna nastaje nešto za što ono samo nema potencijala u sebi. Zrno nije očajavalo da je premaleno i tražilo žir nekog velebnog hrasta da na njega prebaci odgovornost, nego je bilo strpljivo i pustilo Bogu da djeluje, da njegova milost nadopuni sve što nedostaje. Ne zaboravimo da je Bog glavni akter u našim životima: on ima kontrolu, mudrost i moć da sve izvede na dobro. Od nas se traži onaj lakši dio – strpljivost i povjerenje u njega.