Čitanja: Mudr 3,1–9; Ps 23; 2 Kor 4,7–15; Iv 12,24–26
Propovijed na svetkovinu sv. Kasijana u Sukošanu 13. kolovoza 2026.

Uvod

Dragi Sukošanci, Sukošanke i svi gosti, čestitam vam feštu sv. Kasijana – vrlo zanimljivog i znakovitog sveca koji, iako je živio u prošlosti, ne pripada samo prošlosti. Njegov život i njegova smrt i danas snažno govore, hrabre i potiču, barem one koji su spremni slušati.

Zrno koje ostaje samo

Na početku današnjeg evanđeoskog ulomka nalazimo jednu vrlo zanimljivu tvrdnju: „ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo” (Iv 12,24). Ovo nije moraliziranje ili prijetnja: Isus ne govori da će zrno propasti ako se ne bude ponašalo kako treba, nego da će ostati samo. S pojmom samoće susrećemo se već na samom početku Biblije. U izvještaju o stvaranju Bog za sve što je stvorio kaže da je dobro, osim za jedno: „nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Samoća ovdje nije prikazana kao kazna ili nesreća, nego kao stanje nedovršenosti. Zrno koje padne u zemlju i ne počne klijati ostaje isto, što je vrlo tragično jer je stvoreno za puno više.

U posljednje vrijeme možemo primijetiti jedan društveni trend koji odgovara ovoj slici, a jednako je tragičan. Riječ je o trendu samoostvarenja, po kojem se čovjek usmjerava ponajprije na sebe, na ganjanje vlastite sreće i vlastitih ambicija. Nekako se provukla ideja da svoj život trebamo usmjeriti prema onome što nas usrećuje, na ispunjavanje vlastitih potreba. Iako se to na prvi pogled može činiti kao dobar životni plan, jer u njemu ima zrnce istine, Isus nas upozorava na sljedeći paradoks: ako prvenstveno tražimo svoje dobro, ono će nam izmicati.

Dati život da bi se život sačuvao

Bog, naravno, nije neprijatelj naše sreće i ne želi da provodimo život u patnji i bijedi. Naprotiv, želi nas sačuvati od prividne sreće i lažnoga mira te nam dati pravi mir. O tome nam više govore sljedeće rečenice iz Evanđelja: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” (Iv 12,25). Primijetimo nekoliko važnih detalja. Prvo, ovdje se spominju dvije vrste života: „život na ovome svijetu” (grč. psyhe) i „život vječni” (grč. zoe). Nadalje, treba imati na umu da se u hebrejskom jeziku stupnjevanje izriče upotrebom apsolutno suprotnih izraza. Stoga riječ „mrziti” ne znači da je zemaljski život nešto loše i da ga treba odbaciti, nego da nam on ne smije biti važniji od vječnog života. Ne zaboravimo i treći važan detalj: Isus ne najavljuje propast zemaljskog života, nego njegovo očuvanje za vječni život. Odnos kršćanstva prema svijetu nije preziranje, nego rad na njegovoj preobrazbi u nešto bolje.

Mnogi su mislioci tijekom povijesti napadali Crkvu (a time i kršćanskog Boga) da je protiv ljudske sreće te da postavlja neke proizvoljne zakone i zabrane. No Crkva samo upozorava na razliku između prave sreće i njezine krivotvorine. Štošta nam obećava sreću i puninu života, ali u stvarnosti sreću krade, a život odnosi. S druge strane, iako nam razna pravila i zabrane mogu djelovati kao okovi, ona zapravo donose slobodu i pravu radost. To je paradoks života od kojeg ne možemo pobjeći: da bi se steklo, mora se dati; da bi se ljubilo, mora se pustiti; da bi se živjelo, mora se umrijeti.

Shvaćamo li značenje ovih riječi? Ako posjedovati znači slobodno nečim raspolagati, dokle god to nešto nismo spremni dati, ne posjedujemo to, nego to posjeduje nas. Ako ljubiti znači tražiti dobro ljubljenoga, tada je krajnji čin nesebične ljubavi odustati od svake posesivnosti i drugoga pustiti. Tako je i sa životom: ako želimo zaista imati život i ispravno ljubiti, moramo biti spremni predati ga u Božje ruke, a ne sebično držati u svojima. O tome govori prvo čitanje, koje kaže: „duše su pravednika u ruci Božjoj” (Mudr 3,1). Riječ za dušu (grč. psyhe) ista je ona kojom se u Evanđelju opisuje zemaljski život. Naš je život u Božjoj ruci.

Bog ne želi uništiti ništa što je dobro; štoviše, želi to dobro preobraziti u nešto još bolje. Taj proces ponekad izgleda kao bolno i teško umiranje, k tomu još neshvatljivo. No oči vjere vide ono što ljudske oči ne vide (usp. Mudr 3,2.4). Više od shvaćanja potrebno nam je povjerenje u Boga, pouzdanje da nam on želi dobro i da nas, ako mu prepustimo život, neće iznevjeriti. Iako se ponekad čini kao da nas vodi dolinom smrti, zla se ne bojimo (usp. Ps 23,4) jer je on s nama.

Cilj je biti s Isusom

Idući redak otkriva u čemu se sastoji vječni život koji Isus obećava. To nije nekakvo ispunjenje želja i ambicija, nego susret s njime. Vjera nije trgovinski sustav kazna i nagrada, nego put do Isusa. Riječi „gdje sam ja” (Iv 12,26) ne označavaju neko mjesto, nego unutarnje stanje – bivanje s Isusom. Ispunjenje svoga života postižemo tako da se potpuno otvorimo drugome, da probijemo tvrdu ljusku iza koje se skrivamo i pustimo Bogu da nas preobrazi u nešto novo. Dopustimo mu da u nama dovrši svoj čin stvaranja.

U hrvatskom jeziku riječ sreća povezana je s riječju susret: isti im je korijen – praslavenski ret. Istinsku, potpunu i konačnu sreću nalazimo u susretu s Bogom. Spomenuti biblijski redak otkriva nam i gdje ga možemo naći. Naime, riječi sluga (grč. diakonos) i služiti (grč. diakoneo) u Ivanovu evanđelju spominju se na još samo dva mjesta (usp. Iv 2,5.9; 12,2), oba puta u kontekstu gozbe (gozba u Kani i večera u Betaniji). Gozbe su u Bibliji često najava euharistije. I zaista, upravo je sveta misa mjesto gdje nalazimo Isusa. Slaveći ga, mi mu služimo, a Otac nas časti Isusovom prisutnošću: „Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.” (Iv 12,26). Najveća čast koju nam Bog može dati jest on sâm.

Primjer svetoga Kasijana

Danas slavimo sv. Kasijana, učitelja iz Imole koji se potpuno posvetio odgoju djece. Kao što je želja svakoga učitelja, njegovi su ga učenici proslavili, ali na pomalo ironičan način – postavši njegovi ubojice. Prema nalogu rimskog suca, usmrtili su ga bodući ga metalnim pisaljkama kojima ih je učio pisati.

Za vrijeme progona kršćana u 4. st. Kasijan je odbio prinijeti žrtvu lažnim bogovima. Nemojmo misliti da je ovdje bila riječ samo o bogoštovlju: poganska su božanstva također predstavljala određen sustav vrijednosti i način života koji je obećavao sretan i ispunjen život. Žrtvovanje rimskim bogovima nije bilo samo čin štovanja lažnih bogova nego i prihvaćanje načina života koji su ta božanstva predstavljala. Odbijajući taj zahtjev, mučenici su svjedočili da su poganska božanstva ništavna, ali i da sustav vrijednosti koji ona zastupaju, poput kulta moći, zdravlja ili užitka, čovjeka ne može učiniti sretnim. Mučeništvo nije samo čin ustrajnosti u vjeri nego i javno svjedočenje da se punina života i istinska radost nalaze negdje drugdje. Zato i izvorna latinska riječ za mučenika (lat. martyr) ne potječe od riječi mučenje (lat. tormentum), nego od riječi svjedok (grč. martys). Svojom je smrću sv. Kasijan učenicima dao posljednju lekciju: pokazao im je gdje se nalaze prave životne vrijednosti.

Zaključak

Da bi netko bio proglašen mučenikom, u pravilu nije bilo dovoljno da bude pogubljen zbog svoje vjere, već je morao imati priliku spasiti svoj zemaljski život tako da zaniječe vjeru. Očito su svi ti mučenici vidjeli nešto što mi ne vidimo kada su s tolikom lakoćom odbili tu opciju. Nažalost, mi toliko često padnemo na ispitu kada, primjerice, preskočimo nedjeljnu euharistiju – svoj susret s Kristom – zbog nekih banalnih razloga kao što su spavanje, vrućina ili dolazak nenajavljenih gostiju.

Što su ti mučenici vidjeli, a mi ne vidimo? Možemo li iskreno sebi reći da nam trenutni način života donosi puninu radosti ili nam ipak još nešto nedostaje? Zašto nam je toliko teško shvatiti da euharistija nije tek obveza, nego čast koju nam Bog daje, čast da ga možemo susresti i biti s njime? Iz euharistijskog susreta izvire istinska radost i punina života.

Kasijan nije predao svoj zemaljski život zato što ga je prezirao, nego zato što je znao kako ga sačuvati za onaj vječni. Molimo da nam po zagovoru sv. Kasijana Gospodin otvori oči srca da znamo prepoznati prave životne vrijednosti i da nas povede na put istinske radosti – do susreta s Kristom. Amen.