Šesta vazmena nedjelja – A
Čitanja: Dj 8, 5–8.14–17; Ps 66, 1–3a.4–7a.16.20; 1Pt 3, 15–18; Iv 14, 15–21

Uvod

Živimo u vremenu u kojem se čini da pobjeđuje onaj tko najglasnije govori, najoštrije udara i najuspješnije ponižava suparnika. Takvo je ponašanje, nažalost, sveprisutno: očituje se u visokoj politici, na društvenim mrežama, ali i u razgovorima unutar obitelji. Današnja čitanja pred nas stavljaju jedan drukčiji put – put koji će mnogi opisati kao slabost ili mlakost, no upravo je to Kristov put.

Izabranici Božji

Današnji evanđeoski ulomak može nam, ako površno čitamo, zvučati pomalo elitistički. Govori o izabranim vjernicima koji će primiti Duha Istine, nasuprot svijetu koji je slijep i nesposoban shvatiti Boga.

U Petrovoj poslanici nalazimo upute kako konkretno primijeniti ove Isusove riječi. Istina nije nešto zbog čega se imamo pravo nadimati, ona nije čekić kojim ćemo nekoga lupiti po glavi, nego Osoba koju smo pozvani slijediti. Sveti nas Petar, doduše, potiče da se uključujemo u rasprave koje se tiču vjere i da budemo „uvijek spremni na odgovor” (1 Pt 3,15), ali dodaje jednu važnu napomenu: to bismo trebali činiti „blago i s poštovanjem, dobre savjesti” (1 Pt 3,16). Ova tri obilježja ono su što možda najviše nedostaje u današnjim raspravama, posebice mnogim kršćanima koji u želji za širenjem radosne vijesti na kraju često posiju mržnju i razdor. No, upustimo se u malo dublju analizu, jer ćemo vidjeti da se iza svake od ovih riječi krije snažan teološki pojam.

Blago

Blagost nije odsutnost snage. Stari su Grci tom riječju opisivali pripitomljenog konja – snažnu životinju čija je sila ukroćena, stavljena pod kontrolu. Ovaj se izraz na nekim drugim mjestima u Bibliji prevodi pridjevom krotak. Isus je „krotka i ponizna srca” (Mt 11,29): on posjeduje svu snagu ovoga svijeta, no ne upotrebljava je, čak ni onda kada trpi nasilje i nepravdu. Isus na nasilje ne odgovara nasiljem, nego trpećom ljubavlju. Blaga osoba, dakle, ima snagu i moć, ali ih drži pod kontrolom; ne služi se njima, nego radije takvo djelovanje prepušta Bogu (usp. Ps 37,11).

S poštovanjem

Zanimljivo je da u grčkom izvorniku ovdje stoji riječ fobos, odnosno, u doslovnom prijevodu, strah. Riječ je o teološkom pojmu strahopoštovanja – istom na koji mislimo kada govorimo o strahu Božjem (usp. Izr 1,7). Nije to strah od kazne, nego strah da svojim postupcima ne povrijedimo nekoga do koga nam je stalo, koga volimo. To nije strah roba, nego sinovski strah. O tome Isus govori kada kaže: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” (Iv 14,15). Kršćani ne drže Božje zapovijedi zato što se boje pakla, nego zato što žele ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav, na ono što je Isus za sve nas učinio.

Značenje izraza s poštovanjem zanimljivo je i s obzirom na to kako se odnosi na Boga i na sugovornika. Kao prvo, kršćanin bi uvijek trebao biti svjestan da stoji pred Bogom, a posebice onda kad pokušava govoriti u njegovo ime. Dok pokušavamo suditi o tuđim idejama, uvijek smo najprije mi ti koji se promatraju i mjere: postupamo li poput Krista ili imamo neke druge kriterije?
Drugo čitanje govori o strahopoštovanju prema sugovorniku, jer svaki čovjek zavređuje da se prema njemu ophodimo dostojanstveno. U sve je ljude, pa i one koji nisu kršteni, utisnut Božji lik. Zato možemo spojiti ova dva značenja: poštujući čovjeka, poštujemo i Božju sliku u njemu.

Dobre savjesti

Treće je obilježje navjestitelja evanđelja dobra savjest. Mnogi svoju mirnu savjest tumače kao znak da žive i rade dobro. To je krivo! Savjest je unutarnji glas koji nam pomaže razlikovati dobro i zlo, ali ona nikako nije nepogrešiva, nego se ponaša onako kako je odgojimo. Pavao govori o otupjeloj i okaljanoj savjesti (usp. 1 Tim 4,2; Tit 1,15) te upozorava da takva savjest vodi do brodoloma vjere (usp. 1 Tim 1,19). Stoga je važno imati dobru savjest, odnosno savjest koja je usklađena s Božjom voljom. Za to je potreban odgoj.

Nažalost, mnogi kršćani, vodeći se unutarnjim osjećajem pravednosti, sebi opravdavaju svakakva ponašanja: od agresije i ponižavanja drugih ljudi pa sve do neposluha Crkvi. I veliki raskolnici iz povijesti Crkve većinom su bili ljudi koji su slijedili glas svoje savjesti, no ta savjest nije bila dobra. Da bismo postigli dobru savjest, potrebno je dopustiti Bogu da je odgoji, a on to redovito čini upravo po Crkvi. Bog je ustanovio Crkvu i dao joj jamstvo nezabludivosti kako bi bila pomoć i svjetlo vjernikovoj savjesti, a ne njezin neprijatelj. Možda će nauk Crkve ponekad uzrokovati bol u našoj savjesti, možda čak vrlo snažnu i tešku bol, ali odgoj je često takav – bolan i težak. Pravo je pitanje imamo li povjerenja u Odgojitelja, a to je u konačnici sâm Bog, koji nam je darovao Crkvu.

Zaključak

Ova tri obilježja kršćanskog svjedoka odnose se na tri dimenzije svjedočenja. Blagost se tiče moga odnosa prema sugovorniku (kako govorim), strahopoštovanje odnosa prema Bogu (pred kim govorim), a dobra savjest odnosa prema sebi (tko sam ja dok govorim). Tek kad su sva tri obilježja prisutna, kršćansko je svjedočenje cjelovito. Ako nam nedostaje blagosti, svjedočenje postaje siljenje; bez straha Božjega postaje privatni projekt; a bez dobre savjesti – stranputica.

Također, ova tri obilježja nisu rezultat napornog rada ili posebnih tehnika, nego dar Duha Svetoga. Isus nam je poslao Duha Branitelja ne samo zbog vanjskih neprijatelja, nego prvenstveno zato da nas obrani od nas samih, od naše nestrpljivosti, samodopadnosti i nedostatka ljubavi. Nama svećenicima često pristupaju ljudi koji se žele požaliti na nekoga drugog: uvijek je u drugom problem i treba moliti da se taj drugi promijeni. Naprotiv, trebali bismo se brinuti jesmo li mi Kristovi u susretu s drugima, a ne kako da se drugi promijene. Postupamo li blago, sa strahopoštovanjem i dobre savjesti ili se u tome ne razlikujemo od ostatka paloga svijeta?

Zato molimo Duha Svetoga da nas odgoji, kako bismo svojim postupanjem mogli svijetu otkrivati Božje lice. Sveti Petar lijepo zaključuje svoj govor: „Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo.” (1 Pt 3,17).