Presveto Trojstvo – A
Čitanja: Izl 34, 4b–6.8–9; Otp. pj.: Dn 3, 52–56; 2Kor 13, 11–13; Iv 3, 16–18

Uvod

Temelj je kršćanske vjere nauk da je Bog jedan u tri božanske osobe, no bojim se da ova srž kršćanskog nauka često ostaje zapamćena samo kao nekakva apstraktna formula, bez shvaćanja kako ta istina mijenja sve.

Što bi bilo da nema Trojstva?

Sjećam se kada je na prvom satu predmeta Otajstvo Presvetog Trojstva profesorica sve nas studente, otprilike ovim riječima, pitala: „Što bi se promijenilo u vašem životu da sutra ukinemo nauk o Presvetom Trojstvu i počnemo govoriti samo o jednom Bogu? Osim nekih teoloških udžbenika, što bi se konkretno u vašem životu promijenilo? Odlasci na misu, moljenje krunica, pomaganje ljudima u nevolji…?” Iako smo svi znali da to ne bi bilo u redu, nitko se od nas nije uspio domisliti nekom suvislom odgovoru. A govorimo da je Presveto Trojstvo ono temeljno što razlikuje kršćansku vjeru od svih drugih vjera!

Kad se kući ukloni temelj, ruši se, no kako će se kršćanstvo bez Trojstva urušiti ako ne možemo naći ni jednu jedinu stvar koja bi se u našem načinu života promijenila bez njega? Zar je Trojstvo samo nešto poput boje dresa ili zastave koja našu vjersku grupaciju razlikuje od drugih? Ili je ipak riječ o nečemu puno, puno dubljem, o nečemu što pripada samoj srži naše vjere, o temelju na kojem ona stoji ili pada? Točan je odgovor ovo drugo, a sada ćemo objasniti i zašto je tako.

Monolitni Bog

Ako želimo spoznati posebnost neke ideje, trebamo je usporediti s njezinom suprotnošću. Alternativa trojstvenom Bogu jest monolitni Bog – kruti i tvrdi Bog koji je jedan… i gotovo. On živi odvojen od svega, on je drukčiji; njegova veličina izaziva strahopoštovanje i divljenje, nitko mu nije ravan; on je apsolutan, svemoćan i postoji oduvijek. Nažalost, mnogim je kršćanima ovo jedina slika Boga koju poznaju, no to nije Bog Biblije. Takav je monolitni Bog duboko problematičan, i to upravo zbog svoje samoće.

Ako se ikada nađemo u dijalogu s pripadnikom neke druge monoteističke religije pa se dotaknemo problematike Presvetog Trojstva, slobodno možemo postaviti pitanje: Ako je Bog ljubav, ako je on oduvijek i nepromjenjiv, koga je on to ljubio prije stvaranja svijeta? Naime, za ljubav je potreban drugi. Monolitni bi Bog bio nekakav apsolutno pravedan i suveren vladar koji traži poslušne podanike da kroje svijet po njegovoj volji, ali ne bi bio ljubav.

Trojstveni Bog

Trojstveni je Bog drukčiji. On jest jedan, ali je unutar sebe množina i zato je sposoban ljubiti: od vječnosti Otac uza se ima Sina, a Sin prima Očevu ljubav i ljubi Oca. Njihovo je darivanje vrtlog ljubavi koja je toliko snažna da biva treća božanska osoba – Duh Sveti. Stoga jedino za trojstvenoga Boga mogu vrijediti riječi „Bog je ljubav” (1 Iv 4,16). Bog je po sebi nepromjenjiv: monolitno bi božanstvo moglo ljubiti tek nakon što stvori nekoga, dok trojstveni Bog ljubi od vječnosti, što znači da srž njegova bića nije apsolutno postojanje, nego beskrajno darivanje.

Druga je posljedica trojstvenosti njegova otvorenost. Monolitni je Bog krut i zatvoren u sebe, obavijen čvrstom opnom kroz koju nije moguće prodrijeti, jer njemu nitko nije ravan. Suprotno tome, trojstveni Bog nije kruta egzistencija, već dinamika koja se otvara prema van i prima drugoga u svoj nutarnji život. Bog ljude, koje je stvorio, pušta u svoju intimu. To je smisao uskrsnuća. Isus nije pobijedio smrt samo zato da ne nestanemo kada naša biologija odradi svoje, nego zato da nastavimo postojati, ali ne tek u Božjoj blizini, nego u samome Bogu.

Poznata je izreka sv. Atanazija Aleksandrijskog: „Zaista Sin Božji je postao čovjekom da nas učini bogovima.”¹ Naš odlazak u nebo znači da ćemo ući u ovaj nutarnji život Presvetoga Trojstva, da ćemo se naći usred Očeva darivanja Sinu, unutar toga beskrajnog vrtloga ljubavi, te ćemo se i mi pretvoriti u potpuno darivanje. Tada ćemo biti poput Boga.

Budući da je Bog unutar sebe čista ljubav, čisto darivanje, onda ni na van ne može biti ništa drugo. Bog nije mogao stajati po strani i gledati kako propada svijet koji ga je odbacio, već nam se darovao u svome Sinu „da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Monolitni Bog nema sposobnost izići iz sebe i ljubiti; to može samo trojstveni Bog. Zato u drugim religijama, ako u njima uopće postoji izraz „Bog je ljubav”, ta ljubav predstavlja tek površno i nebitno božje svojstvo. A ono što sigurno ne postoji izvan kršćanstva, ni u primisli, jest Bog koji nevin umire na križu kako bi spasio čovjeka – Bog koji smatra da su naši životi vredniji od njegova.

Zaključak

Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Otajstvo Presvetog Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor svih drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u ‘redu vjerskih istina’.“ (KKC 234).

Vratimo se na ono naše pitanje s početka: Što bi se promijenilo da se ukine nauk o Presvetom Trojstvu? Odgovor glasi: Sve! Bez Presvetog Trojstva ne bi bilo ni spasenja, ni uskrsnuća, ni oproštenja grijeha, ni svete mise, ni snage Duha Svetoga, ni vjere, ni nade, ni ljubavi, ni ičega što naš kršćanski život čini kršćanskim. U takvom svijetu čovječanstvo ne bi imalo nikakvu budućnost, a milosrđe, ljubav i opraštanje izgubili bi svoj smisao. Ne tvrdimo da su ljudi koji ne vjeruju u Presveto Trojstvo nesposobni za ljubav, nego da bez Presvetog Trojstva ni sam čovjek, stvoren na Božju sliku, ne bi u sebi nosio sposobnost darivanja i otvaranja prema drugome.

Znamo za mnogo toga zahvaljivati Bogu – obično za to što nam je dao ovo ili ono – ali možda bismo mu ponekad trebali zahvaliti i za to što je takav kakav jest. Takva se molitva zove slavljenje: njome Bogu ne zahvaljujemo zbog toga što je nešto učinio za nas, nego ga hvalimo zbog onoga što on jest unutar sebe. Bože, hvala ti što si trojstven, hvala ti što si ljubav!