Treća nedjelja došašća – A
Čitanja: Iz 35,1–6a.10; Ps 146,6c–10; Jak 5,7–10; Mt 11,2–11

Uvod

Na početku današnjeg evanđeoskog čitanja Ivan pita tko je Isus, a na kraju Isus daje odgovor na pitanje tko je Ivan: najveći među rođenima od žene.

Tko je Isus?

Ivan se nalazi u tamnici i dobro nam je poznato kako ta drama na kraju završava, no Ivana ondje ne muči izvanjska kriza – ne hvata ga strah od gubitka života – nego proživljava unutarnju krizu. Prilikom krštenja na Jordanu bilo mu je jasno objavljeno da je Isus onaj koji treba doći i zbog toga je odmah poslao svoje najbolje učenike da ga slijede. No kada je u tamnici dočuo za „djela Kristova” (a Krist je grčki naziv za Mesiju), u njemu se počela rađati sumnja. Zašto? Zato što Isus nije bio onakav Mesija kakvoga je Ivan očekivao. On je cijeli život najavljivao pročišćenje naroda, sječu oholih i grešnih (Mt 3,7–12), a sad umjesto toga Isus ozdravlja bolesne, druži se s grešnicima i slično. Ivan se pita nije li možda krivoga pokazao te tako promašio cijelo svoje životno poslanje. Zato šalje učenike da upitaju Isusa što on ima reći na njegovu dvojbu, jer nije bilo tako lako povezati Ivanove najave s Isusovim djelovanjem.

Isus daje odgovor, ali ne izravno. Poručuje učenicima da prenesu Ivanu kako „slijepi gledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje” (Mt 11,5). Ivan dobro poznaje Sveto pismo i zna da su proroci naviještali dan kada će se sve to zbiti, no oni nisu govorili da će to biti kada dođe Mesija, nego kada Bog dođe među svoj narod.

Jedno od tih proroštava slušali smo u prvom čitanju. Čudesa koja Izaija ondje nabraja odgovaraju onome što Isus čini i što se ima dogoditi kada Bog dođe na zemlju, baš kao što je rečeno: „On sâm hita da vas spasi!” (Iz 35,4). Dakle, neće doći neki Božji prorok ili pomazanik, nego će sâm Bog doći i činiti spomenuta čuda. Iz tog Isusova odgovora možemo iščitati da on jest Mesija, ali nije samo Mesija, već Bog koji se utjelovio. U Evanđeljima Isus nikada nije izravno rekao: „Ja sam Bog”, ali je stalno svoje slušatelje upućivao na taj zaključak.

Ivan ispituje

Ivan nije jedini kojemu Isus nije bio do kraja jasan jer nije ispunjavao zadana očekivanja. Farizeji su također imali neke svoje predodžbe o Mesiji u koje se Isus nije uklapao. No postoji jedna velika razlika između Ivana i farizeja: Ivan je bio spreman promijeniti svoju sliku o Bogu, a farizeji nisu. Oni su radije odabrali Isusa ubiti i skrivati činjenicu njegova uskrsnuća nego promijeniti sebe i svoja vjerska uvjerenja. Ivan šalje učenike s pitanjem za Isusa zato što je spreman slušati i promijeniti se. Dok se farizeji smatraju gospodarima znanja, Ivan sebe smatra slugom istine.

Prvi ljudi u edenskom vrtu bili su također u sličnoj krizi: pojavila su im se neka pitanja, no umjesto da odu k Bogu i s njime ih razjasne, oni su radije vjerovali zmiji i vlastitim fantazijama (usp. Post 3). Ivan svoje nedoumice donosi Isusu. Postavlja pitanja (znajući da odgovori na njih mogu ugroziti cijeli njegov dotadašnji život) te potom sluša. Sjetimo se da je Ivan bio glas koji viče, zapovijeda i opominje, ali u ovoj situaciji on postaje malen i tih, spreman poslušati pouku. U tome je njegova veličina: Ivan se učinio malenim, poput Isusa (usp. Fil 2,6–11), čak i na onom području koje je definiralo njegovo poslanje i osobnost – naučavanju o tome kakav Mesija treba biti.

Zaključak

Možda je na putu prema svetosti najteže odreći se svoje pogrešne slike o Bogu. Kada se čovjek obrati i upozna Isusa, s razlogom osjeti da je to ono najvažnije: da je njega cijeli život tražio, da je on onaj za kojim čezne njegova duša, onaj za koga je stvoren i koga će se čvrsto držati do kraja života. Tada prvi put osjeća da je našao smisao i spasenje. U svojoj je srži sve to istina, no možda ćete se iznenaditi kada kažem da je većina onoga što mislimo o Bogu zapravo naša projekcija i fantazija, a ne ono što Bog zaista jest. Mi smo ljudi vrlo ograničena bića. Rast u vjeri proces je trajnog čišćenja naših krivih slika, a obraćenje je nešto što se treba događati stalno. Onaj tko se samo jednom obratio i tvrdoglavo se drži one slike Boga u kojoj je prvi put osjetio mir, na kraju zapadne u fanatizam i nemir.

Pod pojmom „slika Boga” ne podrazumijevamo tek neko teološko shvaćanje, nego cjelokupan način na koji živimo svoju vjeru. To uključuje i oblike molitve, pripadnost nekoj zajednici ili pokretu, razne pobožnosti, tradicije, običaje… Ako je neki obred ili oblik molitve u jednom trenutku bio ključan za naš doživljaj Boga i naše obraćenje, ne znači da se toga trebamo držati do kraja života kao da je Sveto pismo. Možda je to bio samo prvi korak u našoj vjeri. Nećemo izdati Boga ako krenemo preispitivati te okolnosti i razlučivati što je tu bilo Božje djelo, a što ljudsko. Mnogi ljudi zaglibe u površnoj i nepromišljenoj vjeri jer su prelijeni da Bogu postave neka pitanja ili ih je pak strah da će, ako počnu propitkivati, izgubiti stečenu vjeru i opet završiti u kaosu.

Stara izreka kaže: tko tvrdi da je Boga spoznao, Boga je izdao. Strašno nam je naporno i teško propitkivanjem ugroziti vlastitu sliku o Bogu i priznati da nešto što nas već dugo toliko duboko definira možda nije posve ispravno. Čovjek se s vremenom može i umoriti od silnih preispitivanja i obraćenja, odustati od potrage za istinom te na kraju čak početi izbjegavati Boga. Suprotno tome, Ivan, u najvećoj krizi svoga identiteta, traži odgovore od Isusa. Tako nam neizravno daje i dobar savjet za naš adventski hod: ponizno dolazeći k Isusu, molimo ga da nam otkrije istinu o sebi i o nama.