Treća nedjelja došašća – C
Čitanja: Sef 3,14–18a; Iz 12,2–4bcd.5–6; Fil 4,4–7; Lk 3,10–18

Uvod

Prošle nedjelje slušali smo o Ivanovu pozivu na obraćenje. Ljudi koji su ga čuli sad dolaze k Ivanu s pitanjem što bi, dakle, konkretno trebali činiti da se obrate.

Obraćenje djelima

U današnjem evanđeoskom odlomku čak se tri puta spominje isto pitanje: „Što nam je činiti?” Već smo objašnjavali da riječ obraćenje (grč. metanoia) doslovno znači ‘promjena uma’, stoga bismo očekivali da će ljudi Ivana pitati: „Što, dakle, trebamo vjerovati?” Danas se na vjeru gleda kao na uvjerenje ili mišljenje, a kada netko kaže da je promijenio vjeru, obično se misli da je promijenio svoje mišljenje o Bogu i zagrobnom životu. No, u skladu s ondašnjim židovskim shvaćanjem, pitanje vjere prvenstveno se odnosi na ono što pojedinac čini i kako živi.

Iako su mnogi pismoznanci i farizeji imali oprečne stavove o temeljnim teološkim pitanjima, ono što ih je sve povezivalo bilo je obrezanje, obdržavanje subote i slavljenje blagdana – dakle, riječ je o radnjama, a ne mišljenjima. Zato je prirodno da ljudi Ivana pitaju: „Što trebam činiti da bih se obratio?” Vjera nije intelektualno pristajanje uz neke informacije, nego način života obilježen povjerenjem u Boga i njegovu riječ. Evanđelist Luka znao je da će se njegovi čitatelji, nakon što prihvate vjeru u Krista, prvo pitati što trebaju činiti, pa stoga i nudi odgovor na to pitanje (usp. Dj 2,37; 16,30).

Podijeli

Što nam je dakle činiti? Ivan ne daje nikakav revolucionarni odgovor, nego kaže: „[P]odijeli s onim koji nema” (Lk 3,11). Hrana i haljine, koje trebamo dijeliti, predstavljaju ono minimalno potrebno za održavanje života. Hrana simbolizira sve što nam je zajedničko s ostalim biološkim svijetom, dok haljina u Bibliji predstavlja ljudsko dostojanstvo (usp. Post 37,3; Lk 7,25; 15,22). To znači da trebamo biti milosrdni prema onima koji su zakinuti za hranu, ali i za osnovno ljudsko dostojanstvo. Zato, kada govorimo o tjelesnim djelima milosrđa, ne stajemo na „gladna nahraniti” i „žedna napojiti”, već idemo i dalje, dodajući: „siromaha odjenuti”, „putnika primiti”, „bolesna pohoditi”, „prognanike pomagati”, „mrtve pokopati”. Gaženje ljudskog dostojanstva često boli puno više od gladi. Zbog toga je Crkva od samog početka ozbiljno shvaćala ovu zadaću te se posebno brinula za socijalno ugrožene, bolesne, prognanike i zarobljene.

Savjesno vrši svoju službu

Nakon što je dao spomenuti savjet, k Ivanu dolaze carinici, a potom i vojnici, te mu postavljaju isto pitanje. Pripadnici ovih dviju skupina ljudi bili su posebno omraženi u tadašnjem društvu pa su vjerojatno mislili da prethodno rečeno za njih nije dovoljno i da trebaju učiniti još više. Ivan im odgovara da jednostavno trebaju pošteno vršiti svoju službu, odnosno ne zloupotrebljavati položaj koji imaju za vlastitu korist (zbog čega su i bili toliko omraženi). I zaista, upravo tu počinje svaka društvena nepravda: od pojedinca koji povjerenu službu ne vrši savjesno, nego svoj položaj iskorištava za stjecanje nepravedne dobiti ili pak izbjegava vršiti poslanje koje mu je dano.

O taj se zahtjev svi mi spotičemo i padamo: da vršimo svoje poslanje – upravo takvo kakvo jest i upravo tamo gdje jesmo. Nedavno sam slušao jednoga čovjeka koji je govorio da ima osjećaj kako bi, kada bi mu se Isus ukazao i naredio da svaki dan moli četiri krunice, ide na misu i posti triput tjedno, bez problema u tome uspio. No, kada bi mu Isus poručio da sve što treba da postane svet ovisi o tome da do kraja života ne rekne ni jednu krivu riječ svojoj ženi, odmah bi odustao jer, kako kaže, zna da je to nemoguće (možda jedino u slučaju da si odmah odreže jezik).

Često maštamo o velikim djelima koja bismo mogli učiniti: zamišljamo kako bismo provodili pravdu, borili se protiv neprijatelja, pa čak dali i vlastiti život za neki viši cilj. Ali to nije ono što Bog od nas traži (barem ne od velike većine ljudi). Bog želi da tamo gdje jesmo činimo ono što nam je on zapovjedio činiti – želi da ljubimo (usp. Iv 15,12).

Što nam je dakle činiti? Dobro koje trebamo činiti jest ono koje nam je nadohvat ruke. Zahvaljujući suvremenim medijima, nikada u povijesti čovjek nije imao toliko briga na pameti: od raznih svjetskih sukoba i političkih smicalica, preko vremenskih nepogoda i bolesti, pa sve do nogometnih utakmica – svačim se opterećujemo. Ta nas gomila kojekakvih podataka emocionalno i duhovno troši te na kraju nemamo snage djelatno ljubiti onoga tko nam je bližnji; niti na svom poslu birati ispravan, ali teži put; niti raditi na svojim slabostima i rasti u krepostima.

Najlakše je prozivati zlikovce i gunđati kako drugi ne valjaju. Ivan najavljuje da će Bog „pročisti gumno svoje”, a zlikovce „spaliti” (Lk, 3,17). To nije naš posao. Ako mislimo samo gunđati umjesto da donosimo „plodove dostojne obraćenja” (Lk 3,8), nije nezamislivo da se i mi jednom nađemo u tome ognju.

Zaključak

Ne znam je li u ostalim zemljama drukčije, ali kod nas se stalno kuka i žali, kao da nema baš ničega dobroga. A u današnjem drugom čitanju slušamo sv. Pavla kako zapovijeda: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!” (Fil 4,4). Znate li gdje se sv. Pavao nalazio dok je to pisao? U zatvoru! Imao je tisuću razloga za prigovaranje i kuknjavu, ali on se raduje jer zna da nema tih okolnosti koje bi ga mogle spriječiti da vrši svoje poslanje, da ljubi i da bude ljubljen. Svoje suđenje nije shvatio kao progon, nego kao priliku da propovijeda rimskim službenicima, a zatvor je doživljavao kao dobru prigodu da piše braći u Kristu. On iz zatvora piše Bibliju!

Dakle, ne postoje okolnosti koje su dovoljno loše da smijemo izbjegavati svoju odgovornost i svoje kršćansko poslanje, ili toliko loše da ne bismo mogli biti radosni. Mi mislimo da nam rješavanje problema donosi mir i radost, ali ne – to čini ljubav. Bog nas uvijek poziva na ljubav: i u blagostanju i u tragedijama. Iz te se ljubavi rađa mir, radost i sve ono za čime čeznu naša srca.

Što nam je dakle činiti? Preostalo je manje od dva tjedna do kraja adventa. Božićna radost ne dolazi sama od sebe, nego se za nju kroz došašće moramo pripremati. Iskoristimo ovo milosno vrijeme koje nam je Bog dao: recimo nekom članu obitelji koliko nam je stalo do njega; umjesto da ogovaramo, budimo strpljivi s nekim tko nas živcira; na poslu učinimo nešto dobro što se od nas nužno ne zahtijeva. Takvim malim djelima ljubavi činimo velike stvari, a svijet otvaramo za radost Božjeg dolaska.