Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Iz 35,4–7a; Ps 146,6c–10; Jak 2,1–5; Mk 7,31–37

Uvod

Izvještaj o ozdravljenju gluhonijemog čovjeka relativno je kratak, ali je krcat detaljima na koje moramo obratiti pažnju jer ćemo tek tada moći shvatiti dubinu poruke koju nam evanđeoski izvještaj donosi.

Analiza izvještaja

Isus se nalazi u poganskim, odnosno nežidovskim krajevima. Dekapolis na grčkom doslovno znači ‘deset gradova’. Kako sâmo ime govori, riječ je o skupini od deset gradova na istočnoj strani Jordana koji su bili središte grčke i rimske kulture na tom području. Dakle, prvi je detalj koji moramo uvažiti činjenica da se Isus nalazi među Grcima i Rimljanima, a ne među svojim sunarodnjacima.

Ljudi mu dovode gluhonijemog čovjeka, žele da Isus stavi ruke na njega da ozdravi. Dočuli su da dolazi čudotvorac i žele vidjeti nesvakidašnju predstavu: žele vidjeti kako bolestan čovjek ozdravlja. No Isus ih ne uslišava, nego bolesnoga najprije odvlači „nasamo od mnoštva“ (Mk 7,33) te zatim čini neobičnu gestu koja je možda i ključan detalj cijelog izvještaja. Umjesto polaganja ruku, stavlja svoje prste u njegove uši, a potom radi nešto još bizarnije: pljune i svoje slinave prste stavi bolesniku u usta. Zatim upravi pogled prema nebu, kao svaki put prije molitve, ispusti uzdah – znak da mu je žao čovjeka – pa riječju naredi organima da ozdrave. I bi tako.

Isus je Bog

Ovaj nam izvještaj govori nekoliko važnih stvari. Važna je i teološka poruka kojom se po ne znam koji put dokazuje Isusovo božanstvo. U prvom smo čitanju čuli: kada Bog dođe, „uši će se gluhih otvoriti… njemakov će jezik klicati“ (Iz 35,5s). Nije li se to upravo dogodilo? Izvještaj završava zaključkom promatrača: „gluhima daje čuti, nijemima govoriti“ (Mk 7,37), dakle zaključuje se da Isus radi upravo ono što je Izaija najavio da će raditi Bog.

Nadalje, ljudi još nešto govore o Isusu: „Dobro je sve učinio!“ (Mk 7,37). A za koga se još u Bibliji kaže da je sve dobro učinio? Na prvoj stranici piše: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.“ (Post 1,31).

Postoje kritičari naše vjere koji kažu da su kršćani od čovjeka Isusa napravili Boga, a glavni im je argument tvrdnja da Isus nigdje u Bibliji za sebe nije rekao da je Bog. Ti ljudi očito nikada nisu ozbiljno pročitali nijedno od četiri Evanđelja, jer da jesu, vidjeli bi da u njima gotovo nema stranice koja ne govori o Isusovu božanstvu. Samo treba razumjeti jezik Svetog pisma.

Primjer evangelizacije

U današnjem evanđeoskom odlomku možemo uočiti još jednu sliku – sliku obraćenja. To nam potvrđuje dio iz obreda krštenja koji se, prema riječi iz današnjeg odlomka, zove „Efata“. Nakon samog čina krštenja, odijevanja haljine i paljenja svijeće, svećenik, baš poput Isusa, dodiruje djetetove uši i usta govoreći: „Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh i nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.“

Gluhonijemi iz Evanđelja slika je neobraćena, nekrštena čovjeka. Drugi ljudi, koji su već čuli za Isusa, dovode mu toga čovjeka da ga promijeni. Neka Isus, po običaju, položi ruke na njega i napravi duhovni spektakl kako bi se i oni koji su već obraćeni mogli naslađivati čudesnim Božjim djelima. Ipak, Isus ni u jednom trenutku ne kudi te ljude koji mu ovu osobu možda i nisu doveli iz osobito čistih pobuda. Dapače, dobro su učinili, jer u protivnom ne bi ni bilo njihova susreta.

No, Isus radi po svojim, a ne po ljudskim planovima: uzima gluhoga, odvodi ga nasamo i ozdravlja dodirom. Obraćenje se ne događa pred očima drugih ljudi, nego nasamo, u osobnom susretu s Bogom, onda kada Isus doslovno dotiče, dodiruje srce osobe i mijenja ga. Isusova slina predstavlja njegovu nutrinu, koju stavlja u čovjekovu nutrinu. A što je to Božja nutrina, princip njegova bića? To je ljubav, koju on ulijeva u čovjeka. I baš tu, nasamo, događa se obraćenje; tu se otvaraju uši srca, koje sad postaju sposobne čuti Božju riječ. Odjednom sve vezano za vjeru ima smisla: i Biblija, i misa, i propisi, i krunica, i štošta drugo. Osoba napokon može čuti, ali i govoriti razgovijetno; može klicati i slaviti Boga.

Zaključak

Možda i mi ponekad mucamo u vjeri, govorimo vrlo loše. Za gluhoga iz Evanđelja ne piše da je bio potpuno mutav, nego da je mucao, tj. da je vrlo loše govorio. Tako je i vjera mnogih katolika vrlo loša i slabo artikulirana. Zašto? Zato što su im uši zatvorene za Božju riječ! Gluha osoba koja ima neoštećen govor može naučiti govoriti, ali jako loše. Tako je i s vjerom: da bismo mogli izgovoriti Riječ, prvo je moramo čuti. Često je uzrok naših problema u tome što previše govorimo, a premalo slušamo Božju riječ. Ne možemo propovijedati a da prethodno nismo otvorili Bibliju, jer u tom slučaju propovijedamo sebe, a ne Boga. Da bismo mogli naviještati Božju riječ, prvo je moramo čuti.