Trideset i prva nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Pnz 6,2–6; Ps 18,2–4.47.51ab; Heb 7,23–28; Mk 12,28b–34

Uvod

Isus u današnjem evanđelju citira najpoznatiju židovsku molitvu „Čuj, Izraele”, koja je njegovim slušateljima bila važna kao nama Očenaš. No u tom citiranju Ponovljenog zakona Isus radi neke izmjene kojima nam tumači kako bi ljubav prema Bogu trebala izgledati.

Važnost molitve „Šema”

Na jedno od školskih pitanja židovske teologije: „Koja je zapovijed prva od sviju?” Isus daje odgovor citirajući poznati tekst iz knjige Ponovljenog zakona koji smo slušali u prvom čitanju: „Čuj, Izraele…“ (Pnz 6,4). Dotični tekst bio je i ostao temeljna molitva svakog židova. Ta je molitva poznatija pod nazivom „Šema“, što je njezina početna riječ na hebrejskom: „čuj“ ili „slušaj“. Osim rasprava o tome koja je zapovijed najvažnija, jedna od omiljenih židovskih teoloških tema bilo je i pitanje kako shvatiti molitvu „Šema“, na što Isus također daje svoj odgovor.

Analiza molitve „Šema”

Mojsije u Ponovljenom zakonu govori da trebamo ljubiti „Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom” (Pnz 6,5), no Isus, citirajući Mojsija, dodaje još nešto: da Boga također trebamo ljubiti „iz svega uma svoga” (Mk 12,30). Ovaj važan detalj ne smijemo preskočiti ako želimo shvatiti Isusovu poruku. Dapače, u hebrejskom jeziku i starozavjetnom mentalitetu gotovo svi dijelovi ove molitve imaju drukčije značenje od onoga koje bismo im mi pripisali s obzirom na to kako ih danas doživljavamo.

Tako danas riječ srce (hebr. lev) simbolički označava sjedište emocija ili želja, no u biblijskom govoru ona označava središte čitave osobe: njezin razum, volju, emocije… Sve je to sadržano u riječi srce. Poanta je da Boga moramo ljubiti svim svojim bićem. Vjera se ne može ticati samo intelekta ili samo emocija, nego mora obuhvatiti i promijeniti cijelu našu osobu, sve ono što jesmo.

Danas ljudi dušom (hebr. nefeš) nazivaju ono što je u čovjeku besmrtno, nasuprot tijelu, koje propada. No hebrejska riječ nefeš označava cijeloga čovjeka: i tijelo i ono što mi zovemo dušom. Ljubiti Boga čitavim nefešom znači da svime onime što jesmo – i tijelom i dušom – trebamo ljubiti Boga. Moje tijelo nije nekakvo vozilo u kojem se nalazi duša, nego dio mene. Nije dovoljno ljubiti Boga samo mislima i osjećajima nego to moramo činiti i tijelom, kako na moralnom području tako i stavom i pokretima u bogoštovlju: kada sjedimo ili stojimo, kada pjevamo ili pozorno slušamo, te konačno, kada se pričešćujemo, mi se služimo tijelom da iskažemo ljubav Bogu.

Ljubiti svom snagom?

Treća je riječ – snaga (hebr. meod) – možda i najspornija u ovom tekstu, upravo zato što hebrejski izraz meod uopće ne označava snagu, nego je riječ o prilogu koji znači ‘veoma’ ili ‘vrlo’. Tako je Bog, kada je šesti dan stvorio čovjeka, vidio da to „bijaše veoma dobro” (Post 1,31), a Kain nije bio samo ljut na svoga brata Abela, nego je bio veoma ljut (usp. Post 4,5). Sve je to ista riječ. Dakle, ovaj dio možemo doslovno prevesti tako da kažemo kako Boga trebamo ljubiti „svom svojom veomašću” (ako se takvo što uopće može reći).

Naravno da su zbog ove jezične nejasnoće među židovskim učenjacima nastajale broje rasprave o tome kako treba shvatiti ovaj dio molitve. Neki su prevoditelji meod preveli riječju snaga, što je tumačenje koje slijede i suvremeni prijevodi, a drugi su tu riječ preveli kao bogatstvo. Isus rješava taj problem tako što upotrebljava dvije riječi: um i snaga. Njegov umetak, koji govori da trebamo ljubiti Boga „iz svega uma svoga” (Mk 12,30), nije puki dodatak, nego dodatno tumačenje već postojećeg hebrejskog izraza. Dakle, Boga trebamo ljubiti i svojim misaonim i svojim fizičkim djelovanjem, što znači da ne postoji nijedno područje ljudskog djelovanja koje nije uključeno u izražavanje ljubavi prema Bogu, pa tako ni naš odnos prema drugim ljudima.

To nam Isus poručuje u sljedećem koraku, govoreći: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (r. 31). Tako povezuje dva potpuno različita odlomka Staroga zavjeta, odnosno dvije zapovijedi ljubavi koje nalazimo u njima, da nas pouči: Boga se potpuno ljubi tek kada se ljubi i bližnjega.

Zaključak

Poanta je svih ovih jezičnih i prevoditeljskih zavrzlama u tome da vjera ne može biti neki privjesak našem životu (što je, nažalost, način na koji većina krštenih danas živi): čovjek ima svoju karijeru, obitelj, prijatelje, a onda je tu negdje i vjera, pa tako ode na misu, pomoli se prije spavanja, i to je otprilike to. Ali odnos s Bogom, Božje zapovijedi i principi koje nam je on ostavio moraju obuhvatiti sva područja našeg života, svu našu osobnost, sve naše misli i djelovanje. Ne možemo biti vjernici jedan sat tjedno. Ma ne možemo biti vjernici ni samo 23 sata dnevno! Ne smijemo imati neka područja u kojima si dajemo oduška, neka razdoblja u kojima mislimo da je sve to samo lijepa priča, neke situacije u kojima ipak biramo raditi po svome.

Isus ni jedan dio svojega života nije sačuvao za sebe, nego se sav dao nama. On želi prodrijeti u sve ono što ja jesam, mislim i činim, ali ne zato što je nekakav tiranin koji me želi kontrolirati, nego zato što me toliko ljubi da ne može pustiti da ijedno područje moga života propadne. Jer upravo se to događa s onim dijelovima našeg bića koje uskratimo Bogu misleći da tu možemo bez njega. Oni neminovno propadaju.

A Isus nas zove i obećava da će svako područje našega života koje predamo njemu postati zemlja „kojom teče med i mlijeko“ (Izl 3,17). Iako se nekome možda čini nemogućim baš sve, svaki djelić svoga života – od obiteljskih odnosa, financija, karijere, spolnosti, slobodnog vremena pa do brige za zdravlje – podrediti Bogu, to je jedini put u ispunjen i radostan život kakav nam je Isus došao donijeti. Ne bojte se! Dajte Bogu malo povjerenja, a dalje će on preuzeti. I budite sigurni da nas neće iznevjeriti.