Četvrta vazmena nedjelja – B
Čitanja: Dj 4,8–12; Ps 118,1.8–9.21–23.26.28.29; 1Iv 3,1–2; Iv 10,11–18

Uvod

Danas ne slavimo Nedjelju ovaca, nego Nedjelju Dobrog Pastira. Poanta biblijske slike Crkve kao stada nije u tome da su vjernici ovce, nego da je Krist njihov pastir.

Slika pastira

Analogija o dobrom pastiru nije Isusova inovacija: ona prožima dobar dio Svetog pisma. Pratimo kako se u Pismu još od doba kralja Davida opetovano Gospodina, ali i Izraelove vođe, naziva pastirima naroda. Poanta toga odnosa nije u tome da su ljudi ovce i da moraju bespogovorno slušati Boga, nego da je Bog taj koji se za njih brine, vodi ih, hrani i štiti, te da ih, kada su s njim, ne može zadesiti nikakva nevolja (usp. Ps 23,1; 78,52; 100,3).

Iako su se Izraelci nakon ulaska u obećanu zemlju nastanili u gradovima, ipak se održala svijest da su im preci bili nomadi koji su se prvenstveno bavili ovčarstvom (usp. Pnz 26,5) pa se stoga slika pastira i ovaca snažno urezala u njihov mentalitet, govor i prispodobe. Posebnost je tog odnosa u tome što je pastir istodobno i vođa i prijatelj svojim ovcama. On ne samo da štiti ovce od divljih zvijeri (usp. 1 Sam 17,34s) nego ih i brižljivo njeguje i hrani (usp. Iz 40,11; Ps 27,23). Pastir vođa kakvog vidimo u biblijskoj slici nije puki upravitelj resursa, nego sve više poprima sliku oca, o čemu najbolje svjedoči prispodoba proroka Natana upućena Davidu, u kojoj se govori o ovci koja je rasla kraj svoga gospodara „i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu je kao kći“ (2 Sam 12,3).

Pastiri Izraelovi

Iako je Gospodin taj koji se osobno brine i pase Izraela, on svome narodu daje pastire vođe koji bi trebali u njegovo ime pasti narod (usp. Ps 77,21; Br 27,15s). No ti su vođe – svećenici i kraljevi – iznevjerili svoje poslanje. Nisu bili poput pastira koji se brinu za stado s očinskom ljubavlju, već poput običnih najamnika koji na svoju službu poglavara gledaju kao na priliku za bogaćenje i stjecanje osobnog probitka. O opakim pastirima najviše govore proroci Jeremija i Ezekiel (usp. Jr 23,1; Ez 34,3s). S jedne strane proriču njihovu propast jer su potpuno zapustili svoju službu, no s druge najavljuju da će se Bog sam pobrinuti za ovce koje su oni upropastili tako što će podići Davidova sina, mesiju (usp. Jr 23,3.5; Ez 34,23), koji neće biti poput ovih lažnih pastira i prevaranata: „Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka… Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.“ (Ez 34,15s).

Isus dobri pastir

Ove su slike bile općepoznate među Židovima onoga doba, kao i proroštva. Stoga, kada Isus pripovijeda prispodobu o zalutaloj ovci ili govori o sebi kao dobrom pastiru, daje dvostruku izjavu: prvo, govori da je upravo on onaj davno obećani Davidov potomak i mesija kojega spominju proroci i koji će pravedno pasti svoj narod, te drugo, tvrdi da se razlikuje od svih onih opakih pastira koji su iskorištavali narod. Ovu sliku dobroga pastira Isus dodatno obogaćuje: ne samo da će se brinuti za svoje stado nego će za njega dati i život.

Nagovijestivši tako svoju žrtvu, ide još korak dalje, pomalo neobično govoreći, „poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca“ (Iv 10, 14s). Isus uspoređuje odnos pastira i ovaca s odnosom koji on ima sa svojim učenicima te s odnosom koji ima sa svojim Ocem. Otac i Sin jedno su, oni žive u vječnom zajedništvu prožimajuće ljubavi. Takav odnos Isus želi imati sa svojim stadom, sa svojim učenicima. Drugim riječima, Isus štiti one koji mu dopuštaju da bude njihov pastir, ali čini i više od toga: uvodi ih u dubinu svoga bića. Životi im se isprepliću te oni postaju jedno po otajstvu njegove Muke, smrti i uskrsnuća.

Upravo je to sjedinjenje s Bogom središnja tema kršćanskog misticizma, ali i jedna od glavnih tema Ivanova evanđelja. Sva ta drama povijesti spasenja, drama Isusova života i našega života, svi ti zakoni, prispodobe, pouke… sve to ima za svrhu dovesti nas do mističnog sjedinjenja s Bogom. Takav je doživljaj Boga ono što je pokretalo svece da daju svoj život za njega, jer su znali kome ga predaju.

Zaključak

Jednom je prilikom neki novinar, promatrajući sv. Majku Tereziju kako čisti rane bolesnu čovjeku, uzviknuo: „Ja to ne bih radio ni za milijun dolara!“ Majka mu je odgovorila: „Ne bih ni ja, ali za Isusa bih.“ To su pastiri kakve je Bog zamislio za svoj narod, pastiri koji slijede Isusov primjer – primjer onoga koji se nama do kraja dao – to su pastiri koji ne rade za plaću, za zemaljski dobitak, nego do kraja sebe daju drugima.

Vjerujem da su mnoge od nas u životu u nekom trenutku povrijedili i iznevjerili baš oni ljudi kojima smo dali povjerenje, oni koje je Bog poslao da nam budu pastiri, skrbnici i uzori u životu: otac, majka, suprug, svećenik, državni poglavar, stariji brat, prijatelj… Isus danas naglašava da on nije poput tih ljudi ili poput bilo kojega drugog čovjeka: on je pastir dobri. On vidi nepravdu koja se dogodila i reagira, sam te uzima u svoje ruke, nosi te, hrani, iscjeljuje ono što je slomljeno, povija rane, nadoknađuje propušteno. Poručuje ti: „Ja te nikada neću razočarati jer prije svega mislim na tebe, na tvoje dobro; volim te, drugog interesa nemam. Iako si izgubio povjerenje u ljude, pozivam te da mi bez straha predaš cijeli život, da uđeš u nutrinu mojega bića, da postanemo jedno. Dao sam svoj život za tebe i neću te iznevjeriti nikada.”