Četvrta vazmena nedjelja – A
Čitanja: Dj 2, 14a.36–41; Ps 23, 1–3a.3b–4.5.6; 1Pt 2, 20b–25; Iv 10, 1–10

Uvod

Danas nije nedjelja naivnih ovaca, nego Dobrog Pastira, jer poanta ove analogije nije u tome da su vjernici ovce, nego da je Krist pastir.

Isusov glas

Svake se godine na polovici vazmenog vremena, dakle četvrte vazmene nedjelje, slavi Nedjelja Dobrog Pastira. Do sada smo u evanđeoskim čitanjima slušali o ukazanjima uskrslog Krista, a od danas slušamo neke ranije Isusove govore koji nas pripremaju za proslavu svetkovine Duhova.

U Isusovo doba ovčarstvo je bilo žila kucavica izraelskog gospodarstva i dio svakodnevice dobroga dijela ondašnjih Izraelaca. Ako se i sami nisu bavili time, svejedno su na svakom koraku mogli susresti pastire i njihove ovce. Mnoga su mjesta imala ovčinjak – prostor ograđen kamenom ogradom, najčešće u središtu naseljenog mjesta, u koji su pastiri dovodili svoje ovce da prenoće na sigurnom. Osim divljih zvijeri bilo je tu i dosta kradljivaca koji bi se rado dočepali jedne od njih.

Prijatelj mi je ispričao zanimljivost koju je saznao dok je bio na duhovnim vježbama na Golom otoku. Tamo Rabljani ostavljaju ovce da slobodno pasu, a kada trebaju doći po njih, odu na otok i počnu zvati svoje ovce. Zanimljivo je da se samo ovce pastira koji doziva odazivlju i dolaze, jer ovce poznaju glas svoga pastira. Druge ne žele prići. Slično je bilo i u Isusovo vrijeme: u ovčinjaku usred mjesta zajedno su se nalazile ovce više pastira, a izlazile bi samo ako bi ih zvao njihov pastir.

Isus poziva svoje učenike da nauče osluškivati njegov glas. Ovaj govor moramo staviti u kontekst trenutnog liturgijskog vremena: Isus uskoro ponovno odlazi, ali neće učenike ostaviti same, bez vodstva. I dalje će nam govoriti, moći ćemo čuti njegov glas po Duhu Svetome, kojega ćemo slijediti kako bismo došli do dobre ispaše. No, stvari se ipak kompliciraju: postoje neki drugi glasovi koji nas dozivaju, predstavljajući se kao oni koji nam žele donijeti slobodu, radost i sreću. To su tuđinci, kradljivci i razbojnici koji bi htjeli da idemo za njima kako bi nas ukrali, zaklali i pogubili (usp. Iv 10,10). Ovo je poprilično dobar opis raznih slatkorječivih idola koji nam puno obećavaju, a na kraju sve oduzimaju.

Često nije tako lako prepoznati i razlikovati Isusov glas, koji donosi život u izobilju, od glasa lopova koji nam želi smrt. Kako znati koji je pravi put? Kao sve druge vještine u životu, i to moramo naučiti. Nijedna se ovca nije rodila sa znanjem tko je njezin pastir, nego je prvo boravila s njime, slušala kako joj govori i kako je zove imenom, pa je s vremenom naučila tko je onaj koji joj donosi život.

Danas svi imamo mobitele i telefone koji prikazuju broj pozivatelja, no dok smo imali obične telefone, nismo odmah znali tko nas treba. Ipak, premda su tada mnogi ljudi na naše „Halo?” odgovarali samo s „Bok, ja sam”, mi smo istoga trena mogli prepoznati je li na liniji naša baka, prijatelj ili netko treći, jednostavno zato što smo s tom osobom već mnogo puta razgovarali i naučili kako zvuči njezin glas. Ako želimo naučiti prepoznavati Isusov glas, moramo često komunicirati, boraviti u njegovoj blizini, družiti se s njime.

U toj komunikaciji, međutim, postoji jedna razlika: Isusov glas ne prepoznajemo po boji, nego po sadržaju njegova govora i po osjećaju koji izaziva u našoj duši. Zato je, ako želimo upoznati Isusa, najbolje usvojiti naviku čitanja Svetog pisma. Razmatrajući Božju riječ, polako upoznajemo Boga i način na koji on govori, kušamo kako je biti u Božjoj blizini. Kada to naučimo, ako nam tko dođe s nekom idejom ili ponudom tvrdeći da radi u Božje ime, prvo ćemo stati i zapitati se: „Je li to Isus kakvog poznajem iz Evanđelja? Izaziva li ova osoba u meni osjećaj mira koji imam kada razmatram Božju riječ ili nemir i tjeskobu?” S lakoćom ćemo potom zaključiti je li riječ o našem Pastiru ili o lopovu.

Isus nije prvi koji ovom slikom opisuje odnos između Boga i ljudi. Tu sliku imamo na nekoliko mjesta u Starom zavjetu, a nalazimo je i u današnjem psalmu, u kojem David Boga naziva svojim pastirom te zatim pjesmom opisuje sve što Gospodin kao pastir čini za njega: vodi ga sigurnim putem, štiti ga od neprijatelja i hrani. Ukratko – sve što trebamo, on nam daje.

Isus šalje Duha

Kao što pastir vodi svoje ovce, tako i Isus, po Duhu Svetome, brine da dobijemo sve što nam treba za život u punini. Duh Sveti nadahnjuje biskupe da vode vjernike sigurnim putem, daje nam različite darove da iz životnih borbi i kušnji možemo izaći kao pobjednici te, naposljetku, čini da tjelesna hrana – kruh i vino – postaje naša duhovna hrana: tijelo i krv Kristova. Bez Duha Svetoga bili bismo kao ovce bez pastira, bili bismo izgubljeni i izgladnjeli, lak plijen divljim zvijerima i razbojnicima.

Sveto pismo kaže: „Udarit će pastira i stado će se razbjeći” (Mt 26,31). To se nakratko i dogodilo kada nam je Isus bio oduzet na tri dana, ali po Duhu Svetome naš Pastir sada trajno ostaje s nama. Zato sa psalmistom možemo pjevati: „ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora” (Ps 23,1s).

Zaključak

Sljedeći put kada nas zbog naše vjere netko optuži da smo ovce, slobodno možemo odgovoriti: „Da bar jesam!” Da sam barem poput ovce koja ima beskrajno povjerenje u svoga Pastira, pa da svaki put kada me pozove na jelo pohrlim na euharistiju; da uvijek slijedim njegove putove ne skrećući ni milimetra; da ga puštam da otjera od mene sve kradljivce, lopove i razbojnike koji me obmanjuju svojim lažima; da tako živim u trajnome miru, znajući da će sve biti dobro jer je moj život u Božjim rukama. Da barem mogu reći da se u meni ostvaruju riječi svetoga Petra koje smo danas čuli: „Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih” (1 Pt 2,25).