Devetnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: 1Kr 19, 9a.11–13a; Ps 85, 9ab.10–14; Rim 9, 1–5; Mt 14, 22–33

Uvod

Današnja čitanja govore o krizama. U prvom čitanju pratimo krizu zvanja proroka Ilije, a u Evanđelju Crkvu koja se našla usred velike oluje. No Bog pokazuje da on svoje nikada ne ostavlja, dapače, izlazi im u susret, i to na vrlo neočekivan način.

Ilija bježi

Prorok Ilija zapao je u krizu poziva. Unatoč tome što je bio poslušan Božjoj riječi, unatoč svim čudima koja je Bog po njemu izveo, narod je i dalje ostao tvrda srca. Zaključivši da mu je sav trud uzaludan, umoran i razočaran, Ilija odlazi u pustinju, gdje „zaželje umrijeti” (1 Kr 19,4). No, Bog ga diže i šalje na brdo Horeb (drugi naziv za Sinaj), gdje mu se objavljuje.

Čitavo putovanje na Horeb prate znakovi njegova proročkog života: kruh i vrč koje mu je donio anđeo podsjećaju na čudo s kruhom i vrčem ulja u kući udovice iz Sarfate (usp. 1 Kr 17,8–16; 19,6), a molitva Bogu da mu uzme dušu podsjeća nas na molitvu za vraćanje duše u mrtvo tijelo udovičina sina (usp. 1 Kr 17,21; 19,4). Oganj i oluja, koji prethode Božjem dolasku na Horeb, prizivaju sjećanje na događaje s brda Karmela, gdje je, na Ilijinu molitvu, oganj progutao žrtvu (usp. 1 Kr 18,38), a oluja prekinula sušu (usp. 1 Kr 18,45). Ilijin je proročki život bio pun raznih čudesa. Možda je zato Ilija zaključio da je Gospodin Bog čudesa i velikih vanjskih manifestacija, pa je želio vidjeti plodove takvih čudesa, no nije ih nalazio: narod je ostao neobraćen, opaki vladari nisu uklonjeni, a i sâm je već bio na rubu snaga. Možda mu je najteže palo to što je uspješno izvršio svoje poslanje, sve je dobro učinio i Bog mu je uslišio svaku molbu, no – kako mu se čini – uzalud.

Bog ga zato zove k sebi, želi ga poučiti. Pokazuje Iliji da se on, iako njegovo djelovanje ponekad prate veliki izvanjski znakovi i čudesa, ipak nalazi negdje drugdje, a slično je i s plodovima njegova djelovanja. U nastavku Bog Iliji otkriva da nije sam, nego da u Izraelu postoji još 7000 ljudi koji su ostali vjerni; da će uskoro doći novi kraljevi te da će i sâm dobiti nasljednika u proročkoj službi (usp. 1 Kr 19,15–18). Bog mu otkriva da plodovi njegova proročkog djelovanja postoje, samo ih on trenutno ne vidi.

Glas tanke tišine

Jako je zanimljiv izvorni hebrejski izraz čiji je hrvatski prijevod „šapat laganog i blagog lahora” (1 Kr 19,12) ili, doslovnije, glas tanke tišine. Bog nije bio u glasnoj oluji, ali nije ni u dubokoj tišini u kojoj se apsolutno ništa ne čuje. On dolazi kao glas tanke tišine – to je tišina koja govori. Ima li boljeg opisa molitve od ovoga?

Riječ tanko (hebr. dak) još se svega nekoliko puta spominje u Starome zavjetu, a jedan je od njih opis mane – nebeskoga kruha kojim je Bog hranio svoj narod na putu kroz pustinju (usp. Izl 16,14). Nije li glas tanke tišine upravo ono što doživljavamo dok se klanjamo pred tankom hostijom i pokušavamo čuti Božji glas? No još više od glasa tražimo prisutnost, želimo boraviti u njegovoj blizini.

Bog je i danas silan u svojim djelima – čuda se nisu prestala događati – ali on nije u tim glasnim vanjskim manifestacijama: one samo idu pred njim. Da bismo došli do Boga, nisu nam toliko potrebne oči koliko srce koje sluša (usp. 1 Kr 3,9).

Crkva i protivan vjetar

Nešto se slično događa i u Evanđelju: imamo sliku velikih prirodnih sila i Boga koji dolazi neočekivano. U Bibliji lađa gotovo uvijek predstavlja Crkvu, stoga ovaj događaj slobodno možemo tumačiti kao sliku Crkve koja djeluje u mračnim vremenima, usred svjetskih oluja, šibana svakakvim valovima. Ističe se da puše „protivan vjetar” (Mt 14,24). Ima li boljeg opisa položaja Crkve u svijetu?

Apostoli su se našli u nevolji, ali ne zato što su nešto pogrešno učinili, nego upravo suprotno: zato što su bili poslušni Božjoj riječi. Jasno je zapisano da je Isus prisilio učenike da zaplove (usp. Mt 14,22). Možda su, kao iskusni ribari toga kraja, znali da vrijeme nije povoljno za plovidbu, ali su ipak vjerovali njegovoj riječi – no ne zadugo.

Primijetimo da Isus do učenika dolazi upravo preko onoga što im tada prijeti – preko mora i njegovih valova. Učenici su čak isprva njegovo pojavljivanje protumačili kao prijetnju, a ne spasenje, no on ih je iz oluje hrabrio: „Ja sam! Ne bojte se!” (Mt 14,27). Petar je zaželio i sam hodati po vodi, i to mu je uspijevalo, sve dok nije zapazio vjetar. Dok je gledao u Isusa i vjerovao njegovoj riječi, ono što se činilo nemogućim, bilo je moguće. No čim je maknuo pogled s Isusa i počeo gledati nevolju u kojoj se nalazi, to je bio kraj njegova hoda. Cijeli prizor završava u tišini i klanjanju.

Zaključak

Nevolja i prijetnja nikada nam neće nedostajati, to je sigurno. Pitanje je samo kamo ćemo gledati: u ono što prijeti ili ono što spašava? Velik je problem to što mnogi traže Boga na krivome mjestu: traže ga u velikim izvanjskim manifestacijama, u sili koja može zbaciti nepravedne vladare i ognju koji može progutati lažne proroke. Nećemo reći da takvo što ne postoji i da Bog nikada tako ne djeluje. Razna čudesa i vanjska očitovanja Božje sile imaju svoju ulogu (inače ih Bog ne bi činio), ali nemojmo misliti da ga se u njima može naći. On se prvenstveno nalazi u onome malom i neznatnom – u glasu tanke tišine i u tankoj hostiji.

Koliko god bila snažna oluja oko nas, tražimo Boga u samoći molitve, u skrovitosti srca, u tihom topljenju hostije u ustima. Tamo će se dogoditi susret, tamo ćemo čuti njegov glas: „Ja sam! Ne boj se!”