Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Jr 20,7–9; Ps 63,2–6.8–9; Rim 12,1–2; Mt 16,21–27

Uvod

Apostol Šimun i ove nedjelje dobiva novo ime: prošle nedjelje Isus ga je prozvao Stijenom, odnosno kamenom temeljcem svoje Crkve, a danas ga naziva sotonom. Što li je Petar tako strašno učinio da se nakon kratkog vremena toliko srozao?

Petar sebe smatra učiteljem

Isus učenicima najavljuje svoj skori odlazak u Jeruzalem i otkriva svu onu dramu koja će se tamo odviti. Petar Isusa „poče odvraćati” od toga plana (Mt 16,22). Bolji bi prijevod bio da je Petar Isusu zaprijetio da ne ide u Jeruzalem, jer izvorna riječ ima prizvuk zapovijedanja (grč. epitimao; usp. Mt 8,26; 12,16; 17,18). Petar se, dakle, umjesto da sluša Isusa, postavlja kao njegov učitelj i zahtijeva od njega da odustane od Božjega plana.

Nije Petar imao loše namjere, samo je želio da Isus spasi svoj zemaljski život. Dapače, njegov usklik „Bože sačuvaj, Gospodine!” (Mt 16,22) više nalikuje liturgijskom zazivu nego riječima svjetovna čovjeka. Ne radi se o pukom uzviku negodovanja, nego o iskrenoj molitvi.

Petre, idi za mnom

Nije li na jednak način Sotona pristupio Isusu u pustinji (usp. Mt 4,1–11)? Đavao ga tada nije nagovarao da nekome učini zlo, nego samo da se malo udalji od Božjega plana, da izbaci onaj dio koji uključuje patnju, križ, poniznost i strpljivost. Zato sada Isus Petra uspoređuje baš sa Sotonom. Štoviše, upućuje mu gotovo iste riječi kao i đavlu u pustinji, ali s jednom bitnom razlikom. Dok Sotoni doslovno govori: „Odlazi, Sotono!” (grč. hypage satana), Petru, ako gledamo izvorni grčki izraz, govori: „Odlazi iza mene, sotono!” (grč. hypage opiso mou satana). U čemu je razlika? Isus Sotonu trajno uklanja iz svoje blizine, a Petra poziva da stane iza njega, odnosno da prestane glumiti učitelja i stane tamo gdje mu je mjesto – iza Isusa – da ide njegovim stopama i da ga slijedi kao vjeran učenik.

Proglasivši sebe Isusovim učiteljem, Petar je postao „sablazan” (Mt 16,23). Ovdje je upotrijebljena grčka riječ skandalon (od koje potječe hrvatska riječ skandal), što je naziv za kamen koji na putu strši iz zemlje, o koji se čovjek lako može spotaknuti i pasti. Petar, dakle, od kamena temeljca na kojem će Bog podići Crkvu, vrlo brzo postaje kamen spoticanja, odnosno prepreka Isusu na njegovu putu vršenja Očeve volje. I dalje je riječ o istoj osobi, koja je kamen, ali ona sada bitno drukčije djeluje: dok Petar – kamen temeljac pušta Isusa da upravlja njegovim životom, Petar – kamen spoticanja želi upravljati Isusovim životom jer mu nije „na pameti što je Božje, nego što je ljudsko” (Mt 16,23; usp. Iz 55,8).

Božja volja za naš život

Pavao nas danas u poslanici opominje da se to isto ne bi dogodilo i nama: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.” (Rim 12,2). Jedna je od velikih zamki duhovnog života svesti pojam grijeha samo na činjenje zla. Riječ grijeh izvorno znači ‘promašaj’, stoga nije riječ samo o kršenju pravila nego i o promašaju životnog cilja. Petar nije Isusa nagovarao na zlo, već samo na to da izbjegne skoru smrt. No ta je smrt bila razlog zašto se Isus rodio i zašto je došao na svijet.

Slično tome, mnogi svoj kršćanski život svedu na izbjegavanje činjenja zla drugima, ali se nikada ne zapitaju: „Koje je moje poslanje na ovome svijetu? Što Bog želi od mene i mojega života?” Grijeh propusta, koji ispovijedamo na svetoj misi, ne odnosi se samo na propuštenu pomoć bližnjemu nego i na promašaj vlastitog poslanja.

Pavao govori da se ne suobličujemo ovome svijetu. Suobličavanje svijetu nije samo ganjanje nekakvog hedonističkog načina života nego i usvajanje mentaliteta koji se može svesti na misao: „Izgradit ću svoj kutak svemira i nikome se neću zamjeriti.” To je mentalitet bunkera, a ne kršćanstvo! Nismo stavljeni na svijet da se snalazimo kako znamo i umijemo, nego smo poslani s određenom misijom. Postoji konkretna Božja volja za naš život koju smo dužni neprestano tražiti.

„Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga…” (Mt 16,25). Upravo je to Petar maloprije savjetovao Isusu – spašavanje vlastitog života. To je onaj mentalitet ograđivanja i traženja sigurnosti za koji Isus odmah kaže da vodi u propast. Tek kada postanemo spremni izgubiti takav život, kada postanemo spremni izložiti se vršeći Božju volju, tek ćemo tada početi živjeti. Rajski život, premda ne u punini, počinje već sada i ovdje, ali samo za one koji su spremni izići iz svoje sigurne zone i sve podrediti Božjoj volji.

Zaključak

Osim toga što nisu bili spremni do kraja poći za Isusom, čini se da učenici nisu ni pažljivo slušali. Isus im je rekao najbolju vijest u čitavoj ljudskoj povijesti – da će uskrsnuti – no apostoli kao da su čuli samo onaj prvi dio, o muci i smrti. Ili nisu čuli kraj rečenice ili možda nisu imali dovoljno vjere da je takvo što moguće – da iz muke i smrti proizađe nešto dobro. I mi često svoj život promatramo na isti način. Usredotočujemo se na patnju i probleme, a zaboravljamo da postoji nešto iza toga, ondje gdje naš pogled trenutno ne doseže. Često se bojimo predati život Bogu jer zbrajamo što sve tako možemo izgubiti. Tada poput Petra govorimo Isusu što se smije, a što se ne smije dogoditi. Pravimo se Božjim učiteljima, a ne učenicima.

Isus na to ne odgovara argumentima, ne nudi računicu koja pokazuje kako će se muka na kraju isplatiti, nego poziva Petra da ponovno postane učenik, da ga slijedi, sluša i ima malo povjerenja u njega. To je možda i srž vjere: povjerenje u Boga koji sve vidi, sve zna i koji mi želi dobro. Idem za njim kamo god me povede, ne zato što znam što će se dogoditi, nego zato što poznajem njega (usp. Iv 17,3).