Trideseta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Sir 35,12–14.16–18; Ps 34,2–3.17–19.23; 2 Tim 4,6–8.16–18; Lk 18,9–14

Uvod

Isus nam danas progovara o temi opravdanja: čovjek se ne može opravdati svojim djelima, već isključivo Božjom milošću. Što to konkretno znači i kako se očituje u našem životu, saznat ćemo detaljnom analizom ove kratke prispodobe.

Pitanje opravdanja

Lukino evanđelje obilježeno je pitanjem „Što nam je činiti da zadobijemo vječni život?” (usp. Lk 3,10.12.14; 10,25; 12,17; 16,3; 18,18). Ovo pitanje slobodno možemo preformulirati, pa bi tada glasilo: „Kako se opravdati?” Opravdanje je proces preobrazbe grešnika u pravednika, odnosno palog čovjeka u osobu koja je u ispravnom odnosu s Bogom. Kako to postići, bilo je jedno od ključnih teoloških pitanja u Isusovo doba. Farizeji su smatrali da se opravdanje postiže minucioznim držanjem Zakona: čovjek koji savršeno vrši svih 613 zapovijedi Zakona bit će pravedan pred Bogom i Bog će ga nagraditi. Isus je više puta oštro kritizirao ovakvo poimanje opravdanja.

Uvod u današnju prispodobu jasno nam govori kome je namijenjena: onima koji se „pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu” (Lk 18,9). Riječ podcjenjivahu (grč. exoutheneó) doslovno znači ‘učiniti bezvrijednim’ ili ‘smatrati ništavnim’. Dakle, problem farizeja nije bila samo iluzija o vlastitoj pravednosti nego i to što su drugim ljudima oduzimali njihovu temeljnu vrijednost, koju im Bog daje.

Farizejeva „molitva”

„Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik.” (Lk 18,10). Već nam je poznat ovaj obrazac prispodobe u kojem dva lika predstavljaju suprotne krajnosti: takav su primjer i ona dva sina različita ponašanja (usp. Lk 15; Mt 21,28–32) ili bogataš i Lazar (usp. Lk 16,19–31).

Zanimljivo je primijetiti da su i farizej i carinik bili izdvojeni iz društva. Sama riječ farizej doslovno znači ‘odvojen’. Farizeji su se odvajali kako ih društvo ne bi „uprljalo”, dok je carinik iz društva bio izopćen jer je smatran previše „prljavim”. Kao čitatelji, vjerojatno se ne želimo poistovjetiti ni s jednim od ovih likova. Ne želimo biti farizej, koji je ovako oštro opisan, ali ni carinik, jer sebe ipak ne smatramo toliko lošima. No prava je istina da obje krajnosti itekako žive u nama, kao što ćemo uskoro vidjeti.

Farizej izvana sve radi ispravno: moli se u Hramu, stoji uspravno i upire pogled prema nebu – sve prema propisima. Iako se čini da zahvaljuje Bogu, zapravo čestita samome sebi na vrlo dobrom životu koji ima. Dio teksta preveden izrazom u sebi se molio može se prevesti i riječima sam se sebi molio, jer se u izvorniku upotrebljava refleksivni glagol. Dakle, njegova je molitva zapravo monolog i hvaljenje sebe, a ne Boga. S ponosom ističe kako ne samo da ispunjava sve propise Zakona nego ih i znatno nadmašuje: Zakon traži samo jedan post godišnje (usp. Lev 16,29), a on posti dva puta tjedno; Zakon traži desetinu od određenih namirnica (usp. Pnz 12,17), a on daje desetinu od svega što stekne (usp. Lk 18,12). Glagol steći jasno sugerira da on to što ima ne promatra kao Božji dar, već kao plod svojega zalaganja. Farizej nije došao u Hram pokloniti se Bogu, nego sebi.

Molitva carinika

Za razliku od farizeja, carinik stoji „izdaleka” (Lk 18,13). Istu smo riječ čuli prije mjesec dana kada je u Evanđelju pisalo kako bogataš u paklu „izdaleka ugleda” (Lk 16,23) Lazara. Razdaljina između farizeja i carinika simbolizira onu između pakla i raja, između propasti i spasenja. Pitanje je, međutim, tko je na kojoj strani.

Carinik moli: „Bože, milostiv budi meni grešniku!” (Lk 18,13). Izraz milostiv budi (grč. hilaskomai) nema isto značenje kao zaziv smiluj se (grč. eleeson) koji uzvikujemo na početku svake mise, nego jasno upućuje na odrješenje od grijeha. Ova se riječ pojavljuje još samo jednom u Novom zavjetu: onda kada se govori da Krist okajava grijehe naroda (usp. Heb 2,17). Carinik je, očito, došao u Hram po oproštenje grijeha, no po Zakonu je za to trebao prinijeti propisanu žrtvu. Naizgled, on sve radi krivo; sve je u njega pogrešno: od načina života do oblika bogoštovlja. Jedino što je ispravno jest njegovo raskajano srce. Ali to je ono najvažnije, to je Bogu dovoljno!

Milost opravdava

Farizej zapravo prezire carinika jer ga podsjeća na njegove slabosti. Patološki bježi od činjenice da je grešan i da, koliko god se trudio, ne može sam sebe spasiti. On ne želi jednostavno primiti spasenje jer bi time postao dužnik onoga tko ga je spasio. Želi biti neovisan, želi steći spasenje svojim zalaganjem te zato izmišlja razne discipline, uvjeren da će, ako ih bude slijedio, umilostiviti mrzovoljnog Boga i izbjeći kaznu koja čeka grešnike. Pojmovi poput Božjeg očinstva, darivanja i ljubavi njemu su potpuno strani. On poznaje samo Zakon.

Glavni je problem Zakona to što ga je nemoguće u potpunosti ispuniti, pa se onda po njemu nemoguće i spasiti. Ono što Isus ovdje govori u prispodobi, Pavao poslije detaljno teološki razrađuje: „Zato se po djelima Zakona nitko neće opravdati pred njim. (…) Svi su… opravdani besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu.” (Rim 3,20.24). Spasenje je Božji dar, Božje djelo, a ne moje! Ni sto godina savršenog posta, molitve, odricanja, milostinje i žrtvovanja neće nimalo pridonijeti mojemu spasenju – ono je u potpunosti Božji dar, neovisan o mojim djelima. To je radosna vijest! No ljudi je i dalje odbijaju jer je našoj paloj naravi teško shvatiti da nešto tako vrijedno može biti besplatno.

Ako želite pokrenuti sektu i okupiti oko sebe brojne sljedbenike, samo trebate ljudima ponuditi listu zahtjeva koje moraju ispuniti da bi se spasili. Što su zahtjevi teži, to ćete više ljudi privući. Tako vidimo da, kada Crkva traži da se petkom ne mrsi i nedjeljom dolazi na misu, to mnogi smatraju nerazumnim i teškim, ali kada internetski guru zatraži da se danima posti na kruhu i vodi te da se svakodnevno slušaju njegove seanse, onda je to „Božji prorok“.

No, čemu ikakva duhovna disciplina ako ne možemo ništa učiniti da pridonesemo svome spasenju? Čemu trud silnih svetaca? Zašto ne živjeti raskalašeno pa se potom kajati? Zašto se i sam sv. Pavao u svojoj poslanici hvali: „Dobar sam boj bio” (2 Tim 4,7)? Naša dobra djela i duhovna disciplina služe tome da ovo darovano Božje spasenje sačuvamo, da ga ne prospemo, jer vezivanjem za svjetovne vrijednosti okrećemo leđa Bogu i njegovim darovima.

Življenje vjere naš je odgovor na Božje spasenje, a ne razlog za njega. Disciplina duhovnog života nije rad kojim stječemo spasenje, nego praksa koja nam omogućuje da primamo Božju milost. Iako način života ljudi koji se vode jednim ili drugim stavom izvana može izgledati slično, između njih postoji velika razlika koja se očituje u nutrini: čovjek koji grabi spasenje živi u strahu, progonjen osjećajem krivnje da nije dovoljno dobar, dok istinski kršćanin živi opušteno jer zna da mu je oprošteno.

Istina je da nitko od nas nije dovoljno dobar, no Bog nas svejedno prihvaća. Carinik nipošto nije primjer uzornog vjernika: njegov je život paraliziran grijehom. Ova nam prispodoba ne poručuje da je to uzor koji trebamo slijediti, nego da će se upravo on prije opravdati.

Zaključak

Naslućujemo da i farizej i carinik u nekoj mjeri žive u nama. Isus prispodobu završava pozivom na poniznost, čime pokazuje kako ispravno prihvatiti dar njegova spasenja: u Hramu bismo trebali moliti kao carinik, ali ipak ne živjeti kao on.

Primijetimo još nešto: riječ podcjenjivati s početka današnjeg ulomka pojavljuje se još samo jednom u Lukinu evanđelju, u trenutku kada Herod prezre Isusa (usp. Lk 23,11). Po tome vidimo da se napetost između dviju krajnosti koje predstavljaju farizej i carinik razrješuje u Isusu. Jedino njemu pripada povlašteno mjesto koje su farizeji grabili, no on za sebe uzima posljednje mjesto – na križu – kako bismo svi mi, njegovim djelom, bili opravdani po vjeri.