Trideset i treća nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Dn 12, 1–3; Ps 16, 5.8–11; Heb 10, 11–14.18; Mk 13, 24–32

Uvod

Kako se približava kraj crkvene godine, Crkva redovito pred nas stavlja čitanja koja govore o kraju svijeta.

Apokalipsa

Možda ništa ne budi toliko maštu kao govori o kraju svijeta. No to nije specifično samo za današnje vrijeme: oduvijek je ova tema zanimala ljude, čak toliko da je nastala posebna književna vrsta koja se njome bavi – apokaliptična literatura. Neke su od tih knjiga postale dio Biblije, primjerice Knjiga proroka Danijela ili Otkrivenje. Pojedini Isusovi govori, kao što je ovaj iz današnjeg evanđelja, također su izrečeni u tom stilu. To su možda i najmanje razumljivi dijelovi Biblije jer govore o nekakvim viđenjima, čudnim bićima i neobičnim silama. Dok čitamo takve tekstove, nad glavama nam se sigurno pojavljuje puno upitnika. Apokaliptična literatura ima svoj način izražavanja, prepun simbola, pa moramo dobro poznavati pravila pisanja ovakvih knjiga ako želimo znati što je autor htio reći. Slično je i s današnjim evanđeoskim tekstom.

Isus govori o dva događaja

Ako pogledamo širi kontekst Markova evanđelja, vidjet ćemo da se Isus nalazi u Jeruzalemu i tvrdi da će njegov Hram, kojemu se ljudi toliko dive, biti uništen do temelja (usp. Mk 13,1s). Poslije ga učenici nasamo pitaju kada će to biti (usp. r. 4), na što slijedi jedan duži odgovor kojega je dio i današnje evanđelje.

Isus najprije govori o uništenju jeruzalemskog Hrama, koje se zaista dogodilo 70. godine. Zato je mogao reći da „neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude“ (Mk 13,30) jer je tako i bilo. No zašto potom također govori o padanju zvijezda i velikoj pomrčini Sunca, a vidimo da Sunce i dalje svijetli na nebu? Treba znati: za Židove je Hram bio prikaz svemira u malom. Njegov je brončani pod predstavljao ocean, a unutrašnjost je bila uređena tako da bude slika nebesa. Na hramskim je zastorima bio prikazan raspored nebeskih zviježđa. Stoga Isus, kada kaže da će zvijezde padati s neba i da će se nebeske sile poremetiti, zapravo opisuje uništenje Hrama i urušavanje ovih hramskih slika zvjezdanog svoda, ali je uništenje toga svemira u malom ujedno slika i najava onoga što će se jednom dogoditi i s pravim svemirom. Dakle, Isus govori o dva događaja: kraju Hrama i kraju svijeta. No, za razliku od uništenja Hrama, koje se dogodilo relativno brzo, nakon samo 40 godina, za kraj svemira Isus kaže da o tom „danu i času nitko ne zna, nego samo Otac“ (Mk 13,32). Zato je svako određivanje datuma apokalipse – što su mnogi već pokušali i još uvijek pokušavaju – potpuno uzaludno.

Čišćenje kroz patnju

Ono što je zajedničko svoj apokaliptičnoj literaturi, pa tako i Isusovu govoru o posljednjim vremenima, jesu tvrdnje da će apokalipsi prethoditi velike nevolje koje će pročistiti Božje odabranike i otkriti svijetu istinu. Tih će dana „biti tjeskoba kakve ne bi od početka stvorenja“ (Mk 13,19). Tako je i bilo. Rat koji je pratio uništenje Hrama odnio je stotine tisuća života. Povijesni zapisi govore da su Rimljani u to vrijeme dnevno razapinjali petstotinjak ljudi – toliko mnogo da im je ponestajalo drva na koja su pribijali zarobljenike. Ove su strahote naposljetku dovele i do konačnog odvajanja kršćana od židova te formiranja jasnog smjera kojim Crkva treba ići: u to doba ona prekida sve veze sa židovstvom i kreće svojim putem.

Ovaj obrazac tjeskobe, nevolja, čišćenja i otkrivanja istine stalno se ponavlja kroz povijest čovječanstva: o brojnim nevoljama dalje i bliže povijesti, pa i sadašnjim, ne moramo ni govoriti. Možda su se i neki od nas našli u situaciji u kojoj im se činilo kao da se sva postojeća pravila i sustavi ruše, kao da je samo Sunce – izvor života – pomrčalo, a zvijezde – postojane životne vodilje – popadale s neba. Nije li ovo dobar opis naših najvećih tragedija, kao što su ratno progonstvo, teška bolest, smrt voljene osobe ili raspad bračnog života? Sve ono što smo gradili, u što smo se uzdali, sve ono što nam je bilo životni oslonac i nit vodilja, odjednom je nestalo. Kao da je Bog poništio stvaranje svijeta, a zemlju vratio u početni kaos, gdje umjesto nebeskih svjetlila vladaju pustoš i praznina (usp. Post 1,2.14–19). U takvim trenucima prirodno je podići pogled prema nebu i upitati Boga: „Zašto si me uopće stvorio kada me ovako uništavaš?” Ili zavapiti poput proroka Jeremije: „O, zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju i u sramoti da dokončam dane!” (Jer 20,18).

Zaključak

Božji odgovor na ovo pitanje uvijek je isti: on dopušta zlo i tjeskobu zato što zna da ih može okrenuti na veće dobro – onim ljudima koji surađuju s njegovom milošću. Nevolje koje su zadesile izraelski narod bile su poziv na promjenu, na obraćenje, ali i priprema za ulazak u Božje kraljevstvo. Umjesto da za svoje životne nevolje tražimo krivce, možda je bolje trošiti energiju na pokušaje da promijenimo sebe, pažljivo osluškujući Božji glas koji nas poziva da mu se u nevolji još više približimo. Ponekad je potrebno da Bog sruši i uništi sva naša vanjska svjetlila – od kojih su nam neka već postala pravi idoli – pa da onda napokon damo šansu onome malenom nutarnjem svjetlu Božje prisutnosti, kao što je sv. Ivan od Križa lijepo rekao u knjizi Tamna noć duše: „U blaženoj noći, u tajnosti, kad me nitko nije vidio, ni ja ništa nisam vidio, bez svjetla i vodiča, osim onoga koje je gorjelo u mom srcu. To svjetlo me vodilo sigurnije od svjetla podneva na mjesto gdje me čekao on.”

Tama i nevolje nisu kazna, nego prilika da jasnije vidimo Boga.