Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 22,19–23; Ps 138,1–3.6.8bc; Rim 11,33–36; Mt 16,13–20

Uvod

U Evanđelju možemo primijetiti da Isus Petru govori i čini četiri stvari: mijenja mu ime, postavlja ga za temelj Crkve, povjerava mu ključeve nebeskog kraljevstva i daje mu vlast vezivanja i odrješivanja.

Novi identitet

Kada Bog mijenja nečije ime, to znači da toj osobi daje novo poslanje. Tako Šimun postaje Petar, što na grčkom doslovno znači ‘stijena’. No, u toj se riječi krije puno više od uobičajene simbolike čvrstine i postojanosti.

Židovska predaja govori da se u Svetinji nad svetinjama, najsvetijem dijelu jeruzalemskog Hrama, nalazio jedan poseban kamen – kamen temeljac (hebr. even ha štija) oko kojega je izgrađen čitav Hram.¹ Tvrdilo se čak i to da je spomenuti kamen centar cijeloga svijeta.² Na njega je bio položen Kovčeg saveza. Nakon što je prvotni Hram razoren, novi je sagrađen upravo oko ovog kamena, koji je na neki način preuzeo ulogu izgubljenog Kovčega.

Nazivajući Petra stijenom, Isus aludira na taj poznati hramski kamen temeljac te poručuje da će na Petru sagraditi novi svijet i jednu novu građevinu, koju naziva Crkvom (grč. ekklesía). Izvorna grčka riječ za Crkvu doslovno znači ‘zbor’, ‘saziv’ ili ‘sabor’, odnosno okupljene ljude, a u Starome zavjetu označava okupljanje cijeloga naroda, prvenstveno radi bogoštovlja (hebr. qahal; npr. Pnz 31,30 ili Jš 8,35). Dakle, Isus ne gradi puko materijalno zdanje, nego okuplja novi Božji narod oko Petra.

Petrovi ključevi

Nešto više detalja o Petrovoj novoj službi saznajemo u nastavku Isusova govora: on dobiva „ključeve kraljevstva nebeskoga” (Mt 16,19). Ovaj izraz potječe iz Staroga zavjeta. Židovima je Salomonovo kraljevstvo predstavljalo prototip Kraljevstva koje će Mesija uspostaviti. Postoji puno paralela između Salomonova kraljevstva i Crkve, ali ovdje ćemo istaknuti samo jednu, nama posebno znakovitu: Salomon je u svojem kraljevstvu imao dvanaest „odličnika” (1 Kr 4,1–6), službenika koji su imali ulogu sličnu današnjim ministrima u vladi . Među njima se posebno isticao upravitelj dvora, koji je bio nešto poput premijera. On je po važnosti bio druga osoba u kraljevstvu i mogao je donositi odluke u kraljevo ime, pogotovo u kraljevoj odsutnosti.

Upravo se jedan takav upravitelj dvora spominje u prvom čitanju. Budući da se dotični u svojoj službi iznevjerio, ona će biti predana drugoj osobi. Zamijetimo nekoliko detalja. Prvo, rečeno je da će novom upravitelju, kao simbol predaje vlasti, biti dodijeljen „ključ od kuće Davidove” (Iz 22,22). Također, očito je da se ova služba prenosila, da nije bila vezana za jednu osobu. Naposljetku, piše da će novi upravitelj Elijakim biti otac svim stanovnicima kraljevstva (usp. Iz 22,21). Podsjeća li nas ovo na nešto? Odsutni kralj i namjesnik kojemu je kralj ostavio ključeve vlasti? Služba koja se prenosi i podanici koji upravitelja zovu ocem ili, od milja, papa?

Izaija nadalje kaže: „kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti” (Iz 22,22). Ove riječi simboliziraju naučiteljsku vlast.³ Isus to isto govori Petru vrlo sličnim riječima, upotrebljavajući izraze vezivanje i odrješivanje (usp. Mt 16,19). Iste su riječi upotrebljavali židovski rabini kada su htjeli označiti obvezujuće učenje. Ako je neki učitelj svezao neki nauk, tada su svi bili obvezni u taj nauk vjerovati (usp. Mt 23,4; Lk 11,52). U suprotnom slučaju, ako je nešto bilo odriješeno, tada je u toj stvari bila dopuštena sloboda vjerovanja. Upravo takvu vlast Isus izravno daje Petru i njegovim nasljednicima.

Tko je stvarni temelj Crkve?

Isus govori o Crkvi kao o novom Hramu. No nije li Krist temelj Crkve – onaj na kojemu cijela građevina počiva – a ne Petar? Odgovor na to pitanje daje nam sv. Pavao kada Efežanima poručuje da su „nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus” (Ef 2,20). Cijela Crkva, zajednica Božjeg naroda, opisana je kao hram. Temeljni je kamen na kojem sve počiva sv. Petar (tj. papinska služba), dok ostatak temelja čine apostoli i proroci, a Isus Krist je zaglavni kamen (usp. Ps 118,22; Mt 21,42). Riječ je o kamenu koji se nalazi na sredini svoda i nosi čitavu konstrukciju. Kad bi taj kamen puknuo, cijeli bi se svod urušio. Dakle, apostoli su u temeljima, u zemlji, a Isus je središte svoda, koji predstavlja nebesa. Ovdje uočavamo simboliku dvojake naravi Crkve, koja je ujedno zemaljska (sagrađena na Petru) i nebeska (uglavljena u Kristu).

Uklanjanje nepoželjnog kamena

Iako su ova dva kamena ključna za opstanak građevine kakva je Crkva, postoje mnogi kojima se oni ne sviđaju. Jednima smeta stijena: iako je ona po svojoj prirodi čvrsta i postojana, ponekad djeluje hladno i kruto, kao neka zapreka. Neki su se možda o nju i povrijedili. Stoga znamo pasti u napast da iščupamo kameni temelj i građevinu stavimo na pijesak, koji je puno udobniji i lakše ga je oblikovati po našoj volji. No što kada „zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se“ (Mt 7,27) na tu neobičnu građevinu bez čvrstoga temelja?

Takvi se suludi pothvati kriju iza krilatice „Krist da – Crkva ne”, odnosno stava „Što će mi Crkva kad mogu sam izgraditi svoj odnos s Bogom?“ (usp. Suci 21,25). Zar je bolje u nevolji ostati sam nego imati na raspolaganju blago sakramenata, sigurnost nauka, blizinu zajednice i brojne druge blagoslove? Mnogi su u nevoljama upravo u Crkvi našli spas, a ne u filozofiji „ja i moj Bog”. Potreban nam je jasan i čvrst znak te vidljivo sredstvo Kristova spasenja.

Nekima pak u Crkvi upravo Krist smeta, jer svod zatvara građevinu, a oni bi htjeli Crkvu koja je potpuno otvorena, bez ikakvih granica i okvira. Ali građevina bez svoda (dakle bez krova) više ne pruža zaštitu od kiše, sunca, oluje i raznih grabežljivaca. Ideja boravka pod otvorenim nebom zvuči predivno… sve do prvog nevremena.

Nadalje, zaglavni se kamen nalazi u središtu svoda – sve se sile spajaju u njemu. Tako i svako djelovanje Crkve mora voditi prema Kristu, a sve suprotno tome osuđeno je na propast. Petru je njegova služba povjerena nakon što je proglasio da je Isus Krist Sin Boga živoga. To je definicija evangelizacije: naviještati da je Isus Krist Božji Sin. Nekada se i sami nađemo u situaciji da ovu temeljnu zadaću Crkve stavimo u pozadinu, a u prvi plan dođu umjetnost, znanost, briga za okoliš ili razne karitativne aktivnosti, koje su po sebi dobre, ali ne smiju biti same sebi svrha. Svako djelovanje Crkve mora, izravno ili neizravno, voditi prema Kristu i spasenju duša. U protivnom njezino djelo neminovno propada.

Zaključak

No, nemojmo se bojati. Možda ponekad dolazimo u napast da se, gledajući tu čudnu građevinu kakva je Crkva, glasno zapitamo: „Pa tko je sagradio ovu ludost?!” Sjetimo se tada da je odgovor na to pitanje „Isus”. On danas u Evanđelju baš tu Crkvu naziva svojom Crkvom (usp. Mt 16,18) i obećava nam da je vrata paklena neće nadvladati. On brine da svaka umorna i opterećena duša u njoj može naći odmora. Tako će i ostati do kraja vjekova.