Svetkovina Krista Kralja – B
Čitanja: Dn 7,13–14; Ps 93,1–2.5; Otk 1,5–8; Iv 18,33b–37

Uvod

Prošle nedjelje Isus je govorio kako će se u one dane sile nebeske poljuljati (usp. Mk 13,25). Današnje evanđelje donosi još strašniju apokaliptičnu scenu: Bog se nalazi pred ljudskim sudištem – stvorenje sudi stvoritelju. Kao da se cijeli svemir okrenuo naopačke.

Kome se ovdje sudi?

Zašto je Bog dopustio stvorenju da mu sudi? Točan je odgovor: nije dopustio! U današnjem evanđelju na sudu je čovječanstvo, a ne Isus. Zašto? Poslanje izraelskog naroda bilo je prepoznati dolazak Mesije, no u tome nisu uspjeli; najveći ponos Rimskog Carstva bio je njegov pravni sustav, no rimski upravitelj nije uspio zaštititi Isusovo pravo; poslanje apostola bilo je ići za Isusom do kraja, no oni su se razbježali. Samo je jedna osoba opstala na tom sudu, a to je bila Isusova majka. Zašto je čovječanstvo tada palo te zašto danas i dalje pada na istoj kušnji?

Moj izbor prije svega drugoga

Nikada u povijesti ljudi nisu s tolikom lakoćom sudili Bogu, ne shvaćajući da zapravo pišu presudu sebi. Iza toga stoji pogrešna ideja da je pojedinac taj koji jedini ima pravo odrediti tko je i što je. Može nam se činiti da nema ničega lošeg u toj tvrdnji, ali samo dok je ne sagledamo malo bolje, kao i način na koji se razvijala i koje je posljedice donijela tijekom vremena.

Recimo, neka žena sazna da je postala majka, ali istovremeno osjeća da joj netko drugi nameće taj identitet, da to nije njezin izbor, pa donese odluku da taj identitet odbaci, poništi. Ili ovaj primjer: neki se muž odjednom sjeti da se njemu živi samački pa se jednostavno pokupi i ode – jer neće njemu neki komad papira govoriti da je on u braku i da nešto ne može. Zatim pogledajmo što imamo par desetljeća poslije: dvije osobe žele sklopiti brak, ali ne ispunjavaju uvjete jer su istoga spola i državni zakoni zabranjuju njihov izbor, pa smisle rješenje: hajdemo mijenjati zakone tako da se podlože apsolutnoj slobodi pojedinaca. Pogledajmo potom još par desetljeća unaprijed: imamo muškarca koji je zaključio da je žena i odlučio to biti – ta neće njemu teologija, biologija, psihologija ili pravo govoriti tko je! On je jedini koji ima to pravo. Danas se već javlja sve više onih koji tvrde da nisu ni ljudi, nego neka životinja. I samo im probajte nešto reći protiv toga!

Ako nam ove stvari zvuče apsurdno, sjetimo se što smo sve samo dvadesetak godina prije smatrali apsurdnim i nemogućim, a u međuvremenu je postalo očekivano ili često. Vidljivo je da nas ovakvi i slični stavovi sve bržim tempom vode u propast – a kako i neće kad nisu od Boga?

Bog nije vrhovno biće

Svetkovina je Krista Kralja, koji je „vladar nad kraljevima zemaljskim”, „Alfa i Omega (…) Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar” (Otk 1,5.8). Krist je temeljna stvarnost, a naša je sloboda hoćemo li u svojim izborima i odlukama birati Krista ili ga odbaciti. Hoćemo li dopustiti Bogu da nam otkrije tko smo ili ćemo ga odbiti i sami pokušati naći odgovor na to pitanje? Ove je rečenice vrlo lako protumačiti pogrešno: kao da Bog želi da ljudi budu njegovi robovi, kao da Crkva želi dokinuti našu slobodu. Upravo zato ljudi i izvode Boga i njegovu Crkvu na sud, optužujući ih da su protiv čovjeka i da zbog toga trebaju nestati.

Ovo, naravno, nije istina, nego se u pozadini svega nalazi jedna pogrešna slika o Bogu, jedna predodžba koja je danas možda najraširenija zabluda o njemu a koju su, nažalost, usvojili i mnogi vjernici. Mnogi dakle misle da je Bog nekakvo vrhovno biće, odnosno da postoji takva hijerarhija stvorenoga svijeta u kojoj su na dnu stvari, potom životinje, iznad njih ljudi, zatim anđeli, a na vrhu Bog koji sve vidi, sve zna te svime vlada i upravlja. No to nije kršćanska vizija Boga: takav je možda grčki Zeus, ali ne i biblijski Bog.

Bog nije biće, nego je on, kako ga filofozija posebnom riječju naziva, bitak. To znači da Bog nije tek vrhunac hijerarhije postojanja, nego je temelj svega što postoji – jer bez njega ne bi moglo postojati. On je postojanje samo. Možda i naziv današnje svetkovine donekle pridonosi našem nerazumijevanju, jer Bog je puno više od kralja koji upravlja svemirom; on je puno više od Sunca koje daje život ili od kisika bez kojega ne možemo opstati. On je sâm život: sve što živi i postoji, živi i postoji zahvaljujući njemu. Bog nije samo stvoritelj, niti je stvoritelj kao što je to primjerice neki slikar, jer kada slikar umre, njegove slike ostaju, one i dalje postoje, no kada bi Bog (teoretski) nestao, tada bi sve što je stvorio nestalo s njime. Stoga, kada čovjek odbacuje ili izbacuje Boga iz svoga života, on je taj koji polako nestaje, a ne Bog.

Zaključak

Ključno je ovo shvatiti ako želimo imati ispravan odnos s Bogom, jer ako je Bog samo vrhovni vladar, onda je on prijetnja koja ograničava našu slobodu, ali ako je bitak – dakle sâm temelj postojanja – onda je on taj na kojega se trebamo osloniti. Riječ vjerovati na hebrejskom znači upravo to: ‘osloniti’ se i ‘postojati’. S druge strane, riječ musliman znači ‘onaj koji se pokorava’. Kršćani se ne pokoravaju Bogu (u negativnom smislu te riječi), nego se oslanjanju na njega. Na taj je način sačuvana naša sloboda. Sloboda ne znači da mogu raditi što god mi padne na pamet, nego znači da imam sposobnost odabrati Boga i ono što je Božje, sposobnost da se na njega oslonim.

Što to konkretno znači? To znači da ću se onda kada se nađem pred nekim izborom (lagati da se zaštitim ili reći istinu; moliti ili gledati televiziju; osvetiti se ili okrenuti drugi obraz…) odlučiti za Boga i njegove zapovijedi; ali ne zato što mi u protivnom prijeti kazna nebeskog suca, nego zato što znam da me Bog, ako se oslonim na njega, neće iznevjeriti. U protivnom, ja sam taj koji osuđuje Boga, koji ga stavlja na sud govoreći: „Tvoje me zapovijedi ograničavaju! Ne želim biti tvoje dijete, želim biti svoj.”

Zapamtite: vjernik ne živi potlačen i jadan život pun zabrana – vjernik je onaj koji je naučio kako živjeti puninu života.