Prva korizmena nedjelja – B
Čitanja: Post 9,8–15; Ps 25,4bc–5ab.6–7bc.8–9; 1Pt 3,18–22; Mk 1,12–15

Uvod

Svake nam godine prva korizmena nedjelja donosi izvještaj o Isusovoj kušnji u pustinji. Dok evanđelisti Luka i Matej detaljnije opisuju Isusovu kušnju, Marko nam donosi samo jednu rečenicu, no vidjet ćemo kako je i ona dovoljna da nam u sjećanje dozove cijelu dramu ljudske povijesti.

Isus je novi Adam

„I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.” (Mk 1,13). Brojka četrdeset u Bibliji simbolizira vrijeme čišćenja i kušnje: četrdeset su dana padale potopne kiše dok je Gospodin čistio svijet od opačina (usp. Post 7,17); četrdeset su dana Izraelci bili kušani dok je Mojsije na Sinaju sklapao savez s Gospodinom (usp. Izl 24,18); četrdeset je godina Izrael iskušavan u pustinji hoće li slijediti Božji zakon (usp. Pnz 8,2). Na istom tragu, korizmeno vrijeme simbolički traje četrdeset dana kako bi se, u skladu s biblijskom tradicijom, označilo vrijeme čišćenja i kušnje.

Nadalje piše da je Isus bio sa zvijerima i da ga je iskušavao Sotona. Još je jedan biblijski lik boravio u društvu zvijeri dok ga je Sotona iskušavao, a to je bio Adam (usp. Post 2,19s). No, za razliku od Adama, koji se nalazio u edenskom vrtu, Isus se nalazi u pustinji, jer to je ono što je ostalo od zemlje nakon grijeha.

Adamov pad, opći potop i savez na Sinaju neki su od ključnih trenutaka povijesti u kojima je Bog s ljudima sklapao savez. No oni te saveze nisu poštovali, nego su u kušnjama uvijek iznova padali. Utjelovivši se, Isus je na sebe preuzeo breme cjelokupne ljudske povijesti, stoga odlazi u pustinju kako bi sve kušnje čovječanstva sâm proživio i odolio im. Tamo gdje su ljudi pali, Isus ostaje vjeran, te tako počinje stvarati novo čovječanstvo.

Božja riječ čisti

Kao što Isus u pustinji tijekom četrdeset dana proživljava ljudsku povijest, i mi u korizmenom vremenu radimo isto: u starozavjetnim čitanjima pratimo ključne trenutke starozavjetne povijesti, a u čitanjima iz Evanđelja pratimo ključne trenutke Isusova života, koji svoj vrhunac imaju u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću.

S korizmom se često povezuju razgovori o tome tko se čega odrekao, a u Evanđeljima nas Isus poziva na molitvu, post i dobra djela, no sve pohvalno što ćemo raditi u korizmi ima jedan glavni cilj – povratak Bogu. Na tom putu često znamo zaboraviti na jedno od najjačih oruđa koje imamo, a to je čitanje Svetog pisma. Bog je prisutan u svojoj Riječi: čitajući Bibliju, poput Isusa u pustinji proživljavamo ključne trenutke povijesti spasenja, rastemo u vjeri i postajemo sličniji Bogu. Ima li išta snažnije, išta što prodire dublje u naše biće ili jače potiče na promjenu od Božje riječi (usp. Heb 4,12)? Uz sakramente, ona mora biti stožer našeg duhovnog života.

Čišćenje od grijeha

Što više rastemo u svetosti, što više životnog iskustva skupljamo, to više svjedočimo ogromnoj količini zla koja postoji u svijetu. Ne svjedočimo tom zlu tek prateći vijesti, nego smo mu, nažalost, i sami često svjedoci. Postoje toliki ljudi, čak i u našoj najbližoj okolini, koji gledaju samo na sebe i namjerno izazivaju štetu i razdor. Sumnjam da među nama ima ikoga tko se bar jednom nije našao u situaciji da zavapi: „Pa dobro, Bože, zašto to dopuštaš? Zašto jednostavno ne uništiš takve ljude da možemo živjeti u miru?“ Bog nam odgovara u današnjem prvom čitanju: „Nikad više vode potopne neće uništiti živa bića“ (Post 9,11). Odsada će vode potapati grijeh, a grešnici će ući u lađu i spasiti se. To se događa u krštenju (usp. 1 Pt 3,20s); to se događa svaki put kad odemo na ispovijed. Voda prestaje biti izvor kaosa i straha te postaje izvor milosti i praštanja.

Bog ne uništava ni najgore zločince, jer ih voli i želi da se obrate, da žive – da svi zajedno kao braća dođemo u njegovo kraljevstvo. Isus nije propovijedao: „Zlikovci, gotovi ste“, nego je pozivao: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15). To je ujedno razlog zašto Bog ne uništava ni tebe ni mene. Jer, kada bismo stali pred Božje lice uzdajući se u svoju pravednost, tko bi opstao (usp. Ps 130,3)?

Duga – znak milosti

Bog šalje kišu milosti u naš život, no ponekad nam te Božje vode spasenja izgledaju kao mučenje, a ne milost. Duga – znak Božjeg obećanja i saveza – ima dva zanimljiva svojstva. Prvo: javlja se samo kad istovremeno imamo sunce i kišu. Najplodnija razdoblja našeg duhovnog života upravo su vremena kušnji i nevolja, ali samo ako ih prolazimo s Bogom. Drugo: da bismo dugu ugledali, moramo se od nje udaljiti. Ne možemo je vidjeti dok stojimo ispod nje. Tako i na svoje nevolje trebamo gledati s vremenskim odmakom, jer tek kada se vremenski dovoljno udaljimo, možemo u njima vidjeti predivan prizor: Božje čudesno i moćno djelovanje u našem životu.

Zaključak

Dok prolazimo kroz životne kušnje i teškoće, nikada nemojmo pomisliti da nas je Bog ostavio, da nas ne voli ili da nas je stigla zaslužena kazna. Bog uništava grijeh, a čovjeka spašava. ali mi smo takve naravi da nam to spašavanje često zna biti vrlo neugodno i bolno. Ipak, ako svoje krizne trenutke prolazimo s Bogom, ako ustrajemo u duhovnom životu – poglavito čitajući Sveto pismo i držeći se Crkve, lađe spasenja – iz tih ćemo oluja izići promijenjeni i obraćeni, prikladniji za Božje kraljevstvo. Stoga nemojmo biti površni moleći Boga za zdravlje ili materijalnu sigurnost, nego zazivajmo Božje milosrđe i snagu da nas promijeni, da nas upotrijebi za to da se njegova volja vrši na ovome svijetu. Tako činimo, slobodno i bez straha, sigurni da nam s Bogom nikada ništa neće nedostajati. Duga u sebi ima sve boje – kao svjedočanstvo da nam Bog daje sve.