Četrnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Zah 9, 9–10; Ps 145, 1–2.8–11.13c–14; Rim 8, 9.11–13; Mt 11, 25–30

Uvod

Puno nas toga u životu umara, troši i zadaje nam bol. Često glavni uzrok tomu nalazimo u drugim ljudima, koje bismo ponekad najradije nekako uklonili da nam više ne stvaraju probleme. No, Isus kaže da mir nećemo naći ako eliminiramo neprijatelje, nego u susretu s njime.

Bog Izraelu uzima oružje

Biblijski su proroci često najavljivali dolazak Boga ili njegova pomazanika koji će pokoriti bezbožne narode i kazniti opake. No današnje prvo čitanje pomalo odudara od toga narativa: Bog najavljuje dolazak kralja koji će donijeti mir, ali tako što će razoružati Izraela, a ne njegove neprijatelje. U svome narodu istrijebit će „kola”, „konje” i „luk ubojni” (usp. Zah 9,10), tj. okosnicu njegove vojske. Ipak, to razoružanje izraelski narod neće dovesti do poraza; naprotiv, njegov će kralj svoju vlast proširiti po cijelom svijetu, na sve narode, ali ne vojnim osvajanjem, nego naviještanjem mira. U ovoj slici prepoznajemo Krista koji, u doba kad je rimska vlast Božjem izabranom narodu oduzela vojsku, osniva Crkvu da po cijelom svijetu, navješćujući mir, uspostavlja njegovu vlast nad svim narodima.

Iz prvog čitanja također saznajemo da taj kralj u Jeruzalem neće doći na konju, nego na magarcu. Konj je bio ratna životinja koja se uvozila iz Egipta (usp. Pnz 17,16; Iz 31,1). U Starom zavjetu konj simbolizira oslanjanje Izraela na sebe i logiku ovoga svijeta (usp. Ps 20,8; 33,17; Hoš 14,4). Magarac je, s druge strane, domaća životinja koja nije prikladna za ratovanje. To je životinja siromaha i težaka, što potvrđuje i rečenica koja govori o kralju koji „krotak jaše na magarcu” (Zah 9,9). Riječ krotak (ili ponizan) prijevod je hebr. riječi ani, koja se najčešće prevodi kao ‘siromašan’, tj. onaj koji je u potrebi i ovisi o drugome jer si sam ne može pomoći. Isus je ovo proroštvo ispunio najprije tako što je doslovno ujahao u Jeruzalem na magarcu (usp. Mt 21,1–11), ali i tako što je razapet na križu postao krajnje siromašan (usp. Fil 2,8), odnosno potpuno ovisan o tuđoj pomoći: sâm nije mogao uzeti ni gutljaj vode (usp. Iv 19,28).

Papa poziva na razoružavanje

Logika ovoga svijeta zahtijeva naoružavanje: stjecanje moći i snage da bi se porazilo neprijatelje i osigurao vlastiti opstanak. Kršćani ne slijede tu logiku. Papa Lav XIV. u svojoj je enciklici Magnifica humanitas stavio naglasak na potrebu razoružavanja. Ovaj se pojam ne odnosi samo na uklanjanje suvremenih ratnih kola, konja i ubojitih lukova, nego je to poziv upućen svim kršćanima da u svojim odnosima odustanu od agresije i prisile, počevši od vlastite obitelji pa nadalje. Papa posebno ističe potrebu za razoružavanjem naših riječi jer je to prvi korak prema razoružavanju svijeta: „Mir počinje sa svakim od nas: u načinu na koji gledamo druge, slušamo druge i govorimo o drugima… Stoga svi moramo ispitati svoju savjest glede riječi koje upotrebljavamo, predrasuda koje imamo i izravne ili neizravne agresije koja leži u njima.”¹

Kada vjera postane oružje

Danas, umjesto da mi kršćani budemo primjer drugima, prečesto od Crkve pravimo bojno polje, a ne dom koji prihvaća. Umjesto odmora, oni koji su izmoreni i opterećeni (usp. Mt 11,28), nerijetko nalaze ružne podjele i strančarenja.

Posljednjih smo desetljeća, nažalost, svjedoci porasta verbalnog naoružavanja među vjernicima. Ne sjećam se da je prije bilo toliko prozivki, napada, osuđivanja i prosuđivanja o tome tko je pravi vjernik, a tko lažni; koji svećenik ima Duha Svetoga, a koji ga nema; što papa treba, a što ne treba naučavati te koga bi iz Crkve trebalo isključiti. Mnogi olako dijele brza i agresivna rješenja: samo treba nekoga maknuti ili nešto zabraniti, a sve u ime Božje za dobro Crkve, za postizanje mira i „čistoće vjere”.

Je li to nasljedovanje poniznoga kralja koji razoružan jaše na magarcu ili je prije slika silnika ovoga svijeta? Je li to život po Duhu ili po tijelu? O tome nam je danas govorio sv. Pavao u svojoj poslanici. On nam pomaže i da ispravno razlučimo, jer u Poslanici Galaćanima jasno kaže da su djela tijela, između ostalog, „neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja” (Gal 5,20), a da su plodovi Duha „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost” (r. 22s). U kojem se popisu nalaze plodovi našega „revnovanja” za Gospodina?

Valja imati na umu da agresija najčešće ne izvire iz zlobe, nego iz straha. Svijet sve više gubi obrise reda, a i sama Crkva ponekad djeluje konfuzno. Zato se sve češće osjećamo izgubljeno i nesigurno, tražimo čvrsto uporište i izlaz iz takve situacije, tražimo mir. Isus dolazi upravo radi takvih – izmorenih i opterećenih – onih koji traže mir, ali ga ne nalaze. Umjesto traženja i eliminacije krivaca, poziva nas da svoj mir, uporište i snagu nađemo u njemu, u njegovom krotkom i poniznom srcu.

Zaključak

„Mudri” i „umni” koje Isus spominje (usp. Mt 11,25), to su oni koji misle da sve znaju. Naprotiv, Isus nas sve poziva da budemo maleni. Izvorna grčka riječ nepios doslovno znači ‘onaj koji ne govori’. Takvo je malo dijete: ono nema ni znanja ni mudrosti i krotko je, odnosno siromašno (hebr. ani). U potpunosti se oslanja na svoje roditelje, vjeruje im, ne odvaja se od njih i uvijek ide za njima.

Da bismo razoružali svoj govor, moramo naučiti više slušati, a manje govoriti; ako nam nešto nije jasno, pitati, a ne odmah optuživati; poštovati, a ne ismijavati drugoga; pretpostaviti neznanje, a ne zlobu; pokušati razumjeti, a ne eliminirati. Crkva nije zajednica savršenih, nego Božja njiva na kojoj raste svašta. Neke granice trebaju postojati, ali nemojmo olako sebi uzimati pravo povlačiti ih. U konačnici, Crkva je obitelj: kada u obitelji netko pogriješi, ne izbacujemo ga, nego činimo sve da ga spasimo. Isus je zato i došao na svijet – da spasi svoju obitelj.

Naravno, položiti oružje znači učiniti se ranjivim, a netko to može iskoristiti da nam nanese bol. Nije lako poći tim putem, ali to je put kojim je prošao naš kralj. Prije nego je boljelo nas, boljelo je njega. Koliko god to skandalozno ili teško zvučalo, drugog puta za nas kršćane nema. No, kao što se maleno dijete ne boji kad je uza svoje roditelje, tako se i mi čvrsto držimo Isusa pa se nećemo bojati nikakvih prijetnji ovoga svijeta. Znajmo: jedino je u Kristu mir.