Božić – misa polnoćka
Čitanja: Iz 9,1–6; Ps 96,1–3.11–13; Tit 2,11–14; Lk 2,1–14

Uvod

Bila je tiha noć, tamna noć, negostoljubiva noć.

Tišinu noći prekinuo je plač djeteta. Bog je došao među ljude, postao čovjekom, i prvo što je učinio, prvi njegov glas bio je plač. Zaplakao je nad našom patnjom, nad našim robovanjem grijehu i nad našom smrtnošću.

Tminu noći obasjalo je svjetlo Gospodnje slave (usp. Lk 2,9), a plač djeteta odjednom nadjačala vojska anđela hvaleći Boga: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima” (Lk 2,14). Tmini i tuzi došao je kraj jer se „rodio Spasitelj – Krist, Gospodin” (Lk 2,11).

Ta je noć bila negostoljubiva ne samo zbog prenapučenog svratišta nego i zbog zatvorenih ljudskih srdaca. Tu su negostoljubivost prekinuli pastiri koji su pohitali susresti se s onima za koje nigdje drugdje „nije bilo mjesta” (Lk 2,7).

Bio je petak ujutro

Ovoga petka jedno tiho jutro naglo je prekinuto. Kako naći riječi koje će zaustaviti plač, dokinuti tugu i pokušati vratiti nadu? Sumnjam da je ikome od nas lako naći prikladne riječi za tako tragičan trenutak. Ipak, ovo ne smijemo zaboraviti: ako čovjek i nema riječ, Bog je uvijek ima. A Bog je tada već progovorio. Toga smo dana na misi zornici čitali iz Knjige proroka Izaije: „[D]jevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!” (Iz 7,14). Bog je s nama – uvijek!

Čak i kada šuti, on nikada ne prestaje biti s nama. Isusovo nam rođenje govori da Bog nije neki udaljeni vladar ili sudac, nego nama blizak. On iz naše tmine ne bježi, nego ulazi u nju i s nama kroz nju prolazi. Zbog toga kršćanska molitva nije puko nabrajanje riječi, nije samo razgovor s Bogom, nego je prvenstveno bivanje s njime. Stoga možemo moliti i bez riječi: ponekad je dovoljno tek sjetiti se, posvijestiti si da je Bog s nama.

Bog dolazi kao hrana

Nakon rođenja Isus je položen u jasle. Jasle nisu krevetić, nego drveno korito iz kojega stoka jede hranu. Osim šoka, tuge i nevjerice, onoga dana javila se u svima nama i želja da nešto učinimo. Javila se glad za pravdom, sigurnošću, zajedništvom… Baš zato Bog za svoje prvo zemaljsko boravište uzima jasle te tako najavljuje na koji će način biti prisutan među nama: on nam dolazi kao hrana. Upravo je to Euharistija – hrana za one koji gladuju, koji su „izmoreni i opterećni” (Mt 11,28). I kada smo radosni i kada smo tužni, i kada smo snažni i kada smo obeshrabreni, Isus nas poziva da dođemo i blagujemo njegovo tijelo. Ono će nam dati snagu, mir i smisao, ono će nam vratiti radost.

Krist je vladar

U prvom čitanju prorok Izaija govori o rođenju vladara: „dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast” (Iz 9,5). Iako prorok govori da njegovu miru „neće biti kraja” (Iz 9,6), znamo da u ljudskoj povijesti nije bilo ni jednoga dana kada bismo mogli reći da je mir vladao po svoj zemlji. Kakav je onda to vladar? Na jednom mjestu u Otkrivenju evanđelist Ivan vidi knjigu sa sedam pečata koju nitko ne može otvoriti (Otk 5,1–5). Ta knjiga predstavlja Božje planove sa svijetom koje nitko na zemlji ne može shvatiti, no kada jednom dođemo u nebo, Isus će, kao zaklani Jaganjac, ukloniti sve nejasnoće. Tada ćemo se uvjeriti da je Bog zaista vladar nad čitavom poviješću i da je sve što je učinio ili dopustio bilo radi našega spasenja, koliko god nam to u nekim trenucima djelovalo suludo, neshvatljivo, pa čak i okrutno. U tome je ludost kršćanske vjere.

Zaključak

Ne moramo sve odmah shvatiti. U redu je žalovati i brinuti se za najmilije, ali Bog je s nama – to je radosna vijest! Zato je moguće da i u tuzi budemo radosni, a u nevolji puni nade.

Stoga, kao kršćani, kao vjernici, bez obzira na to u kakvim se okolnostima nalazimo, i ovoga Božića kao i svakoga Božića, možemo se radovati. Naša radost ne potječe od bogata blagdanskog stola, planova koje smo uspjeli ostvariti u protekloj godini ili susreta s obitelji. Njezin je izvor u činjenici da je tmini došao kraj, da nam se „rodio Spasitelj – Krist, Gospodin” (Lk 2,11).