Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Ez 33,7–9; Ps 95,1–2.6–9; Rim 13,8–10; Mt 18,15–20

Uvod

Današnji ulomak iz Evanđelja govori o bratskoj opomeni. Ako ga pažljivo čitamo, vidimo da nije riječ o uputama za prozivanje grešnika, nego o spasenju braće, izgradnji Crkve i stvaranju zajedništva usprkos različitim mišljenjima i sukobima.

Kontekst ulomka

Nalazimo se u 18. poglavlju Matejeva evanđelja, koje počinje pitanjem: „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?” (Mt 18,1). Ostatak poglavlja trebamo promatrati kao Isusov odgovor na to pitanje. Ne dobivamo izravan odgovor, nego uputu učenicima da radije vode brigu o tome kako će što više ljudi steći za Kraljevstvo, a ne tko će u njemu imati koje mjesto. Najprije se govori o izbjegavanju sablazni i potrazi za izgubljenom ovcom (usp. Mt 18,6–14), a tek potom slijedi današnji ulomak.

Koraci u spašavanju zalutalog brata

Ovo je, dakle, kontekst Isusovih riječi: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo.” (Mt 18,15). Izvorna riječ (grč. elegho) ne znači toliko osuditi ili prekoriti osobu koliko razotkriti neko djelo, iznijeti ga na vidjelo (usp. Iv 3,20; Ef 5,11–13). Sljedeća je rečenica ujedno ključ tumačenja današnjeg ulomka: „Ako te posluša, stekao si brata.” (Mt 18,16). Isus nas ne uči kako iz Crkve ukloniti prekršitelja, nego kako steći brata. Evanđelje ne govori o čistoći zajednice, nego o spasenju duše.

Ako ovaj korak ne uspije, Isus traži da povedemo sa sobom još jednoga ili dvojicu svjedoka. Poziva se na odredbu Ponovljenog zakona koja kaže da na suđenju jedan svjedok nije dovoljan za osudu (usp. Pnz 19,15), no primijetimo da je svrha te odredbe bila zaštita optuženoga. Stoga ni ovaj korak nema za cilj povećati broj tužitelja, nego pomoći bratu da se spasi.

Ako ni to ne uspije, idući je korak „reci Crkvi” (Mt 18,17). Isus ne govori: „Prijavi crkvenoj vlasti”, nego jednostavno kaže: „Reci Crkvi.” Evanđelje ne objašnjava što ovaj izraz točno znači. Slobodno možemo isključiti da Isus ovdje misli na službeni kanonski postupak (koji je, doduše, ponekad zaista potreban). Vjerojatnije je riječ o obraćanju široj zajednici kojoj pripadaju svi uključeni u spor, širem krugu vjernika koji bi možda mogao doprijeti do zalutaloga brata (usp. Mt 18,12).

Naposljetku, ako ništa od navedenog ne uspije, „neka ti bude kao poganin i carinik” (Mt 18,17). Ova rečenica ne znači ni osudu ni vrijeđanje. Poganin (grč. ethnikos) i carinik nisu primjeri osoba koje treba prezirati, nego onih kojima treba navijestiti evanđelje (usp. Mt 28,19). Dakle, nije riječ o konačnom odbacivanju brata koji ustraje u neposlušnosti, nego o promjeni pristupa. Potrebna je nova evangelizacija, povratak na temeljni navještaj radosne vijesti. Moguće je da se naš brat negdje izgubio na svojem vjerskom putu, a na nama je da učinimo sve kako bismo ga ponovno stekli za Krista (usp. 1 Kor 9,19).

Prevladavanje sukoba

Odlomak ovdje ne završava. Isus nastavlja: „[A]ko dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago…” (Mt 18,19). Prijevod je ove rečenice pomalo pojednostavljen, posebice riječi „jednodušno”. Naime, u izvorniku se nalazi izraz koji bi se, poslužimo li se pravnim rječnikom, slobodno mogao prevesti formulacijom „ako se dogovore oko svojega spora” (grč. symfonesosin… peri pantos pragmatos; usp. Mt 20,2; 1 Kor 6,1). Smisao je sljedeće: ako dvije osobe odustanu od tvrdokorna ustrajanja u svojim stavovima i svojem viđenju pravde te se, radi zajedništva, uspiju dogovoriti, Bog će uslišati njihovu molitvu i boravit će s njima.

Isus nadalje spominje vezanje i odrješivanje (usp. Mt 18,18). Iste je riječi dva poglavlja prije uputio Petru (usp. Mt 16,19), no ovdje su izrečene u kontekstu praštanja. Zato je Petrova reakcija bilo pitanje: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu…?” (Mt 18,21). O tome ćemo više slušati iduće nedjelje.

Posljednju rečenicu ulomka, „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20), volimo citirati kako bismo naglasili Božju prisutnost u zajednici vjernika, i to s pravom. Ipak, u ovom kontekstu ona ujedno govori o obećanju Božje prisutnosti među onima koji su radi zajedništva nadvladali razmirice.

Duhovni elitizam

Naravno, ovakvim tumačenjem ne pokušavamo relativizirati vjeru. Postoje određene granice koje se nipošto ne smiju prijeći: u nekim situacijama osoba svojim stavovima ili ponašanjem zaista ranjava cijelo Kristovo Tijelo. Tada je Crkva prisiljena upotrijebiti posljednju (i ljekovitu) mjeru te isključiti osobu iz zajednice.

No, postoje i neka pitanja koja nisu dio pologa vjere, neke stvari koje su prepuštene razboritosti pojedinca. Povijest Crkve svjedoči da je do raspada zajedništva dolazilo u više navrata, a dolazi i danas, zbog nezdravog revnovanja za čistoću vjere i ujednačavanje mišljenja unutar zajednica kršćana. Ova se pojava zove duhovni elitizam: određena skupina ljudi samovoljno zaključi da je „duhovnija” ili „čišća” od ostatka Crkve.

Nije problem u tome što svi ne živimo vjeru jednakim žarom – to je jednostavno činjenica. Problem nastaje onda kada u svojoj revnosti uzurpiramo vlast nad onima za koje smo procijenili da su „niže od nas”. Tada počnemo određivati kako tko svoju vjeru treba ili ne treba živjeti te za koga u Crkvi više nema mjesta. To je u pozadini onog pitanja s početka poglavlja: učenike je zanimalo kako će u Isusovu kraljevstvu biti raspoređene vlast i moć.

Nije riječ toliko o skupini ljudi koja sebe uzdiže nad druge koliko o mentalitetu kojemu smo, nažalost, svi mi vjernici podložni u nekom obliku. Kako li se lako naša nespremnost za prihvaćanje različitosti prikrije revnošću za čistoću vjere!

Kriterij razlikovanja vrlo je jednostavan: pristupam li drugome samo s namjerom da iz zajednice uklonim njegovo krivo mišljenje ili s namjerom da steknem brata? Je li mi u središtu predmet rasprave ili osoba? Nažalost, iz usta kršćana puno češće slušamo o povlačenju granica i prozivanju svega što ne valja nego o pokušajima da se stekne brata. Da je Isus krenuo tim putem, nitko od nas danas ne bi bio ovdje. Ne bi mu trebalo dugo da u svakome ponaosob pronađe krivicu.

Zaključak

Možda nam je najbolji primjer kako konkretno živjeti ove Isusove upute ostavio sv. Pavao, koji na jednom mjestu govori upravo o tome kako steći brata: „sâm sebe svima učinih slugom da ih što više steknem” (1 Kor 9,19). Pavao je proširio evanđelje kao malo tko, napisao je znatan dio Novoga zavjeta, imao je duhovna iskustva koja ni sam nije znao do kraja opisati – slobodno možemo reći da je jedan od najvećih u Božjem kraljevstvu. No on je sebe učinio slugom, poput Krista, i bio spreman na sve da stekne što više braće.

Razmirica je u Crkvi bilo oduvijek i uvijek će ih biti. Kada se nađemo usred njih, neka nas ne vodi pitanje tko je u pravu. Radije se pitajmo: „Kako steći brata?”