Pedesetnica, Duhovi – A
Čitanja: Dj 2, 1–11; Ps 104, 1ab.24ac.29b–31.34; 1Kor 12, 3b–7.12–13; Iv 20, 19–23

Uvod

Dvije su riječi posebno znakovite u današnjim čitanjima: oganj i mir. One će nam pomoći da shvatimo zašto je Isus poslao Duha Svetoga i što on čini u našem životu.

Blagdan sedmica

Mnoge kršćanske svetkovine predstavljaju ostvarenje nekog od židovskih blagdana kojima su Izraelci u slici slavili nešto što će poslije Krist ostvariti u punini. Pedeset dana nakon Pashe Izraelci su slavili blagdan po kojem su se prisjećali dana kad im je Bog na brdu Sinaju dao Zakon. Tom je prilikom Bog, uz tutnjavu i grmljavinu, sišao na brdo „u obliku ognja” (Izl 19,18). Zašto baš oganj?

Simbolika ognja

Oganj ili vatra ima trostruku ulogu. Prvo, ona pročišćava: u mudrosnoj literaturi česta je slika zlata koje se mora rastaliti na jakoj vatri da bi se pročistilo od raznih nečistoća (usp. Sir 5,2). Nakon što se taj dragocjeni metal pročisti, oblikuje ga se u vatri. Zatim, tu je i njezino treće svojstvo: vatra daje svjetlo i život onima koji se nalaze oko nje; ona može biti ognjište, svjetiljka, krijes i sl. Za Izrael je Zakon trebao imati tu trostruku ulogu kakvu ima vatra: trebao ga je očistiti od grešnosti kojom se okaljao živeći među poganima te ga potom iznova oblikovati u sveti narod (usp. Izl 19,5–6) koji će po svojoj vjeri cijelom svijetu donositi Božje svjetlo i život (usp. Iz 49,6).

Oganj Duha

Ne događa li se nešto slično i apostolima na dan Pedesetnice? Bog se uz silnu buku, u obliku ognja nadvija nad njih i spušta im u srca Duha Svetoga, koji će otad Crkvi biti ono što je Zakon trebao biti Izraelcima: čistit će Crkvu od njezine grešnosti i oblikovati je da bude „sveta, bez mane” (Kol 1,22) kako bi kao takva obasjala ljude svjetlom spoznaje pravoga Boga, koji jedini donosi vječni život.

Primijetimo, međutim, da Duh Sveti ne djeluje samo u Crkvi kao cjelini već i u svakom vjerniku ponaosob. Za razliku od nekadašnje vatre na Sinaju, oganj Duha nije tek obuhvatio mjesto gdje su apostoli boravili: izričito piše da je na svakog apostola sišao po jedan ognjeni jezik (usp. Dj 2,3). Svaki je apostol dobio Duha Svetoga – onoga koji ga čisti od grijeha, oblikuje u Božju svetu sliku i šalje naprijed da svijet obasja Božjom riječju i vrati mu život. U krštenju i potvrdi svi smo primili toga istoga Duha, koji nas poput ognja trajno čisti i oblikuje da bismo bili spremni za svoje poslanje u svijetu.

Novi ljudi za novo čovječanstvo

Kažu da svi ljudi griješe, da svi imamo svoje slabosti, i to je točno. Ali nigdje ne piše da tako mora biti! Isus je poslao Duha Svetoga da nas promijeni, da se u njegovoj vatri pročistimo i postanemo novi ljudi, novo čovječanstvo. Zato se današnji dan smatra rođendanom Crkve. Isus je i prije oko sebe imao krug učenika koji možemo smatrati temeljem Crkve, no tek kada su ti učenici na Pedesetnicu primili Duha Svetoga, tek su tada postali novi ljudi koji čine novi Božji narod. Da bismo uistinu bili kršćani, nije dovoljno „obaviti” sakramente, nego se trebamo neprestano otvarati Duhu Svetom i dopuštati da nas on čisti i oblikuje kako bismo postali sveti.

Kristov mir

Sve je to srž poruke prvoga čitanja. Zanimljivo, u Evanđelju se nigdje ne spominje riječ oganj, nego se slanje Duha Svetoga povezuje s davanjem mira, što znači da riječi oganj i mir govore o istoj stvarnosti. Naime, šalom – hebrejska riječ za mir – ne označava odsustvo rata, nego cjelovitost i neoštećenost. Tako je, na primjer, kada Salomon dovršava Hram, šalom riječ koja u dotičnom biblijskom odlomku znači ‘dovršiti’ (usp. 1 Kr 9,25). U skladu s tom logikom, čovjek ima mir kada su mu svi dijelovi života posloženi, kada u svojoj osobi nema oštećenja. Kada Isus učenicima govori: „Mir vama!” (Iv 20,21), ne poručuje im time da se prestanu bojati, nego želi reći: „Popravljam sve što je grijeh razorio u vama.” To se događa po Duhu Svetom, koji nas čisti od grijeha i oblikuje u nove ljude. Dakle, oganj Duha popravlja i dovršava čovjeka, tj. daje mu mir.

Zaključak

Koliko god vatra bila korisna, znamo da s njom treba postupati vrlo oprezno: ako joj se previše približimo, možemo se opeći. Kada se čovjek krene sve više približavati Bogu, može se dogoditi da ga Božja blizina počne peći i nanositi mu bol. Čišćenje od grijeha bolan je proces, pa se mnogi radije povuku na sigurnu udaljenost i pokušavaju živjeti na „pravoj” udaljenosti od Boga: ni preblizu – da ne izgore, ni predaleko – da se ne smrznu.

No, za razliku od prave vatre, blizina Duha Svetoga ne uništava. Ovo lijepo oslikava opis gorućega grma koji je „sav u plamenu, a ipak ne izgara” (Izl 3,2). Gorući grm zapravo je slika Crkve, ali i svakoga kršćanina, koji treba u potpunosti biti zahvaćen vatrom Duha. Nemojmo se bojati boli koja se pritom javlja: vatra uništava samo ono što je nečisto i nepostojano u životu, no ne i čovjeka. Mir nećemo postići bježeći na sigurno, nego dopuštajući Bogu da nas potpuno zahvati, koliko god to možda u nekim situacijama izgledalo teško ili čak nemoguće.

U konačnici, to ne činimo tek radi sebe, nego radi drugih: da grm nije dopustio da gori, Bog ne bi progovorio Mojsiju, a čitav bi narod ostao u ropstvu. Ponekad rast u vjeri promatramo isključivo iz svoje perspektive: „ja i moj Bog” ili „ovako trebam živjeti da Bog sredi moj život”. No Bog nas ne čisti samo zato da bismo mi imali mir nego i zato da nas pošalje drugima, da po nama drugi također budu izbavljeni, oslobođeni robovanja grijehu i uvedeni u obećanu zemlju. Odmah nakon što je na apostole sišao Duh Sveti, oni izlaze i propovijedaju, a mnoštvo se krsti, izlazi iz ropstva grijeha. Nismo na ovome svijetu radi sebe, nego smo poslani drugima.

Dok izbjegavam bol, možda cijeli jedan narod živi u ropstvu jer ja ne dopuštam Bogu da me zapali do kraja. Možda je glavni razlog to što stalno gledam sebe, svoja ograničenja i potrebe. Trebam najprije gledati Boga, koji me čisti i jača – daje mi mir – a potom i drugoga čovjeka, koji čeka moju vatru da bi se ugrijao, da bi živio. Stoga bi bilo vrlo korisno zapitati se u ispitu savjesti: „Tko se sve smrzava jer ja ne gorim?” Naposljetku, sve je ovo vrlo lijepo sažeo o. Ante Gabrić rekavši da mi kršćani nismo stvoreni da dimimo, nego da gorimo.