Kako s onima koji vrijeđaju Boga?
Trinaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: 1Kr 19,16b.19–21; Ps 16,1–2a.5.7–11; Gal 5,1.13–18; Lk 9,51–62
Uvod
Jakov i Ivan traže od Isusa da dopusti uništenje jednog samarijskog sela nebeskim ognjem. Samo ako uzmemo u obzir kontekst onoga vremena, možemo shvatiti zašto su tako naglo reagirali i zazivali naizgled bizaran oblik odmazde.
Tko su Samarijanci?
Propovjednici znaju uzimati današnje evanđelje kao primjer prevelike revnosti za Boga koja može odvesti u krivom smjeru. Prema tom shvaćanju ispada da su Jakov i Ivan htjeli uništiti jedno mjesto samo zato što su ondje odbili Isusa. Ali takav je zaključak dosta ishitren i odaje nedovoljno poznavanje odnosa koji su u ono doba vladali između Židova i Samarijanaca.
Samarija se prostirala na području između Galileje i Judeje. Nekoć je to bio židovski kraj, no kada su Asirci osvojili taj prostor, raselili su Židove te, kako bi smanjili vjerojatnost pobune, doveli razne poganske narode da tu žive. Naseljeni su pogani s vremenom prihvatili židovsku vjeru, ali u ponešto drukčijem, izmijenjenom obliku. Između ostalog, izgradili su vlastito, zasebno svetište na brdu Gerizimu: onamo su hodočastili, ondje su prinosili žrtve, čitali Pismo i slavili blagdane, baš kao i Židovi u Jeruzalemu. To je svetište predstavljalo stalan izvor napetosti između dvaju naroda. Židovima je bilo nezamislivo toliko iskrivljavanje vjere pa su Samarijance smatrali otpadnicima i nečistima, a Samarijanci su zbog takvih stavova prezirali Židove i njihov sveti grad Jeruzalem. Nažalost, ove nesuglasice nisu ostajale samo na teškim riječima: postoje povijesni zapisi o tome kako su, primjerice, Samarijanci napali i pobili skupinu hodočasnika koja je, putujući u Jeruzalem, prolazila njihovom zemljom. Također, jedne su godine za vrijeme Pashe – najvećeg židovskog blagdana – učinili nešto vrlo podlo: ušuljali su se u jeruzalemski Hram i u njega unijeli ljudske kosti, čime su ga oskvrnuli. To je bila čista pakost i strašna uvreda. Očito, između ovih dvaju naroda nisu postojale tek nekakve blage tenzije, nego otvoreno neprijateljstvo.
Odbijanje Isusa
Evanđelje nam govori da je Isus poslao glasnike koji su trebali obavijestiti Samarijance da će im doći jedan židovski učitelj, prorok, koji je na putu u Jeruzalem i htio bi propovijedati u njihovu mjestu. Ne piše kako su oni reagirali, ali možemo pretpostaviti da su se u čudu pitali jesu li ti ljudi potpuno zalutali ili je to neka loša šala. Zašto pripadnik naroda koji oni preziru traži da mu se pripremi svečani doček kako bi ih mogao poučavati? Ne samo da su odbili Isusa nego su se vjerojatno i dobrano narugali njegovim izaslanicima, njegovu imenu. Posve je razumljivo da je Isusove učenike, kada su to čuli, obuzeo bijes: nisu mogli podnijeti da se netko prema njemu odnosi na taj način. Zato su odmah tražili dopuštenje da zazovu oganj s neba, da sravni sa zemljom samarijsko selo. Ali kako im je baš to palo na pamet? U Starom zavjetu postoje neki primjeri kada je oganj s neba uništio one koji su se rugali Božjim izaslanicima. Tako je bilo sa Sodomom i Gomorom (usp. Post 19), ali i u vrijeme proroka Ilije (usp. 2 Kr 1,9–16). Bog, dakle, uništava one koji se rugaju njegovu imenu i njegovim prorocima – to je bila pobožna misao kojom su se vodili Jakov i Ivan. No Isus ih ne sluša, nego im upućuje prijekor. Zašto?
Isus ljubi neprijatelje
Nekoliko poglavlja prije, u nastupnom govoru na gori – u kojem iznosi svoj program, glavna načela svojega djelovanja – Isus progovara i o ljubavi prema neprijateljima. Ovo je jedna od Isusovih velikih novosti, jedna od njegovih vodećih misli, ali apostoli očito nisu previše toga zapamtili. Isus kaže: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju” (Lk 6,27s), a apostoli odgovaraju: „Gospodine, pobijmo ih sve! Neće oni tako s nama… tj. s tobom!”
I možemo ih razumjeti, stvarno možemo… Koliko nam puta, kada vidimo ljudsku nepravdu, bahatost i obijest, dođe da zazovemo Božji oganj ili nešto slično da sve to proždre? Takva je reakcija prirodna, ali Isus nam je pokazao da postoji jedan puno bolji i uzvišeniji odgovor na nepravdu. Taj je odgovor trpeća ljubav. On je dao svoj život kako bi se njegovi neprijatelji i ubojice mogli obratiti i spasiti te kako bismo mi danas mogli činiti isto. Ako nam to djeluje pomalo nepravedno, sjetimo se da smo svi do jednoga odavno zaslužili da i nas proždre oganj s neba, zato što smo grijesima već tisuću puta iznevjerili Boga i okaljali njegovo ime. Ali on je, umjesto da se osvećuje, odabrao umrijeti za nas.
Zaključak
U konačnici, Božji oganj i jest sišao na Samariju i na sve Božje neprijatelje… ali ne oganj koji ubija ljude, nego oganj Duha Svetoga: onaj koji uništava grijeh, a ljudima vraća život. Zato se od Jakova i Ivana učimo revnosti te zajedno s njima molimo da se nebeski oganj spusti na one koji nas mrze i proganjanju. Ali ne oganj koji uništava, nego Onaj koji dotiče srca, koji dotiče ranjenog čovjeka, diže ga, popravlja i čini Božjim djetetom.