Presveto Srce Isusovo – C
Čitanja: Ez 34,11–16; Ps 23,1–6; Rim 5,5–11; Lk 15,3–7

Uvod

Evanđelje poručuje da mi se Bog raduje, da me bez obzira na moju prošlost i dalje želi. Iako je grijeh ružan, ja Bogu nikada neću postati odbojan.

Bog nije trgovac

Kada je Isus, služeći se prispodobom, upitao farizeje tko to od njih ne bi ostavio devedeset i devet ovaca da pođe za jednom izgubljenom, oni su zasigurno pomislili: „Pa nitko normalan tako ne radi! A ako bi se zalutala ovca slučajno vratila, pobrinuo bih se da dobro zapamti da joj lutanje više ne smije pasti na pamet.” No, Isus nije pastir koji nagrađuje poslušne, a kažnjava one koji su odlutali. Takvu sliku Boga kao trgovca imali su farizeji. Isus, naprotiv, dolazi baš radi zalutalih, grešnika, bolesnih… radi nas, da nas izliječi i dovede na „sočne pašnjake”, gdje će nam dati „počinka” (usp. Ez 34,14s).

Ovu je sliku vrlo teško prihvatiti. Teško je prihvaćaju oni koji sebe smatraju pravednima i misle da Bog nije pošten prema njima jer zbog Božjeg milosrđa ispada da su se uzalud trudili živjeti poštujući njegova pravila. Ne shvaćaju da je Božja ljubav besplatna, da je se ne može zaslužiti. Ne shvaćaju one riječi koje će Isus u nastavku Evanđelja izreći kroz parabolu o razmetnom sinu, u trenutku kada otac starijem bratu govori: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.” (Lk 15,31).

Božje zapovijedi ne poštujemo zato da bismo izbjegli kaznu, nego zato što želimo biti s njime. Naše je srce stvoreno da bude blizu Božjega srca. To je u suštini sve za čime čeznemo i sve što nam je potrebno. Stoga ćemo se radovati kada vidimo neku osobu koja se nakon desetljeća lutanja obratila, jer i Bog joj se raduje.

Nažalost, previše sam puta čuo zle jezike kako komentiraju: „Što sada taj glumi u crkvi, a znamo kako je živio?” Tako govori đavao, a ne kršćanin. Srce se kršćanina takvima raduje jer je njegovo srce sjedinjeno s Božjim srcem, a Bog se raduje svakoj osobi koja se odluči vratiti Očevoj kući.

Bog nije nebeski policajac

Slika Boga koji prihvaća zalutalu ovcu teško je shvatljiva i mnogima od onih koji su zalutali: oni si nerijetko ne mogu izbiti iz glave pogrešnu predodžbu da je Bog nekakav nebeski policajac koji jedva čeka kažnjavati naše prekršaje. Baš mi je nedavno jedan policajac pričao kako se preko ljeta u turističkim mjestima često dogodi da se neko dijete izgubi. Dijete stranih turista vrlo brzo bude pronađeno jer se ono sâmo javi policajcu u uniformi čim primijeti da u blizini nema njegovih roditelja. No s našom je djecom druga priča: kad ugleda policajca, takvo dijete počne bježati jer su ga roditelji učili da će, ako bude zločesto, doći policija i odvesti ga u zatvor. Iako nam ovakve situacije djeluju smiješno, one su vrlo traumatične.

Odgoj od nas iziskuje snage koje ne posjedujemo. Roditelji znaju što je ispravno, ali se počesto nađu u situaciji da ne posegnu za najboljim rješenjem, nego za onim koje je nadohvat ruke i koje će trenutačno ukloniti problem. Tako se ponekad djecu plaši da Bog sve vidi i da će ih kazniti ako sagriješe. Možda će taj trik u konkretnom trenutku imati željeni učinak, ali gledajući dugoročno, odgojit ćemo dijete koje će trajno bježati od Boga ili će ga, u najboljem slučaju, držati na distanci i biti s njime u hladnom, službenom odnosu. Pa tko bi se razuman takvom Bogu diktatoru htio otvoriti i povjeriti?

Isus nam otvara svoje srce

Možemo mi odrasti i pokušati racionalizirati svoje strahove i stavove, no jako je teško odbaciti mentalne okvire koje smo usvojili kao djeca, pogotovo ako je to bilo u dobi iz koje nam sjećanja više nisu dostupna. Isus nas poziva da odbacimo sve naučene slike o tome tko je i kakav je on te da mu slobodno pristupimo i sami se uvjerimo u istinu. Tu nam istinu govori njegovo Presveto Srce, koje je za nas probodeno. Isus je dopustio da mu vojnik otvori bok kako bi svatko mogao zaviriti u njegovu nutrinu i uistinu vidjeti tko je on.

Pavao u Poslanici Rimljanima govori: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rim 5,8). To znači: Isus me zavolio i dao svoj život za mene prije negoli sam učinio ijedno dobro djelo. On me ne voli zato što sam dobar, nego zato što je on dobar. Nijedan grijeh, koliko god velik, koliko god tvrdokoran, čak i ako desetljećima živim u njemu, ne može spriječiti Isusa da me voli, da me bezuvjetno prihvaća, da mi se raduje, da me počasti vječnim životom.

Posveta Srcu Isusovu

Kako da nam ovaj zaključak prijeđe iz pameti u srce? Jer, lako ga je prihvatiti intelektom, ali kako ponovno otvoriti srce koje se davnih dana zatvorilo iz straha da će biti povrijeđeno? Kako to srce uvjeriti da mu Bog želi dobro? Odgovor nalazimo u pobožnosti i osobnoj posveti Presvetom Srcu Isusovu. Ona je susret dvaju srdaca: mojeg – umornog, žednog i ranjenog – i Isusovog probodenog, iz kojeg je potekla voda koja vraća u život ono što je mrtvo. U susretu s Isusovim Srcem i naša se srca mijenjaju.

Na današnjoj misi, nakon pričesti, u zajedništvu s cjelokupnom Crkvom u Hrvata posvetit ćemo sebe, naš narod i domovinu Presvetom Srcu Isusovu. Naša vjera nije puki običaj ili vrijedna tradicija, a nije ni skup savjeta za dobar život, nego je susret s Onime koji nas savršeno poznaje i bezuvjetno ljubi. Vjera je susret sa živim Bogom. Posvećujući sebe Presvetome Srcu, donosimo odluku da želimo duboko poznavati Krista i biti njegovi. Posvećujući cijeli narod i domovinu, zazivamo Božji blagoslov na sve ljude naše zemlje kako bi i oni u Kristovu probodenom boku pronašli mir svojih duša. Isusovo Srce cilj je svakog čovjeka.