Kako nam Bartimej pomaže u našem obraćenju
Trideseta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Jr 31, 7–9; Ps 126, 1–6; Heb 5, 1–6; Mk 10, 46–52
Uvod
Slijepi prosjak iz današnjeg evanđelja primjer je paloga čovjeka, ali iz njegove reakcije na susret s Isusom možemo izvući nekoliko kvalitetnih savjeta za svoj duhovni život.
Bartimej – slika paloga čovjeka
Ime Bartimej doslovno znači ‘sin Timejev’, a ime Timej dolazi od grčke riječi timaó, što znači ‘častiti’. Dakle, Bartimej je ‘sin časnoga’, kao što je stvoreni čovjek sin časnoga Boga. No, kao što je čovjeka izobličio grijeh da ne može više ispravno gledati na stvarnost, tako i Bartimeja njegova bolest čini slijepim.
Ovaj slijepac sjedi pokraj puta. Sjedenje ima dva značenja u Bibliji. Obično se sjedi kada je u tijeku neko poučavanje, ali ako je navedeno da je osoba poslije ustala (ista riječ koristi se za uskrsnuće), tada sjedenje označava stanje grijeha: Matej „sjedi u carinarnici” (Mk 2,14), Isus dolazi da „obasja one što sjede u tmini” (Lk 1,79) itd.
Važno je i to da slijepac sjedi „kraj puta” (Mk 10,46). Iz prispodobe o sijaču znamo da su oni kraj puta ljudi kojima je Sotona ukrao sjeme Božje riječi (usp. Mk 4,4.15). Također, kršćanska se vjera u početku nazivala Put (usp. Dj 9,2). Bartimej dakle nije na putu kršćanske vjere, ali je ipak dovoljno blizu da može čuti Isusa. Zapitajmo se stoga: kako možemo Božju riječ zadržati u sebi, da nam je Sotona ne odnese?
Bartimejev primjer
U Bartimejevu postupanju možemo uočiti četiri važna detalja, četiri stvari koje možemo primijeniti i u svojem životu:
Prvo, on je vikao za Isusom, vapio je za njim. Kada su ga drugi počeli ušutkivati, jer su vjerojatno mislili da nije dostojan doći pred Isusa, Bartimej je vikao još jače. Često imamo dojam da nam životne obaveze, razni pritisci i nevolje priječe da dođemo do Isusa, no upravo tada trebamo vapiti za Bogom: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” (Mk 10,47). U tradiciji istočne Crkve postoji jedna raširena pobožnost koja se sastoji u tome da se na brojanicu ponavlja zaziv „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se”, što je molitva koja potječe iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Kod nas se pak, na Zapadu, razvila pobožnost krunice. Ljepota je ovih dviju pobožnosti u tome da, čak i onda kada smo rastreseni, pod velikim pritiskom ili u nekoj nevolji, možemo pograbiti brojanicu i krenuti zazivati Boga. Možemo moliti i šetajući. Iako je cilj moliti sabrano, ponekad nam je to nemoguće izvesti, i tada treba moliti bilo kako. Ova istočnjačka molitva i molitva krunice odlične su baš zbog svoje jednostavnosti.
Nakon što mu ljudi kažu da ga Isus zove te ga počnu poticati da ustane, odnosno uskrsne (jer izvorno je to ista riječ: usp. Mk 14,28), Bartimej „baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu” (Mk 10,50). Ovo je suprotno od onoga što je učinio bogati mladić o kojem smo slušali prije dvije nedjelje, koji nije pošao za Isusom jer je imao velik imetak. Siromah Bartimej pak odbacuje ogrtač (svu imovinu koju je imao), ustaje i žurno odlazi k Isusu. Ogrtač predstavlja sigurnost i zaštitu – ne veliku, ali svu koju je taj čovjek imao. Uočimo da, kada dolazimo pred Isusa, moramo ostaviti svoje ovozemaljske sigurnosti: pouzdanje u materijalno, u zdravlje i pamet ili neke naše emocionalne obrambene mehanizme. Ne trebamo ih potpuno izbaciti iz života, ali dok smo s Isusom, bolje je da ostanu ležati postrani. U tom trenutku svu sigurnost, zaštitu i nadu tražimo jedino od Boga. To je druga stvar koju možemo naučiti od Bartimeja.
Treća je ovo: kada ga Isus pita što želi, Bartimej najprije kaže: „Učitelju moj…“ (Mk 10,51). Prije nego što traži od Boga da ga ozdravi, on već ima stav učenika i spreman je slušati Isusove riječi. Tako i mi, prije no što krenemo tražiti nešto od Isusa, trebamo uistinu biti njegovi učenici, slušati što nam on ima reći i dati se poučiti. Zato Isus odgovara: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ (r. 52). Koja vjera? To je vjera u ono što je Isus govorio a što danas Crkva vjerno prenosi, vjera koja nas potiče da slijedimo Božju riječ ma koliko nam je tu riječ ponekad teško čuti.
Naposljetku, nakon što je progledao, Bartimej se uputio za Isusom. Više nije kraj puta – sada je na Putu. Ali kamo to Isus ide nakon boravka u Jerihonu? Ako otvorimo Markovo evanđelje, vidjet ćemo da već u idućem retku slijedi opis Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, a zatim i svega onoga što se događalo na Cvjetnicu i u Velikom tjednu. Isus je, dakle, krenuo na put prema Golgoti, ali i prema uskrsnuću i uzašašću na nebo. Tko hoće ići za Isusom, mora ići za njim do kraja.
Zaključak
Ovo su četiri pouke o kršćanskom životu koje možemo iščitati iz današnjeg evanđeoskog odlomka: prvo, trebamo se ustrajno, svim silama boriti da dođemo do Isusa, stalno zazivajući njegovo ime; drugo, najveću sigurnost i zaštitu trebamo nalaziti u Bogu; treće, prije no što išta zatražimo, trebamo slušati Božju riječ; četvrto, trebamo biti spremni poći za Isusom kamo god nas on vodi.
No nemojmo se bojati. Slijepom Bartimeju bilo je nemoguće doći do Jeruzalema. Primijetimo da je on, kada ga je Isus pozvao, još uvijek bio slijep, ali je ipak bacio ogrtač (svu svoju zaštitu i sigurnost), skočio (iako nije vidio gdje će doskočiti) i došao k Isusu – jer je imao vjeru da je on taj Sin Davidov koji ima doći. To je ono što Isus i od nas traži: da taj prvi korak napravimo u vjeri, unatoč tome što još ne vidimo kako ćemo doći do cilja. A on će nam putem dati sve što je potrebno.