Sedma vazmena nedjelja – A
Čitanja: Dj 1, 12–14; Ps 27, 1.4.7–8a; 1Pt 4, 13–16; Iv 17, 1–11a

Uvod

Isus danas govori o svojoj slavi i vlasti. Ne bi li ovakav govor bio primjereniji nekom častohlepnom bogatašu ili političaru, a ne poniznom i miroljubivom Isusu?

Isus se moli Ocu

Svake godine u nedjelju između Uzašašća i Duhova iz Ivanova evanđelja čitamo tzv. Isusovu svećeničku molitvu (usp. Iv 17), koja je dio dugoga govora što ga je Isus izrekao na posljednjoj večeri (usp. Iv 13 – 17). Svećenička molitva ima mnogo sličnosti s poznatim uvodom u Ivanovo evanđelje (usp. Iv 1,1–18) jer nam ona također pruža skroman uvid u unutarnji život Oca i Sina. U cijelom Evanđelju samo tri puta imamo zapisanu Isusovu izravnu molitvu Ocu i u sva je tri navrata sadržaj molitve povezan s očitovanjem Božje slave. U prvoj takvoj molitvi Isus moli Oca da uskrisi Lazara kako bi oni koji su plakali zbog njegove smrti mogli vidjeti Božju slavu (usp. Iv 11,40–42). Drugi put, potresen zbog toga što će uskoro umrijeti, Isus zaziva: „Oče, proslavi ime svoje!” (Iv 12,28). Danas opet na sličan način moli Oca da očituje svoju slavu.

Zašto ponizni Isus ima potrebu demonstrirati ljudima svoju slavu i vlast? Božja slava i Božja vlast suprotno su od onoga što čovjek očekuje kada zamišlja kako bi slava i vlast trebale izgledati. Čovjek traži slavu u kontekstu svoje potrebe da bude voljen i bitan drugome. Stalo nam je do mišljenja drugih ljudi i sve činimo da bismo rasli u tuđim očima, do te mjere da postajemo robovi slike koju drugi imaju o nama. Važemo svaku riječ, svaki pogled, odgovorenu ili neodgovorenu poruku, broj reakcija na društvenim mrežama… To je tašta slava koja dolazi i odlazi kako vjetar zapuše. No biblijsko je viđenje slave drukčije: ondje ta riječ ne označava mišljenje koje drugi imaju o nama, nego vrijednost koju imamo u Božjim očima. A u Božjim očima vrijedimo koliko i on sam. To je najbolje sažeto u rečenici iz Knjige proroka Izaije: „Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.” (Iz 43,4). Takva se slava ne može oduzeti.

Poznat ili slavan?

Danas, nažalost, često brkamo pojmove slavan i poznat, pa poznate ljude nazivamo slavnima. Preuzeli smo strani termin celebrity kako bismo označili tobože slavne osobe. Čak možemo primijetiti da se nekim osobama ispod imena ispisuje ovaj naziv kao oznaka njihove profesije i identiteta. To nije nimalo pohvalno. Riječ celebrity ima korijen u latinskoj riječi celeber, koja označava mjesto s puno ljudi, mjesto gdje je gužva. S druge strane, kabod, što je hebrejska riječ za slavu, označava težinu i čvrstinu koju osoba ima u sebi. Ako je identitet neke osobe utemeljen na tome da je drugi prepoznaju, tada je ta osoba čvrsta samo dokle je ljudi gledaju i časte, a čim je počnu prezirati, ona će klonuti i nestati jer ne posjeduje unutarnju čvrstinu koja se dobiva od Boga.

Istinski slavna osoba povezana je s Bogom i od njega dobiva svoju slavu – svoju vrijednost. Stoga ona može stajati uspravno i u trenucima kada trpi najveći prijezir, poput Krista na suđenju, koji tada ne gubi ni mrvicu svoga dostojanstva. Možda su njegovi mučitelji toliko bjesnjeli baš zato što ga nisu uspjeli slomiti ili imalo umanjiti njegovu unutarnju čvrstinu. Uzeli su mu svu ljudsku slavu, sve poštovanje i klicanje ljudi, no onu unutarnju nisu mogli. Dapače, upravo se u tim trenucima njegova slava očitovala svijetu: njegova savršena ljubav koja se do kraja daje drugima (usp. Iv 3,16). Srž Božjega bića, njegova unutarnja vrijednost, postaje vidljiva na križu – to je ta Božja slava za koju Isus moli da se očituje.

Isusova vlast

Osim slave, Isus spominje i vlast koju je dobio nad svakim tijelom. Za razliku od ljudske želje za posjedovanjem, Božja je moć u darivanju. Bog stvara cijeli svemir, ali ne zato što ga želi posjedovati, nego zato što ga želi darovati ljudima (usp. Post 1,28). Ne stvara ljude da oni njemu služe, nego da on služi njima (usp. Iv 13,12). Božja se vlast ne očituje u tome što on puno posjeduje, nego u tome da sve što posjeduje može darovati, pa i vlastiti život. To znači imati istinsku vlast. Roditelj ima vlast nad svojim djetetom ne onda kada mu može naređivati, nego onda kada je spreman dati život za njega.

Zemaljska vlast, koja je ukorijenjena u posjedovanju i moći da se vlastita volja nametne drugima, stvara razdor i podjele. Za razliku od toga, božanska vlast, koja je vlast darivanja, stvara jedinstvo. U prvom čitanju možemo vidjeti da je tako bilo i u prvoj crkvenoj zajednici, koja je živjela kao jedna duša (usp. Dj 1,14).

U cijelom Isusovu svećeničkom govoru u 17. poglavlju Ivanova evanđelja čak se sedamnaest puta spominje glagol dati, devet puta imenica slava, a na kraju govora imamo zaključak koji objašnjava zašto se sve to što Isus opisuje događa: „[D]a ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.” (Iv 17,26). Bog je otišao na križ kako bi nam otkrio tko je on iznutra, da i mi postanemo takvi te zadobijemo dio njegove slave i vlasti. Sve je to objedinjeno riječju ljubav.

Zaključak

Zašto upravo ovo čitanje u nedjelju pred Duhove? Zato što po Duhu Svetome dobivamo Božju slavu i vlast – da budemo ljubljeni i da ljubimo druge. To je svrha svih darova, talenata i karizmi što nam se po Duhu Svetom daju da bismo se iznutra izmijenili i ispunili Božjom slavom, da bismo dobili unutarnju čvrstinu za bezuvjetno darivanje i služenje drugima, do kraja, poput Krista.