Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Ez 33,7–9; Ps 95,1–2.6–9; Rim 13,8–10; Mt 18,15–20

Uvod

Mogli bismo reći da danas pred sobom imamo vrlo praktičan evanđeoski tekst u kojem Isus izravno i jasno objašnjava kako riješiti jednu konkretnu situaciju: što učiniti ako vidiš da je tvoj brat u Kristu pogriješio? No, kao što je to običaj u Evanđelju, stvari nisu onakve kakvima se čine na prvi pogled.

Bratska opomena unutar zajednice

Prvo što moramo zamijetiti u tekstu jest to da se Isus obraća samo svojim učenicima, a ne mnoštvu. Stoga se izraz brat koji je pogriješio odnosi na člana zajednice, nekoga unutar uskog kruga ljudi: člana obitelji, župe, zbora, kolegu na poslu… Dakle, riječ je o bratskoj opomeni – opominjanju osobe koju smatramo bratom.

Isus govori da taj proces treba teći u nekoliko koraka: prvi je korak opomena nasamo, idući je grupna opomena više ljudi, a potom slijedi pravni postupak crkvenih institucija. Ako ni tada ne posluša, osoba se isključuje iz zajednice. Ovaj posljednji korak djeluje okrutno i grubo, ali je svejedno ponekad nužan, jer je grijeh prepreka zajedništvu i ljubavi. Nije problem samo u tome što je netko pogriješio nego i u tome što ustraje u grijehu te time, osim što ugrožava svoju dušu, ugrožava i druge izazivajući sablazan.

Današnji je evanđeoski ulomak dio većeg Isusova govora pod nazivom Besjeda o Crkvi (usp. Mt 18), u kojem se nalazi i svima poznata rečenica  o sablaznima: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.” (Mt 18,6). Ovdje vidimo da je ekskomunikacija (isključenje iz zajednice) dvostruki čin milosrđa jer sprečava da netko svojim grijehom upropasti i sebe i druge te tako završi na mjestu koje je, kako Isus kaže, gore od mučne smrti utapanjem.

Imajmo na umu da je Isus sve ovo izrekao u uskom krugu učenika, budućih poglavara Crkve. Koliko bi se sablazni u Crkvi spriječilo i duša sačuvalo da se na vrijeme znalo prepoznati pastire „koji napasaju sami sebe” (Ez 34,2)? Da nije bilo okretanja glave i pravljenja da se ništa ne događa, nego da se vjerno slijedilo ova Isusova četiri koraka, čak i ako bi krajnji rezultat toga bio javni skandal otpuštanja iz službe?

Nadalje, razmislimo o punom smislu Isusove rečenice o isključenju iz zajednice: „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.” (Mt 18,17). Dakle, ako je konačna presuda ekskomunikacija, to ne znači kraj i prekid svih veza s dotičnom osobom. Sjetimo se kako se Isus odnosio prema poganima i carinicima: evangelizirao ih je! Ako je osoba toliko ustrajna u grijehu da ne želi poslušati čak ni kada joj Crkva nešto govori, tada možda nikada nije uistinu vjerovala, što znači da bi trebalo krenuti od početka i evangelizirati je, pristupiti joj kao da je riječ o poganinu. Nakon isključenja neke osobe Crkva treba odmah početi raditi na njezinu obraćenju i povratku u zajednicu. Nije li i Bog jednako činio s ljudima tijekom povijesti? Neposredno nakon što je prvim ljudima izrekao kaznu izgona iz rajskog vrta, najavio je dolazak spasitelja koji će zdrobiti zmijinu glavu (usp. Post 3,15). Sve su kazne i mjere koje postoje u Crkvi ljekovite naravi: cilj im nikada nije osveta ili poniženje, nego obraćenje i spasenje osobe koja je u grijehu.

Vlast dana učenicima

U idućem retku (Mt 18,18) Isus spominje nešto što bi nam trebalo biti poznato od prošle nedjelje: vlast vezivanja i odrješivanja. Isus ju je prvo dao Petru, a sada je daje ostalim apostolima i njihovim nasljednicima – biskupima (sjetimo se opet kome je upućen ovaj govor). No, za razliku od Petra, oni nisu dobili ključeve kraljevstva. Katekizam se poziva na tu Isusovu odredbu kada kaže: „Vlast ‘vezanja i razrješivanja’ označuje autoritet opraštanja grijeha, prosuđivanja u području nauke i disciplinskih mjera u Crkvi.” (KKC 553). Prema tome, Isus poglavarima Crkve, odnosno biskupima, daje vlast da ispovijedaju, naučavaju i discipliniraju (izričući ekskomunikacije i druge potrebne mjere).

Uočimo također da je sljedeći redak Evanđelja nastavak iste teme: „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Ovo se ne odnosi na dvojicu ili trojicu krštenih, nego na dva ili tri apostola, tj. biskupa okupljena u Crkvi, u zajedništvu s ostatkom Crkve. Ovo je biblijski temelj za lokalne biskupske zborove (sinode), koje imamo od početka crkvene povijesti: biskupi određenog kraja sastajali su se i u Isusovo ime donosili odluke – najčešće o tome što je ispravno vjerovanje i koga treba ekskomunicirati da više ne bude sablazan i kamen spoticanja ostalim vjernicima.

Stražar doma Izraelova

Kao i evanđeoski ulomak, prvo čitanje također trebamo shvatiti u ispravnom kontekstu: Gospodin upozorava proroka i svećenika Ezekiela da će ga, ako ne bude opominjao Izraelce zbog njihovih grijeha, držati odgovornim za grijehe naroda. Uočimo nekoliko detalja: prvo, ova je poruka upućena konkretno proroku Ezekielu; drugo, on treba opominjati samo kada mu to Gospodin naredi; treće, postavljen je za stražara, što znači da mu je zadatak štititi narod, a ne kažnjavati ga. Nigdje ne piše da je ovo poslanje namijenjeno svim vjernicima, ali su ga u prošlosti mnogi uzimali kao izgovor za pokretanje vlastitih križarskih bojni. Ako baš želimo aktualizirati ovaj tekst, on bi se trebao odnositi na crkvene poglavare, svećenike i biskupe – na njima je da javno opominju narod i njegove poglavare ako skrenu s Božjega puta.

Zaključak

No, kao i uvijek, đavao želi izokrenuti sve što je Božje, pa se tako vjernici, umjesto da se orijentiraju na probleme koji su im nadohvat ruke i koji se tiču uskoga kruga njihovih poznanika, bave grijesima javnih osoba s kojima nemaju nikakav doticaj. A kada se i bave ljudima kojima su okruženi, tada – umjesto da nasamo, u ljubavi opomenu svoga brata – o njegovim slabostima i grijesima najčešće govore svima drugima osim njemu, i to ne iz ljubavi, nego iz vlastite frustriranosti, povrijeđenosti i oholosti. Kada ogovaramo, sebe postavljamo na višu poziciju, iznad drugih, a sjetimo se, Isus je rekao da trebamo birati posljednja mjesta (usp. Lk 14,11). Na kraju možda i suočimo osobu s njezinim grijehom, ali ne u ljubavi, kako nas je Isus poučio, nego s ciljem ponižavanja u nekoj otvorenoj svađi, koja je neminovna u sredinama gdje nedostaje prave kršćanske ljubavi.

Jako je teško suočiti se s nekom osobom iz svoje blizine i riskirati sukob, ali napuklina u tom odnosu već je ionako tu, pa ako se ništa ne poduzima, ona s vremenom postaje sve veća i veća. Bratska opomena nije samo prilika da nekoga potaknemo na obraćenje nego i da steknemo brata. Možda su zato naše zajednice toliko slabe (obiteljske, župne, poslovni kolektivi…) jer često ne slušamo Isusa, nego đavla. Isusov put stvara čvrsto i snažno zajedništvo, a ogovaranje ili okretanje glave od problema zajedništvo razara – polako, ali sigurno. Ako nekoga zaista ljubimo, tada ćemo smoći snage da ga blago i ponizno opomenemo i pozovemo na obraćenje, jer Isus je prvi tako s nama postupio. Da nije, tko zna gdje bismo danas bili… Možda na dnu mora s mlinskim kamenom oko vrata. Stoga ljubimo druge kao što je on ljubio nas (usp. Iv 13,34), ako treba i opomenom (usp. Ps 141,5).