Petnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 55, 10–11; Ps 65, 10–14; Rim 8, 18–23; Mt 13, 1–23

Uvod

Kao što sijač iz Evanđelja ne prestaje sijati, tako ni Bog ne prestaje govoriti. No njegova riječ ne pada uvijek na plodno tlo. To znači da nije dovoljno čuti Božju riječ, već moramo biti prikladni da je primimo.

Nije dovoljno čuti

Današnja prispodoba jedna je od rijetkih koje je sâm Isus protumačio. Četiri vrste tla predstavljaju četiri vrste prijemčivosti za Božju riječ. Dok prve tri vrste rezultiraju neuspjehom, posljednje tlo, koje je nazvano dobrom zemljom (usp. Mt 13,8), jedino donosi plodove. Takvo su tlo ljudi koji Božju riječ slušaju, razumiju i donose urod (usp. Mt 13,23). Dakle, nije dovoljno samo čuti Riječ – potrebno ju je i razumjeti (grč. syniemi). Izvorna grčka riječ doslovno znači ‘staviti zajedno’ ili ‘povezati’. Stoga, ne radi se o intelektualnom shvaćanju (grč. ginosko), nego o povezivanju Riječi sa srcem, tako da ona postane dio osobe. Tko to uspije, trebao bi donijeti plod, a plodovi su kršćanskog života obraćenje i život žitelja Božjega kraljevstva.

No, očito je da se taj rezultat ne postiže automatski. Iako sijač sije dobro sjeme, tlo na koje sjeme pada nije uvijek dobro. O tome govori činjenica da mnogi ljudi dolaze na nedjeljnu misu, čuju Božju riječ, ali je ne slušaju. Budući da je ne razumiju, odlaze nepromijenjeni, bez ploda. U prispodobi Isus govori o nekoliko vrsta loših tala koja nisu sposobna donijeti urod, odnosno o nekoliko vrsta ljudskih srdaca koja nisu prikladna da prime Božju riječ.

Danas ćemo malo detaljnije analizirati prvu vrstu, a to je tvrdo tlo koje stoji „uz put” (Mt 13,4). Tlo uz put utabano je jer se po njemu često hoda. Ono je nepropusno i pretvrdo da bi sjeme moglo ući u njega. Možemo reći da ono predstavlja situaciju u kojoj Božja riječ pada na ljudsko srce, ali ne ulazi u njegovu nutrinu. Stoga se Zli može pojaviti i vrlo lako, poput ptice grabežljivice, bez imalo truda pokupiti sve ono dobro što je Bog posijao. Mogli bismo čak primijeniti poznatu izreku: kroz jedno uho ušlo, a kroz drugo izašlo.

Opasnost rutine

Čovjek se može dovesti u ovu situaciju na više načina. Najprije, rutinom u duhovnom životu. Kao što se put sastoji od tisuća istih koraka, tako se i vjernik može naviknuti na boravak u blizini otajstva. Nakon brojnih misa, duhovnih obnova, hodočašća i raznih molitava, čovjek obično izgubi osjećaj čuđenja i zadivljenosti koji je imao na početku, kada je oduševljeno pošao za Kristom, kada je sve djelovalo novo i uzbudljivo. Vrlo brzo počnemo kliziti kroz život, dok Božja riječ klizi mimo nas.

Dodatno, velika je zapreka promjeni i udobnost života: onaj kome je ugodno, ne želi promjenu. Toliko puta pobožno kimamo na Božju riječ i odgovaramo: „Slava tebi, Kriste”, pritom misleći: „Ovo se odnosi na druge ljude, ali ja sam dobra osoba, meni to ne treba.” No Isus učenicima napominje: „Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.” (Mt 13,17). Zaboravljamo da je ono za čime su mnogi narodi čeznuli nama dano na dlanu. Tko ima vrlo mnogo, lako može prestati cijeniti to što ima. Naš nas Bog toliko preobilno daruje da lako postanemo nezainteresirani.

Rastresenost i traume

Analizirajmo dalje: utabani putovi često su vrlo prometni. Taj promet može biti i rastresenost, koja vrlo brzo stvara površno srce. Da bismo primili Božju riječ, potrebni su tišina i vrijeme. Ne možemo cijeli dan zuriti u ekrane, imati sto obveza i razgovora, a onda očekivati da ćemo odjednom moći sve to ostaviti po strani jer je došlo vrijeme za molitvu. Također, često smo rastreseni i pod stresom jer ne znamo drugima reći „ne”. Umjesto da vodimo brigu o svojem nutarnjem rastu, brinu nas tuđa mišljenja i očekivanja, što ponekad završi tako da doslovno dopuštamo drugima da gaze po nama.

No, postoji još jedna, posve drukčija tvrdoća, a to je zazidano srce: srce koje je jednom bilo bolno ranjeno, nakon čega smo odlučili da takvo što ne želimo ponovno iskusiti, pa smo dobru zemlju „zacementirali” da više nikada ništa loše u nju ne mogne prodrijeti.

Zbog ovakvih stanja sjeme Božje riječi ne dopire do naše nutrine, nego ostaje na površini, gdje ga vrlo brzo odnesu „ptice” (Mt 13,4). Posljedica je toga da ostajemo nepromijenjeni – bez ploda.

Utabani put teško je prepoznati

Oličenje utabanog puta najčešće nisu veliki grešnici, nego uredni vjernici. Ono sjeme na putu ne otima neki dramatičan grijeh, nego svakodnevnica. Staze se ne stvaraju u trenutcima kad padamo, nego u godinama urednog, mlakog, naviknutog, zadovoljnog hoda. Zato je opasnost utabanog puta suptilnija od opasnosti ostalih tala: čovjek koji je kamenito tlo zna da je posrnuo, čovjek u trnju osjeća da ga nešto guši, ali čovjek-put ne osjeća ništa. Upravo je to znak za uzbunu: bezbolnost je simptom! Uredno tlo nije isto što i dobro tlo. Uredan i pristojan život nije nužno kršćanski život.

U ispitu savjesti obično istražujemo koju smo zapovijed prekršili umjesto da se pitamo je li nas Božja riječ promijenila. Ako se ne možemo sjetiti kada nas je posljednji put Božja riječ promijenila, dotaknula, začudila, trgnula iz kolotečine, vjerojatno smo postali dobro utabana staza – uredna, čvrsta i postojana, ali neplodna.

Kako se promijeniti?

Kako utabanu stazu pretvoriti u dobru zemlju? – Oranjem! Oranje je proces u kojem plug izokreće zemlju te ono što je unutra, izlazi na površinu. Oranje je, zapravo, oblik nasilja nad mirnom i utabanom zemljom, nasilja nad našim dobro uhodanim životom. Potrebno je nešto što će prekinuti ugodu i uzdrmati naš način života: povlačenje u tišinu, post, duhovna obnova, djela milosrđa, vraćanje na izvore vjere, hodočašće, svjedočanstvo, čitanje neke knjige… U konačnici, i sama Božja riječ može djelovati kao plug: „oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh” (Heb 4,12).

Zaključak

Sve ovo netom nabrojeno također zvuči kao neko ponavljanje koje će nas vratiti rutini i utabanim stazama. Vjera je puna ponavljanja – to sigurno nećemo izbjeći. No, o našem pristupu ovisi hoće li ta ponavljanja stvarati sve tvrđu stazu ili će postati poput pluga koji ore sve dublju brazdu. Božja je riječ sjeme, ali i plug koji od loše zemlje može napraviti dobru. Moramo se trgnuti iz rutine i prestati štititi svoju ugodu. Za to trebamo šutnju, molitvu i razmatranje.

Benedikt XVI. je na misi prigodom početka svojega pontifikata rekao: „Nema ništa ljepše nego biti iznenađen Evanđeljem, susretom s Kristom.”¹ Neka, u skladu s time, svako naše razmatranje Božje riječi također bude iznenađenje i susret.