Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: 2Kr 5,14–17; Ps 98,1–4; 2Tim 2,8–13; Lk 17,11–19

Uvod

Evanđelje nam govori o dvije vrste vjere koje donose dvije vrste ozdravljenja: jedno je tjelesno, a drugo je potpuno. Drugo je ono kojemu trebamo težiti.

Odnos prema gubavcima

Guba je u Bibliji jedna posebna tema kojoj je posvećeno dosta teksta. Vjerojatno je da se čitav niz kožnih bolesti nazivao tim imenom. Gubavci su zbog zaraze bili izolirani od zajednice, a svećenici su imali zadatak prosuditi ima li tko gubu ili je od nje ozdravio (usp. Lev 13 – 14). Obolijevanje od gube povezivalo se s grijehom jer su ljudi vjerovali da je guba kazna kojom Bog udara grešnike (usp. Pnz 28,27.35; Izl 9,9s; Br 12,10–15; 2 Ljet 26,19–23). Stoga gubavci nisu samo nosili teret svoje bolesti nego su bili uskraćeni i za najobičniju ljudsku sućut. Strašan je bio već sam tijek bolesti: osoba bi polako gubila osjet u ekstremitetima, a zatim bi uslijedilo polagano odumiranje i otpadanje dijelova tijela, počevši od prstiju.

Zbog svega ovoga guba je savršena slika grijeha: grijeh je progresivna i pogubna bolest od koje čovjek polako gubi dodir sa stvarnošću, izolira se od zdrave zajednice kako bi živio među sebi sličnima te se naposljetku, dio po dio, počne raspadati.

Gubavci kao slika palog čovječanstva

Isusu dolazi deset gubavaca. Deset je najmanji broj ljudi koji je mogao predstavljati cijeli narod u nekom pravnom procesu ili u službi u sinagogi (usp. Rut 4,2; Zah 8,23). Dakle, ovih deset gubavaca predstavljaju okuženo, odbačeno i umiruće čovječanstvo koje u Isusu vidi posljednju nadu. Oni imaju vjeru da mogu ozdraviti te po toj vjeri i ozdravljaju.

Čitajući današnji evanđeoski ulomak, možda se pitamo što su ona devetorica koja se nisu vratila toliko skrivila da su prikazana u tako lošem svjetlu. Isus im je rekao da se odu pokazati svećenicima i oni su to učinili, što znači da su bili poslušni Božjoj riječi. Zar to nije dovoljno? Je li Isusova zapovijed nekakav trik i trebamo li takvo što očekivati i u svojim životima?

Za ispravno tumačenje biblijskih tekstova često je najvažnija zadnja rečenica neke cjeline, pa su tako i ovdje ključne Isusove riječi na kraju: „Tvoja te vjera spasila” (Lk 17,19). Primijetimo da su gubavci došli k njemu s dvije različite vrste vjere: devetorica su imala vjeru koja ozdravlja, a Samarijanac vjeru koja spašava. Čini mi se da bismo i danas dobili sličnu statistiku među kršćanima. No, u čemu je razlika između ovih dviju vjera?

Vjera devetorice i vjera Samarijanca

Sva su desetorica imala gubu i vjerovala da ih Isus može ozdraviti, ali za devetoricu je to bilo sve što žele. Oni su u Bogu vidjeli samo rješavatelja problema. Imali su problem – gubu, i vapili su za Isusom jer su vjerovali da im on može pomoći. Zaista su iskreno vjerovali u to, no kada su ozdravili, Isus im više nije trebao.

Vrlo je lako naći se među tom devetoricom. Lako je moliti kada nastupe nevolje, posebice neka nevolja koja nam potpuno paralizira život pa ne ostaje ništa drugo osim vapiti za Bogom, a onda se, kada nam Bog pomogne, kada riješi naš problem, vratiti na staro – daleko od njega. No Bog se nije utjelovio samo zato da rješava naše probleme nego zato da bi bio s nama.

U Evanđelju piše da su gubavci stajali „podaleko” (Lk 17,12) od Isusa. Nije li to slika čovjeka u grijehu koji se ne može niti približiti Bogu jer je okužen? Devetorica, nakon što su ozdravila, odlaze u Hram (još dalje od Isusa!), dok se Samarijanac vraća, dolazi tik do njega i pada mu pred noge. U tome je razlika između vjere koja ozdravlja i vjere koja spašava. Ozdraviti znači obnoviti tijelo, a spasiti znači ozdraviti cijeloga čovjeka i osposobiti ga za zajedništvo s Bogom. To je cilj našega života!

Sve što radimo, od sakramenata do žrtvovanja u svakodnevici, od krunica i postova do čvrstog držanja Božjih zapovijedi, ima samo jednu svrhu: da uđemo u zajedništvo s Bogom. Nažalost, često molimo samo za to da ozdravimo, odnosno da Bog riješi neki naš ovozemaljski problem. Takva vjera ozdravlja, no pozvani smo na nešto više: pozvani smo susresti se s Bogom i čuti njegov poziv da ustanemo na vječni život.

Ova devetorica, to su bili ljudi Zakona – oni koji poštuju sve što je Bog propisao i očekuju da za to budu nagrađeni. Samarijanac je bio čovjek milosti – onaj koji zna da je sve što ima isključivo Božji dar. Stoga i svaka naša molitva i rad imaju samo jedan cilj: susret s Isusom. Nemojmo se ljutiti na Boga jer nije uklonio naše nevolje mada smo ga toliko često molili, ili pak misliti da je problem u tome što nešto pogrešno radimo. Njegova je prisutnost najveći dar koji imamo i cilj svake molitve. Jedino ona može ispuniti naše srce.

Zaključak

Isus za Samarijanca kaže da je bio tuđinac, grč. allogenes, što doslovno znači ‘iz drugoga naroda’. Zanimljivo je da je ovo jedino mjesto u Novom zavjetu gdje se ta riječ spominje. Još je zanimljivije to što je ova riječ svima bila itekako poznata jer se nalazila na ulazu u unutrašnje dvorište Hrama, na ploči na kojoj je na grčkom pisalo: „Neka tuđinac ne kroči dalje.” Kazna za prekršitelje bila je smrt. Dakle, Samarijanac nije smio ući u Hram s ostalom devetoricom. No je li to bio jedini razlog zašto se vratio Isusu?

Ponekad molimo jer smo iscrpili sve druge mogućnosti. I to je u redu. Isus nas uvijek čeka i raduje se našem susretu.